Romaneskni prvijenac nigerijske spisateljice rođene 1988. izvorno je objavljen 2017. godine, te je do sada preveden na osamnaest jezika. O njemu je biranim riječima pisano u prestižnim publikacijama kao što su "The New York Times" i "The Guardian", a hrvatsko izdanje romana pisanog na engleskom jeziku prilika je da se uvjerimo u izniman talent autorice čija stečena slava ne jenjava; uži izbor za prestižne nagrade (poput "Dylan Thomas Prize" ili "Baileys Women's Prize for Fiction"), kao i osvojene nagrade kao što su "9mobile Prize for Literature" ili "Prix Les Afriques", potvrđuju status autorice zabilježen i ranije – 2015. je godine tako "Financial Times" Ayòbami Adébáyọ̀ uvrstio među najsjajnije zvijezde nigerijske književnosti, jedne od literatura čiji je doprinos globalnoj recepciji književne Afrike izniman (nobelovac Wole Soyinka, Ben Okri, Chinua Achebe i mnogi drugi).
Razlog zašto je ovaj roman autorici priskrbio svjetsku slavu u najmanju je ruku dvojak – posrijedi su majstorsko pripovjedno umijeće i kritička analiza društvenog okvira nigerijske zajednice. Ona je, naime, heterogena po nizu osnova (klasnoj, nacionalnoj, konfesionalnoj, ideološkoj), pri čemu njihova međusobna kompatibilnost nije nužna. Tako nam ovaj roman nudi priču pripovijedanu iz dviju perspektiva: muškarca po imenu Akinyel Ajaya i bračne mu partnerice Yejide, čiji odnos biva fatalno obilježen porodičnim očekivanjima i tradicijskim iskustvom. Samo po sebi u Nigeriji osamdesetih godina, kada se odvija glavnina radnje knjige, takvo što ne čudi; ono što barem na prvu začuđuje jest da su ovdje imenovane žrtve rečenih očekivanja fakultetski obrazovani ljudi povoljnog socijalnog statusa, što nas podsjeća i opominje da klasni status, ne samo u Nigeriji, ne jamči imunitet na civilizacijske atavizme. U tom smislu jednu će od na njihov život presudnih uloga odigrati Akinyelova majka, za koju možemo utvrditi kako je i sama nesvjesna robinja patrijarhalnog poretka. Akinyelova je majka tek jedna od žena u poligamijskom odnosu, a nezadovoljeno pitanje potomstva okidač je za nastavak tradicije, shodno čemu Yejide neće biti Akinova jedina supruga; nije spojler ako kažem kako je okolina jalovost pripisala njoj, a ne njemu, te kako je imperativ ostvarenja potomstva doveo do scenarija koji čitaoce neće poštedjeti tjeskobe, pa i uvjerenja da pred iole usporedivim situacijama u vlastitim sredinama, konformizma radi, običavaju zatvoriti oči (sjetimo se samo ekstremnih i ne tako davnih patrijarhalnih praksi poput snohačenja i virdžina).
Yejide tako, očajnički nastojeći ispuniti vlastitu "rodno predestiniranu svrhu", poduzima i posve iracionalne korake poput odlaska vraču i dojenja koze, suočava se s fenomenom lažne trudnoće, te naposljetku postaje nevjerna, ne znajući pritom da je nevjera počinjena s članom najuže porodice – Akinov plan za stjecanje potomstva. Obostrana nevjera, ili obostrano iskorištavanje, nisu međutim rezultat slabljenja emocionalne povezanosti dvoje partnera, već nemogućnosti napuštanja po rođenju im dodijeljenih društvenih uloga: onih koje se usprkos klasnom statusu ne razlikuju odveć od tradicijskih uloga karakterističnih za tamošnje preostale plemenske zajednice. Uslijed rečenog, obostrano nastojanje da zadovolje horizont očekivanja rezultira i nizom tragičnih ishoda, među kojima se osobito ističe smrt prvo dvoje djece uzrokovana genetski nasljednom bolešću – anemijom srpastih stanica, razmjerno čestom za podneblje u kojem se odvija radnja romana. Njihovoj će ljubavi neminovno doći kraj, no rasplet radnje, koji se odvija petnaestak godina nakon Yejidina odlaska od Akina, otvara neočekivanu perspektivu koja, osim kajanja, nudi i odgovor na jedno od ključnih pitanja knjige – tko je žrtva? I Yejide i Akin, baš kao i mi čitaoci, naposljetku zaključujemo da su žrtve svi – od dvoje umrle djece (i preživjele kćeri Rotimi čije ime znači "ostani uz mene"), preko dvoje ljudi čija je ljubav godinama odolijevala normi, pa do onih koji su u ime tradicije činili sve ne bi li potkopali njihov odnos – od već spomenute majke do Akinova mlađeg brata Dotuna, koji će izlaz iz pakla, nauštrb vlastite obitelji, potražiti u Australiji.
Ostani uz mene, Ayòbami Adébáyọ̀, Petrine knjige. Prijevod: Lidija Toman
Historijski kontekst pritom ne treba uzeti u obzir tek kao kozmetičku dopunu, već kao podsjetnik da najgore od tradicije nerijetko opstaje upravo radi lakšeg podčinjavanja kolektiva. Učestali prevrati, vojni pučevi i razračunavanja političkih oponenata, koji su nigerijsko tlo obilježili od vremena dekolonizacije i građanskog rata šezdesetih do danas, uglavnom su motivirani željom za vlašću, no ne i stremljenjem k reformama koje bi u konačnici dovele do premošćivanja svih oblika zaostalosti, naročito onih koji podrazumijevaju rodno podčinjavanje. Adébáyọ̀ tako iznimno umješno perspektivu dvoje partnera, koji su ujedno i pripovjedači čije se pozicije permanentno izmjenjuju, smješta i u društveno-politički okvir obilježen institucionaliziranim nasiljem u kojem je ključna uloga pripala generalu Ibrahimu Badamasiju Babangidi, diktatoru koji je na vlast došao u jednom od brojnih, demokratskih procesa lišenih prevrata. Institucionalnog nasilja nitko nije pošteđen, pa tako ni vodeći intelektualci nigerijskog društva tog doba (najpoznatija je žrtva Babangidina režima novinar Dele Giwa), a raznorazne paramilitarne strukture, pokazat će se, pljačkaju narod ne samo uz prešutno odobrenje, već i uz aktivan angažman represivnih struktura.
U takvim su okolnostima žene te čije je stradanje zajamčeno, neovisno o klasnom i dobnom kriteriju, pa je i metoda zaštite djevojčica, koju predlaže jedna od Yejidinih susjeda, trenutak koji će se čitaocima zacijelo usjeći u pamćenje. Možda i kao podsjetnik dokle može sezati rodno ugnjetavanje s čijim se ranijim stadijima indoktrinirano društvo nije suočilo. Ulošci namočeni u crnu tekućinu kao sredstvo prevencije od silovanja možda nam se ne čini prvom asocijacijom na vlastitu budućnost, no ignorirati metastaze nikada proglašene konzervativne revolucije kojoj smo izloženi – od "molitvenih okupljanja" po trgovima do sve raširenijeg otpora prema cjepivu protiv humanog papiloma virusa (o neformalnoj rehabilitaciji ustašluka da ne govorimo) – teško da nas, barem u nekim aspektima, neće približiti nigerijskim osamdesetima. Pored navedenog, što je ustvari ključna karakteristika ovog romana, brojni izrazi uobičajeni za dijalekte etničke skupine Joruba, kao i posezanje za usmenom predajom, iskustvo će čitanja ovog briljantnog ostvarenja učiniti ne samo potresnim, već i magičnim. U pitanju je knjiga u kojoj estetika poprima ontološko, a ontologija estetičko svojstvo, i kojoj ovdašnja feminističkom primjesom obilježena literatura, usprkos nedvosmislenoj važnosti, estetički uglavnom teško parira.
