U isto vrijeme lani premijere smo mogli nabrojiti na prste jedne ruke. Dani satire neprirodno su se ugnijezdili u prvoj polovici rujna, Festival svjetskog kazališta pratile su odgode, a 53. PIF završio je ranije zbog otkazivanja dolazaka stranih trupa. Jesen te 2020. činila se sumornom, punom napetosti i neizvjesnosti, dok je kalendar popunjavao tek usamljeni osječki “Trenk iliti divji baron” trija Mujičić, Senker i Škrabe. Godinu poslije krvna je slika osjetno drukčija te se čini kao da se sve što se trpalo pod tepih nemilih okolnosti mora odigrati odmah i sad. U takvom svijetu postavljenom naglavačke kritičar postaje kroničar jer se u jednom tjednu odigravaju Festival svjetskog kazališta, 54. PIF i četiri premijere. Umjesto da trčimo maraton, hvatamo se sprinta.
Vrijeme ne radi za ‘Čovjeka Jastuka’ u Gavelli
Irski dramski pisac Martin McDonagh, široj publici poznat po scenarijima za “Sedam psihopata” (2012.) i “Tri plakata izvan grada” (2017.), svojedobno je s dramom “Čovjek Jastuk” početkom dvijetisućitih bio hit. Izrastavši u eri in-yer-face novog dramskog pisma s odjecima Kafke i Dostojevskog, u nagrađivanom “Čovjeku Jastuku” radi svojevrstan odmak smještajući u krimi zaplet neimenovane totalitarne države pomalo introvertiranog pisca čije će neobjavljene okrutne priče uskoro postati stvarno poprište zločina i dovesti do policijske istrage. Nasilje razotkriva agresivnu pozadinu suvremenosti, no ono nije glavni pokretač radnje. Pričanje priča, tvrdoglavo inzistiranje na unutarnjem kreativnom procesu protagonista Katuriana (Živko Anočić) stavlja u poziciju onoga koji nema nikakve dvojbe. Što god bilo u pitanju, on sam ili život njegova brata, jedino su važne njegove priče. “
Čovjek Jastuk” praizveden je na Sceni Gorica u režiji Saše Broz i prijevodu Nore Krstulović 2009. kao željna promjena i uvid u suvremeno britansko dramsko pismo. U istom prijevodu i s odmakom u Gavelli (izmještenoj ovom prigodom u Cekate) uočljivo je koliko je vrijeme dobar ili loš saveznik drami. Mladi redatelj i glumac-lutkar Vanja Jovanović, za razliku od nekih svojih prijašnjih radova, primjerice recentnog “Caffe Kraljevstva” Kazališta lutaka Zadar, drami pristupa poprilično konvencionalno. Oslobađa je scenografije (Jovanović i Marita Ćopo) smještajući na scenu stol, povremeno madrac i kuke iznad. Naglasak je na glumcima. Glazbe u prvim scenama nema, tek poslije odjekuje Jefferson Airplane. Zločesti (Sven Šestak) i dobri policajac (Franjo Dijak) prijateljski, utješno i okrutno manipuliraju ispitivanjem pritom postupno razotkrivajući dijelove vlastite prošlosti. Rutinerska pucanja ne prelaze rampu, posebno kad uzmemo u obzir dominaciju i zasićenost televizijskim detektivskim profilima zadnjih godina. Mirnoća i svojevrsna zbunjenost Živka Anočića kao Katuriana ima tek povremene eksplozije iako je riječ o protagonistu čijem su se stvaralaštvu podređivali njegovi roditelji-zlostavljači potičući da između dječje vriske nastaju zapleti horora. Najzahvalniju ulogu koja dopušta nešto više upisivanja humora igra Nikola Baće kao Katurianov mentalno zaostali brat koji s jedne strane naivno ne razlikuje stvarnost od fikcije, dok s druge pokazuje određenu razinu okrutnosti. Iako se dramaturški (Dubravko Mihanović) određeni dijelovi izostavljaju, ostaje dojam trome, iznimno ritmički spore predstave, koja nam u redateljskom ili glumačkom smislu ne nudi nikakav poseban suspens, maštovitost, razigranost, ali ni traženu razinu prepoznavanja. Vjerojatno je Lyn Gardner bila u pravu kad je još 2005. humorno dometnula da je “Čovjek Jastuk” projekt vrlo važnog pisca McDonagha koji nam objašnjava zašto su pisci vrlo važni.
Ludistički izvedbeni vlak ‘Gilgameš u godini s 13 Mjeseca’ Zlatka Buriće Kiće
U Eurokazovoj premijeri u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti nezamjenjivi akter domaće alternativne scene Zlatko Burić Kićo okupio je vjernu sljedbu za “Gilgameš u godini s 13 Mjeseca”. Sličnu postavi iz znatno emotivnijeg “Ljubavnog slučaja Fahrije P.” (Teatar &TD, 2018.). Ovdje je pak riječ o monumentalnom putovanju različitih tematskih slojeva: od neizbježnosti smrti na glinenim tablama Gilgameša, slavonskog hrasta i njegove povezanosti s tvorničarem Gutmannom iz Belišća do glavinjanja Fassbinderove Elvire/Erwina. Sve je u tečenju. Heterogenost sadržaja i ponavljanje forme. Uspon industrije u Belišću i pruga koja vozi čak 25 km/h isprepliću se s osobnim previranjima filmske transrodne junakinje.
“Hladnoća te neonske ljubavi” počinje već na ledini nasuprot muzeja, kad se okupljaju različiti izvedbeni umjetnici, dijelom gostujući, te bukom instrumenata zaustavljaju nešto novozagrebačkog prometa. Dalje, s izvedbenim, vizualnim i multimedijalnim umjetnicima te glazbenicima tijekom dva sata obilazimo gotovo čitav muzej na čijim će se zidovima i vratima ocrtavati stripovi i projekcije (dojmljivi vizuali Ivana Marušića Klifa), odjekivati šahtofonija, osluškivat će se ozbiljna igra. Skladno, tehnički precizno s ucrtanim unutarnjim mehanizmima u svom tom naoko kaosu. Nevjerojatni ritam izvedbi daju iznimni skladatelji i glazbenici Peter Ole Jørgensen, Henning Frimann Larsen, Miro Manojlović, Damir Prica Kafka i Dina Puhovski.
No ono što u skromnim godinama praćenja našeg eksperimentalnog kazališta ostaje najzapaženije jest činjenica da nevjerojatna tvrdokornost (svi ti sitni trzaji svakog mišića u pokretima Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo) u kombinaciji s lakoćom igranja Zlatka Burića Kiće imaju i svoju nimalo bezazlenu sljedbu u glumcima poput Domagoja Jankovića, koji u različitim izvedbenim registrima pokazuje koliko zna i može, Hrvojke Begović koja će nježno i predano zatvoriti izvedbu sa “sad spavaj, kleines” te tek naoko distanciranog Bernarda Tomića. Podsjećaju nas da je kazališna umjetnost prije svega kolektivni čin. Sva ta silna izmještanja, projekcije, ponavljanja, izgrađivanje antipoetike u vremenu intenzivnijeg propitivanja smisla možda nisu put zazivanoj izvedbenoj besmrtnosti, ali su svakako poziv na uključenje u ludistički izvedbeni vlak koji nije možda po mjeri svih, ali je zato otvoren za sve.
ZKM-ovo razbijanje iluzije daleke zemlje Oz
L. F. Bauman će za “Čarobnjaka iz Oza” reći kako je riječ o moderniziranoj bajci. Ipak, prati je prilično jednostavna filozofija - nema mjesta poput doma, a svatko ima srce, mozak i hrabrost te sve što trebamo je iskoristiti te darove kako bismo došli do vlastitog komadića zlata iznad duge. Knjiga je dugo u sjeni filma koji je uvelike obilježio pop-kulturu te je promijenio ne samo boju cipelica iz srebrne u crveno malene Dorothy, nego i njezino samopouzdanje. MGM-ova junakinja nerijetko plače i ulazi u sukobe, a i kad ubije vješticu, slučajno je polije vodom. Nema odgovornost i jačinu izvorne protagonistkinje.
Redateljica Saša Broz i dramaturginja Nikolina Bogdanović u ZKM-u klasiku pristupaju s ponešto iznimno zabavnih rješenja i trikova, ne odmičući se od konvencionalnosti i pomalo zastarjela pristupa kazalištu za djecu u kojem svaku akciju prati pripadajući song (solidni Toni Starešinić i Željka Veverec). Ni scenografske (Stefano Katunar) ni koreografske (Blaženka Kovač Carić) izmjene ne uspijevaju zamaskirati predvidivi ritam koji će predstavu mirno odvesti do kraja. Svodeći radnju na bitne punktove, Bogdanović ispušta podtekst i motivacije određenih likova dodatno ih čineći plošnima. Šarlatanstvo Oza osuvremenjeno je i amerikanizirano u licu prezentera vremenske prognoze (Petar Leventić), a opet anakrono zadržano u big brotherovskoj viziji ekrana.
Gluma je neujednačena. Dorothy (Petra Svrtan) i Toto (Ivan Pašalić) ne uspijevaju pridobiti do kraja gledateljevu naklonost. Svrtan je na trenutke nesigurna i neodlučna, a Pašaliću u nezahvalnoj ulozi čovjeka-psa nedostaje snažnija sugestivnost kao pripovjedača. Strašilo (Jasmin Telalović), Limenko (Mateo Videk) i Lav (Sreten Mokrović) ne odudaraju od uobičajene predodžbe likova, no na momente pružaju solidne humorne minijature ponajprije u gesti. Grupa G4 (Kristijan Ugrina, Tina Orlandini, Ugo Korani i Toma Medvešek) iz pozadine, bili Munchkini, zaštitari ili majmuni, razigranošću pokreta i akcijom daju naznake kakva bi ovo predstava mogla biti da su se svi elementi posložili u čvrstu cjelinu. “Čarobnjak iz Oza” zbog usklađivanja različitih i mnogobrojnih izvedbenih elemenata razbija iluziju, a da je nije ni stvorio. Šteta jer su u trenutačnom sivilu dobrodošle vedre boje Kansasa.
