Kultura
181 prikaza

Karin Fossum ili kako probaviti krimić u kojem nemamo kriminalaca?

1/4
Bo-Aje Mellin
U njene proze rado zagrizaju zahtjevniji čitatelji navikli na ozbiljne karakterizacije i sporovoznu naraciju, a u tom svjetlu isplati se pažljivije promotriti fenomen Fossum

Skandinavski kriminalistički roman prepoznat je poodavno kao nadmoćna kategorija unutar žanra, a Karin Fossum, “norveška kraljica krimića”, zasluženo se tu nametnula kao povlaštena subžanrovska klasa. U njene proze rado zagrizaju zahtjevniji čitatelji navikli na ozbiljne karakterizacije i sporovoznu naraciju koja je, uostalom, jedno od izraženijih stilskih obilježja ove autorice rođene 1954. godine. Dugo već ionako nitko ne pomišlja podozrivo otpuhivati na žanrovsku literaturu, a i posve je normalno da studenti slušaju kolegije iz pop kulture i kriminalističkog romana, u tom svjetlu isplati se pažljivije promotriti fenomen Fossum. Za primjer uzimamo roman “Evino oko”, prvi iz serijala o inspektoru Konradu Sejeru, a koji su u prijevodu Anje Majnarić (tek) ove godine objavile Edicije Božičević. Kažem “tek” jer otprije su kod njih, s potpisom iste prevoditeljice, dostupni “Tko se vuka boji” (2017.) i nagrađivani “Vrag drži svijeću” (2016.), kasniji, ali i poznatiji naslovi iz ove serije. Fossum je nesklona odstupati od obrazaca koje je postavila u svom debiju, pa će zaključci o ovom romanu načelno vrijediti i za ostale naslove. Njezin je pripovjedački modus, očito, pothlađeno izlaganje sasvim prosječnih života, dosljedno ispisivanje kolotečine u spokojnoj provinciji socijalne države Norveške, koju će u nekom trenutku neočekivano narušiti kakva nasilna smrt, a onda je naravno pomračiti i neizvjesna kriminalistička istraga. Zlo će se, dakle, u više ili manje ugodno rutiniranim mikro svjetovima Karin Fossum neminovno događati, a da nitko od svatkovića u njenim tako običnim pričama to ne priželjkuje, a kamoli planira. 

 | Author: PROMO PROMO

Uostalom, “većina smrtnih slučajeva ima trivijalne uzroke”, konstatacija je koju nalazimo na početku ovog romana dok policija iz rijeke izvlači muško truplo unakaženo nožem. Tijelo je to jedne od dviju žrtava čija će se isprepletena ubojstva ovdje istraživati, jedno banalnije od drugog, u tome i jest tragika njihovih života, u tome je vrijednost zapleta Karin Fossum.  Prozaičnost zbivanja kao da je bazična postavka svih njenih proza, tu uočavamo točku razlike između Fossum i glavnine drugih autora kriminalističkih romana. Gotovo je uzaludno kod nje tražiti kriminalce, serijske ubojice, ma kakve zločince, jer sumnjive smrti kojima se Sejer i njegov tim bave najčešće se ispostave posljedicom fatalne slučajnosti, znači, slučaja toliko tragičnog da čitatelj ostaje zabezeknut, pa potuljen i paraliziran suosjećanjem, na kraju i nekako perverzno nezadovoljen u očekivanjima tko zna kakvih bizarnih razrješenja. Iznad svega i dugoročno bit će ovaj možda na sekundu razočarani čitatelj fasciniran autoričinim umijećem konstruiranja fabule i tihog raspirivanja napetosti, a baš taj minus postupak čini njen autentičan pečat. Sve je kod nje usporeno, bezdogađajno, minimizirano do ibera, no pogrešno bi bilo tu svedenost, a istodobno razvučenost smatrati slabošću, upravo iz takvog pripovijedanja proizlazi kontinuirano čitateljsko uzbuđenje niskog registra. U filmskom kontekstu usporedila bih njezin krti realizam, njene skoro pa voštane atmosfere sa scenarijima belgijskih filmaša braće Dardenne. Preklapaju se ovdje putanje nekih neprimjetnih i suštinski bezazlenih ljudi, njihova kretanja kroz sigurne, ali skučene živote, a takva, krajnje neriskantna, rezultirala su s čak dvoje ubijenih. Kad se u sveopćoj prosječnosti svakodnevice dogodi nepopravljiva nevolja, Fossum nam neće priuštiti eksplicitnog negativca, a to je nešto s čim se baš i nismo susretali - kako uopće probaviti krimić u kojem nemamo nikoga koga možemo osuđivati, gdje nam se oduzima prostor za katarzu kad se krivca napokon otkrije?! Ostaje nam osupnutost nad činjenicom koliko su naši životi lomljivi, jer iz ovih je priča jasno da je svatko od nas u svakom trenu u opasnosti da počini pogrešku nakon koje nema dalje, jednako tako da postane žrtvom takve nesretne situacije. 

 | Author:

Radnja ove poprilično opsežne policijske drame, u Norveškoj objavljene 1995., smještena je u 1990-e, kad je neimenovani sjevernjački gradić u kojem se zbivanja smjenjuju doslovno poružnjen drogom, čime autorica upućuje na šupljine u socijalnom sustavu jedne nordijske države, sveopćeg simbola blagostanja. Središte pripovijesti čini Eva, razvedena slikarica i samohrana majka, koja u momentu najdubljeg očajanja zbog svojih katastrofalnih financija u gradu naleti na prijateljicu iz djetinjstva s kojom je davno izgubila kontakt. Izgleda da bi taj slučajni susret mogao biti rješenje svih njenih mora, jer njegovana mlada žena bavi se prostitucijom i za razliku od nepriznate i dekintirane umjetnice pliva u parama. Šokiranoj Evi Maja nudi da joj se pridruži u poslu, barem zakratko, a zatim bi s njom mogla u Francusku, gdje namjerava otvoriti hotelčić. Sljedećeg dana, međutim, tu vedru i okretnu curu dvojbenog lifestylea, a koja se čudnovato niotkuda, a može se reći i čudotvorno ukazala na Evinu horizontu, nađu ugušenu jastukom. Nešto kasnije, radnik obližnje pivovare brutalno je izboden, oba slučaja, intuitivan je Sejer, čine slagalicu, a link je baš Eva, točnije nešto što je vidjela, a kasnije u vezi s tim i poduzela. A Sejer, policajac koji maksimalno profesionalno nastoji sve to izbistriti, udovac je s velikim psom i malenim unukom, njegovi se kći i zet, naime, oboje medicinari, s misije u Africi vraćaju s usvojenim dječačićem. Ovaj inspektor flegmatičan je i ljubazan, što uznemiruje potencijalne osumnjičenike, osim toga, bez poroka je, tikova i kojekakvih živopisnih otklona, a to je dodatni sklop pojedinosti koje čine razliku. U prvom je nastavku, doduše, Konrad Sejer praktički rubna figura, navedene reference otprilike su sve što o njemu doznajemo, jer u fokusu je eponimski lik žene koja nenamjerno stvara kaos, pa će se on tek tijekom daljnjih epizoda razvijati do trodimenzionalno pamtljivog junaka. “Evino oko” sa svim raspuklinama u motivacijama protagonista i njihovim međusobnim relacijama zasigurno nije najdojmljiviji dio serijala, zato je mudro da se prijevodi na hrvatski ne nižu kronološki, no bitno je da ga imamo, da smo u prilici vidjeti gdje su počeci autorice koja je dokazala kako za uspješnost u ovom žanru nisu neophodni ekstremni karakteri, opskurne zgode, vrtoglavi raspleti, ponekad je običnost najpotentniji generator intrige pa i jeze. 
 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.