Karin Fossum ili kako probaviti krimić u kojem nemamo kriminalaca?

Skandinavski kriminalistički roman prepoznat je poodavno kao nadmoćna kategorija unutar žanra, a Karin Fossum, “norveška kraljica krimića”, zasluženo se tu nametnula kao povlaštena subžanrovska klasa. U njene proze rado zagrizaju zahtjevniji čitatelji navikli na ozbiljne karakterizacije i sporovoznu naraciju koja je, uostalom, jedno od izraženijih stilskih obilježja ove autorice rođene 1954. godine. Dugo već ionako nitko ne pomišlja podozrivo otpuhivati na žanrovsku literaturu, a i posve je normalno da studenti slušaju kolegije iz pop kulture i kriminalističkog romana, u tom svjetlu isplati se pažljivije promotriti fenomen Fossum. Za primjer uzimamo roman “Evino oko”, prvi iz serijala o inspektoru Konradu Sejeru, a koji su u prijevodu Anje Majnarić (tek) ove godine objavile Edicije Božičević. Kažem “tek” jer otprije su kod njih, s potpisom iste prevoditeljice, dostupni “Tko se vuka boji” (2017.) i nagrađivani “Vrag drži svijeću” (2016.), kasniji, ali i poznatiji naslovi iz ove serije. Fossum je nesklona odstupati od obrazaca koje je postavila u svom debiju, pa će zaključci o ovom romanu načelno vrijediti i za ostale naslove. Njezin je pripovjedački modus, očito, pothlađeno izlaganje sasvim prosječnih života, dosljedno ispisivanje kolotečine u spokojnoj provinciji socijalne države Norveške, koju će u nekom trenutku neočekivano narušiti kakva nasilna smrt, a onda je naravno pomračiti i neizvjesna kriminalistička istraga. Zlo će se, dakle, u više ili manje ugodno rutiniranim mikro svjetovima Karin Fossum neminovno događati, a da nitko od svatkovića u njenim tako običnim pričama to ne priželjkuje, a kamoli planira.