Zapravo više čudi vaš odabir Bajage, jer se vaš i njegov glazbeni žanr baš i ne podudaraju. Prošli put na albumu Hladnog piva gostovao vam je Ivan Golubović iz punk benda Goblini iz Šapca. Odakle sad Bajaga?
Bajaga je glazbeni perfekcionist, a njegove pjesme prate me još od mladosti i patim ih iz vremena o kojima pjevam na ovom albumu, i kad sam učio prve hvatove na gitari. Bilo je ipak lakše ‘bariti komade’ uz Bajaginu ‘Zažmuri’ ili ‘Verujem, ne verujem’ nego uz Sex Pistolse i njihovu ‘Anarchy in the UK’. Bajagine pjesme, naročito prvi album ‘Pozitivna geografija’, bio je kvalitetni pop-rock kakav danas jako zapravo nedostaje. Nedostaje radiofonične glazbe koja ne vrijeđa pamet.
Pjesme za zadnji album Hladnog piva - ‘Dani zatvorenih vrata’ nastale su u Kanadi. Gdje su nastale ove?
Ove su nastale u sedam kvadrata moje radne sobe u Zagrebu. Naslovnu fotografiju snimila je moja supruga ove godine na moru, a fotografija na poleđini omota je iz obiteljskog fotoalbuma i na njoj sam ja kad sam imao šest godina, ispred kuće bez krova, baš kao što se zovu i album i uvodna pjesma. Omot je nastao nakon nekoliko neuspješnih razgovora i suradnji s raznim dizajnerima, ali se nismo uspjeli naći. Problem s coverima je da moraš birati između estetike i autentičnosti pa sam se trudio naći neku zlatnu sredinu. No raduje me što će ‘Kuća bez krova’, osim kao CD, izaći i na vinilu, što će omotu dati posebnu čar. Šteta što su u Croatia Recordsu prodali stare strojeve za proizvodnju ploča pa će longplejka biti napravljena u inozemstvu i jedva čekam 7. studenoga, kad bi trebala stići pošiljka. Šteta i zbog zarade jer će, na primjer, u mojem slučaju, broj proizvedenih CD-a i ploča biti 2:1
Kažete da bi ovaj vaš album mogle prihvatiti i mlađe generacije. Otac ste, imate dvoje djece. Jesu li oni čuli album i zanima li ih uopće to što radite?
Zanimljivo mi je kako su njima u fokusu druge stvari. Recimo, jako dobro kuže što ima potencijal da postane hit. Ono što je najjednostavnije i što ulazi od prve u uho. To klinci odmah prepoznaju. A to je na ovom albumu pjesma ‘Zbogom tjeskobo’ iako se tu našla kao neki slijepi putnik. Ali koncertno će imati smisla da digne atmosferu. Inače, klinci su bili stalno u kontaktu sa svim pjesmama jer su najprije čuli mene i moju gitaru, dakle demo verzije, zatim unplugged jer mi je bend dolazio u stan i tamo smo imali prve probe. Dakle, odslušali su cijelu radnu fazu. Ali ne znam što će biti kad postanu tinejdžeri i kad im krenem na živce s tim mojim pjesmicama, pa mi počnu prkosit tko zna s čim.
Pokušavate li utjecati na njihov glazbeni ukus?
Mi starci možemo klincima servirati glazbu i pokušati im ponuditi nešto kvalitetno, ali ni tu, kao ni u odgoju djece, ne postoji ‘100% satisfaction guaranteed’. U Americi 60-ih godina prošlog stoljeća konzervativnim starcima klinci su prkosili dugim kosama, rock’n’rolom i plesom s izrazitim seksualnim aluzijama te je zato to bila najveća glazbena revolucija, kakva se vjerojatno nikad više neće ponoviti. Danas je bunt slušati cajke. Ali ako i starci doma slušaju trash, ne možeš klincima zabraniti cajke samo zato što je to trash koji dolazi preko granice. Sve trivije su iste i trash nema granice, kao uostalom ni kvalitetna glazba.
Profesor ste njemačkog i engleskog jezika. Jeste li ikad požalili što ne radite u školi?
U trijeznom stanju nikad. Mislim da je to vrlo odgovoran posao i u mnogo bogatijim zemljama, a naročito kod nas. Pratim sve što se događa oko obrazovne reforme, baš zato što sam roditelj. Uostalom, svirali smo na Trgu bana Jelačića prije dvije godine na skupu za obrazovnu reformu. Mislim da se mora hitno nešto promijeniti jer ovo forsiranje prosjeka samo rađa prosječnost, a odatle kreće negativna selekcija koju imamo u svim sferama života, od Vlade pa nadolje.
Odrastali ste u Njemačkoj, pa u Tuzli i na kraju se doselili u Zagreb. U nekoliko pjesama govorite o putovanjima, selidbama, bijegu... Na koji način vas je obilježio život u različitim sredinama?
Obogatio me zato što sam svuda, gdje god sam živio ili putovao, sretao ljude s kojima sam imao mnogo toga zajedničkog bez obzira na vjeru, jezik, boju kože, i tako su se rađala brojna prijateljstva. Nijemci imaju izraz ‘bewandert’ za čovjeka koji je vidio mnogo svijeta i koji je obrazovan. Zato bih volio da i moja djeca, ali i sva druga djeca iz Hrvatske, mogu putovati po svijetu, da shvate kako i izvan Hrvatske, možda na drugom kraju zemaljske kugle, mogu sresti ljude s kojima će imati više zajedničkog nego s rođakom. Ali da putuju zato što žele, a ne zato što moraju. I da vide što je to vani dobro, a što ne valja. To bi jako pomoglo našem društvu da se riješimo predrasuda.
Mislite li da će vaša djeca jednog dana reći da su imala lijepo djetinjstvo?
Mislim da hoće. Kad sam ja bio mali, moji su roditelji radili u smjenama i već sam od sedme godine dobio ključ oko vrata i bio prepušten sam sebi. Imalo je to svoje prednosti jer sam stalno bio vani, u prirodi i jurcao okolo s društvom. Moja djeca to ne mogu jer žive u gradu. Ali zato provode puno vremena s roditeljima, što je isto velika privilegija. I zato mislim da će im djetinjstvo ostati u lijepom sjećanju. Doduše, to nije dobro ako se odluče baviti umjetnošću, jer su tad traume dobrodošle. U tom slučaju, morat ću se prestati truditi da budem dobar otac i da im ostavim barem jednu...
