Devetnaestogodišnji Syvert razgovara na telefon iza zatvorenih kuhinjskih vrata, ukućani prisluškuju. Godina je 1986., tinejdžerski razgovori odvijaju se na fiksnim telefonima smještenima u predsoblju, svima na prolazu. S druge strane je Lisa. Syvert ju je upoznao prije desetak dana, prije par dana rekao joj je da je shvatio da je zaljubljen u nju. Odgovorila mu je da je to nešto najgluplje što je u životu čula, a on njoj da stalno misli na nju. Sada Syvert kaže: dva i dva su četiri, voda je mokra, nakon dana dolazi noć, ti imaš dobro srce.
Lisa načas zamukne, a Syvertu se učini i da se nasmiješi.
"Zapravo ne možemo znati da će sunce sutra izići. Bio ti je to loš primjer, ako mene pitaš", odgovori mu.
"Kladim se u sto kruna da će sunce izići. Ti se kladiš da neće?"
"Naravno da ne!"
"Zašto ne? Zato što znaš da će izići."
"Misliš da si me sad uhvatio? Nije to tako jednostavno, vjeruj mi. Šansa da sutra iziđe jako je velika, pa bih trebala biti glupa da se protiv toga kladim. Ali to ne znači da je to apsolutna istina."
Karl Ove Knausgård... kad smo na kraju "Jutarnje zvijezde" pomislili da ne možemo ni naslutiti kako će se radnja zacrtanog Knausgårdova petoknjižja dalje razvijati, nismo mogli ni slutiti koliko smo bili u pravu. U "Jutarnjoj zvijezdi" imali smo nekoliko vrsta tekstova i žanrova, osam glavnih likova i osam pripovjedača, jedan grad i dva dana poznog ljeta u vrijeme globalnog zagrijavanja: i jednu novu zvijezdu neobičnog sjaja na nebu. U "Vukovima iz šume vječnosti" sad smo u posve novom romanu, odnosno u nekoliko posve novih romana. Poveznice s "Jutarnjom zvijezdom" su se izgubile. Tražimo ih ovdje i ondje. Tinejdžeri na telefonu u predsoblju naklapaju hoće li sunce sutra izići?
Eto nam jedne selestijalne poveznice: sunce koje neće izići i zvijezda koja je izašla, tinejdžerske ljubavi i kozmičke katastrofe. Godina je 1986., 1. svibnja radioaktivne katastrofe. Duboko smo u romanu o Syvertu. Bliže zapravo "Mojoj borbi" nego nastavku "Jutarnje zvijezde". Tri stotine i šezdeset stranica o devetnaestogodišnjaku koji se vratio iz vojske, pokušava pronaći posao, igra nogomet, opija se i razgovara na telefon s Lisom, kao da su ispale iz Knausgårdova autobiografskog šestoknjižja. Nije teško Syverta zamijeniti s Karl Oveom. Ne uopće nije teško. Duboko smo u Knausgårdovu tekstu, ali daleko smo od "Jutarnje zvijezde". Ali opet, prvi maj 1986., dani černobilske katastrofe i radioaktivnog oblaka nad Skandinavijom... Apokalipsa kao da nije predaleko niti kad se u predsoblju razgovara na telefon s djevojkom.
Kako oživjeti sve ljude koji su ikad živjeli?
Otponac romana o Syvertu jest pronalazak u garaži kutije s rukom ispisanim pismima na ruskom. Tata je već devet godina mrtav, a Syvert među njegovim stvarima pronalazi ljubavna pisma liječnice iz Sovjetskog Saveza. Nosiva poglavlja "Vukova iz šume vječnosti" odavde se povezuju kroz fabularnu liniju o očevoj nevjeri, namjeri da napusti obitelj te mogućnosti da Syvert negdje u Rusiji ima polubrata ili polusestru. S ove točke romana Knausgård napušta Norvešku i odlazi u Rusiju, u ruski roman. Do sada je pisao o Dostojevskom i Tolstoju, ponegdje i ekstenzivno, o Dostojevskom koji je za mladost i Tolstoju koji je za starost, a sad Knausgård i sam piše ruski roman na relaciji Moskva - Kazanj - Samara - Bijelo more.
I segment o biologinji i liječnici Alevtini roman je u romanu petoknjižja. Poveznica s romanom o Syvertu je jasna, ali ovdje smo u sasvim drugačijem tekstu. Syvert je bio "autofikcijski" Knausgård, Alvetina je esejistički Knausgård. Sredovječnu rusku znanstvenicu, majku odraslog sina koja odlazi u Samaru proslaviti očuhov osamdeseti rođendan, Knausgård koristi za esejiziranje egzotične biologije i najnovijih saznanja biosemiotike.
Zajedno s Aljom u "Vukove iz šume vječnosti" uzlaze Fjodorov i Bogdanov, mikoriza i "ruski kozmizam". Fjodorov je u devetnaestom stoljeću Rusijom širio ideju da moramo oživjeti sve ljude koji su ikad živjeli, da je to glavna zadaća znanosti, kulture i svih resursa čovječanstva: iskorjenjivanje smrti. Aleksandr Bogdanov je bio liječnik i filozof, pisac i jedan od vodećih ljudi boljševizma sve do revolucije 1917., koji se zanosio idejom o transgeneracijskim transfuzijama krvi kao borbi protiv starenja, nekom vrstom biološkog socijalizma gdje se krv mladih i starih miješa na opću korist naroda.
Naspram micelijima gljiva i kitovi su sićušna bića
Predmet Aljina istraživanja je mikoriza i miceliji gljiva koji povezujući korijenje stabala zajedno sa šumama čine najveće organizme na svijetu, naspram kojih su i golemi kitovi sićušni. Tu smo sad u samom srcu "Vukova". Biosemiotika govori o velikim, stranim svijestima, poput šume ili oceana, koje se nalaze oko nas. Alevtina istražuje mikorizu koja postoji na osamdesetak posto svih biljaka na Zemlji, a vjerojatno se pojavila prije četiristo milijuna godina. Paučinaste niti gljiva urasle su u stanice korijenja, međusobno povezujući šumu.
"Tu se javlja pitanje kako se ta suradnja raširila na druge gljive i drugo drveće u biljke, i geografski, na sve strane svijeta... Pitanje nije kako se informacija prenijela dalje, događalo se to u molekulama DNK koje su se kopirale, nego kako je informacija uopće identificirana i uhvaćena u kod. I u produžetku toga, koja je to točno informacija bila."
O mikorizi je u "Podzemstvu" (2019.) vrlo zanimljivo pisao Robert Macfarlane, britanski alpinističko-speleološko-ekološki mistik. Knausgård biosemiotiku uklapa u mrežu tekstova o smrti i mrtvima, što je bio naslov posljednjeg poglavlja "Jutarnje zvijezde", o živom i neživom, što je središnja tema "Vukova iz šume vječnosti". Alvetinin roman nije fabularno razvijen poput Syertova. Ali postavlja neobična pitanja o "prvoj informaciji". I odvodi Alvetinu u čudesnu šumu na otoku u Bijelome moru, šumu koja je pulsirala, koja je bila živa, ne kao što su životinje u šumi žive, ali je živjela "kao što i život sȃm po sebi živi", napinjući krošnje na vjetru, talasajući se i pulsirajući zajedno sa svime u njoj.
Tražili smo poveznice s "Jutarnjom zvijezdom", ušli smo u šumu i pronašli čudnu šumu. Ubrzo poveznice nećemo više morati tražiti. Nad Moskvom će tijekom nesvakidašnjeg toplotnog udara zasjati neobična zvijezda. Preostalo je manje od stotinjak stranica. "Vukovi iz šume vječnosti" povezuju se s prvom knjigom petoknjižja, a sa završetkom pojavljuju se i novi fenomeni, koje u nedostatku znanstvenog objašnjenja nazivamo čudom.
Syvert na novom poslu, u obližnjem pogrebnom poduzeću
Nakon telefonskog razgovora u predsoblju Syvert je otišao pred Lisinu školu i pozvao je na večeru. "Kao, u restoranu?" začuđeno ga je upitala Lisa, a onda i postavila pitanje zašto je u crnom odijelu i bijeloj košulji. "Duga priča", odgovorio je Syvert koji se toga dana na ugovor zaposlio u obližnjem pogrebnom poduzeću. Ima ovdje, u Syvertovu pogrebničkom odijelu, nečeg tipičnog za roman. I Knausgård kao da je "Vukove" napisao u crnom odijelu. Drugi tom petoknjižja je knjiga smrti i bolesti, knjiga mrtvih i živih, i knjiga o tome "što izgubimo kad izgubimo nekoga zbog smrti".
U posljednjih deset godina Norvežani imaju najboljeg svjetskog šahista, najboljeg svjetskog nogometaša i najboljeg svjetskog književnika. Magnus Carlsen najbolji je šahist svih vremena u vrijeme kad šahovskom igrom vladaju duboki strojevi. Haaland je napadač Manchester Cityja u vrijeme kad ljubitelji nogometa navijaju za Liverpool. Knausgård je jednostavno najbolji - bez ograde, bez zadrške. U vrijeme "Moje borbe" toliko je među piscima postao utjecajan da se o njemu govorilo kao "Onom čije se ime ne spominje". S ciklusom godišnjih doba napisao je barem dva iznimna romana: "Proljeće" i "Ljeto". Sad je pri kraju (uz "Jutarnju zvijezdu" i "Vukove" izvorno su objavljena još dva nastavka) najambicioznijeg romanesknog projekta 21. stoljeća. I opet smo tamo gdje smo bili na početku. Nakon "Vukova iz šume vječnosti" ne možemo ni naslutiti kojim će to romanesknim, fabularnim, esejističkim, filozofskim, znanstvenim i poetskim sredstvima Knausgård nastaviti i završiti svoje petoknjižje.
