Svi kojima je stalo do hrvatskog filma sjećaju se, vjerujem, perioda kratkotrajne vlade tragikomičnog Tihomira Oreškovića, kad je vođena nesmiljena haranga protiv Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), koja je prvenstveno bila usmjerena na Hrvoja Hribara, tadašnjeg ravnatelja HAVC-a, koji je, uz Alberta Kapovića, podigao ovu instituciju na razinu svojevrsnoga kulturnjačkog čuda u koje se sa zavišću i divljenjem gledalo u cijeloj regiji. I ne samo u filmskom: često se iz književnih krugova mogla čuti konstatacija kako bi bilo dobro napraviti instituciju koja bi se po uzoru na HAVC bavila plasmanom hrvatske književnosti u svijetu. Sramotna, ideološka haranga protiv Hribara vođena je i putem javne televizije, gdje su o hrvatskom filmu, kao samonametnuti "eksperti", govorili ljudi koji prije nisu imali nikakvih doticaja s filmom i čija je jedina strategija bila, da parafraziram naslov jednog filma Sama Peckinpaha, "Donesite mi glavu Hrvoja Hribara". Hribar će ostati upamćen kao čovjek koji je dao nevjerojatan zamah hrvatskoj kinematografiji, višestruko povećavši budžet HAVC-a, stvorivši stabilnu platformu koja je omogućila svojevrsni kontinuitet u broju filmova koji su se na godišnjem nivou financirali. Nažalost, Hribar je nakon silnih napada odstupio, a na njegovo mjesto je, kao prijelazno rješenje, postavljen Daniel Rafaelić, kojeg je dvije godine kasnije, 2019., zamijenio Chris Marcich, Amerikanac hrvatskog podrijetla. To je, iz današnje perspektive, bio početak kraja zlatnog doba HAVC-a, s tim da možda, kao olakotnu okolnost, možemo uzeti u obzir to što je filmska industrija u vrijeme prvog Marcicheva mandata praktički bila zaustavljena zbog pandemije. Prije nekoliko mjeseci upravni odbor HAVC-a jednoglasno je imenovao Marcicha na novi mandat od četiri godine. "Iznimno sam zahvalan što mi je upravni odbor ponovno ukazao povjerenje da nastavim svoju ulogu ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra te da i dalje, uz svesrdnu podršku i pomoć ekipe iz HAVC-a, radim na učinkovitoj provedbi Nacionalnog programa", izjavio je tim povodom Chris Marcich. Danas se situacija u odnosu na vrijeme Hrvoja Hribara iz temelja izmijenila: svjedočili smo, primjerice, strelovitom usponu srpske kinematografije, koja je danas nekoliko kopalja iznad hrvatske, pa iz te perspektive treba postaviti pitanje na što se zapravo konkretno odnosi Marcichev "Nacionalni program".
Chris Marcich
Chris Marcich je, kad je izabran za ravnatelja HAVC-a, bio praktički nepoznato ime unutar hrvatskih filmskih krugova. Od 1995. do 2016. godine radio je kao predsjednik i koordinator globalnih međunarodnih poslova američke filmske asocijacije MPA, koja objedinjuje šest velikih američkih audiovizualnih kompanija. Većinu života Marcich je radio u inozemstvu, u američkome ministarstvu vanjske trgovine. Sudjelovao je i u trgovačkim pregovorima između SAD-a i EU. Sudeći po ovome, Marcich je na čelo HAVC-a došao kao dobro upućeni tehnokrat, dok su dotadašnji ravnatelji ove institucije dolazili "iznutra", iz filmskog svijeta. Je li to, možda, ključni razlog zbog kojeg HAVC danas nije ni sjena onoga HAVC-a iz vremena Hrvoja Hribara? Ako su tad iz književnih krugova sa zavišću upirali pogled prema HAVC-u, danas to nije slučaj: ova godinama pomno građena institucija kao da se pomalo urušava.
Prije otprilike mjesec dana dobio sam na potpis pismo koje su sastavila tri redatelja, Zrinko Ogresta, Vinko Brešan i Antonio Nuić, čiji su filmovi obilježili hrvatsku kinematografiju u posljednjih dvadesetak godina, koje planiraju nakon prikupljanja određenog broja potpisa uputiti Audiovizualnom vijeću HAVC-a, ravnatelju Marcichu, Umjetničkom vijeću HAVC-a i Ministarstvu kulture. "U 15 godina postojanja", kaže se na početku pisma, "HAVC je institucija koja je prošla nekoliko razvojnih faza. Od samoga osnivanja učinjeni su brojni i veliki napori na ustroju filmske proizvodnje, na brizi o filmovima u domaćoj i međunarodnoj distribuciji, pokrenuto je financiranje filmskih projekata u razvojnim fazama, a sve to ponajprije naporima i zauzimanjem dvojice ravnatelja, Alberta Kapovića i Hrvoja Hribara. Njihovo poznavanje potreba i specifičnosti filmske proizvodnje te upućenost i razumijevanje relevantnih europskih i svjetskih sustava financiranja filma, učinile su HAVC suvremenom institucijom, koja je u vrlo skromnim uvjetima, omogućila uzlet hrvatske kinematografije." Odmah na početku spomenut je ključni problem hrvatske kinematografije: "upućenost i razumijevanje" specifičnih potreba jedne male kinematografije kakva je ona hrvatska. Što su imali na umu ljudi koji su doveli Chrisa Marcicha na čelo HAVC-a? Je li se, možda, radilo o nečijoj megalomaniji, želji da se na slabašne hrvatske noge navuku američke filmske čizme od sedam milja, ili je Marcich bio idealno kompromisno rješenje između suprotstavljenih ideoloških struja unutar filmskih krugova? Zanimljiv je bio način na koji je to radio Hribar, ostavljajući vlastita ideološka uvjerenja u drugi plan, isturajući u prvi plan film. Osobno imam jedno sjajno iskustvo s Hribarom u tom smislu. Kad je HAVC donio odluku da financira film čiji sam bio scenarist, bez obzira na to što je bio u teškoj zavadi s mojim producentom, predložio je producentu, budući da mu se jako svidio moj scenarij, da dođem u posjet HAVC-u. Kad sam stigao u Zagreb, Hribar me do najsitnijih detalja upoznao s radom HAVC-a, nakon čega smo završili u obližnjoj pivnici.
Hrvoje Hribar
U nastavku pisma pobrojeni su mnogi nedostaci u sadašnjem ustroju HAVC-a, otprilike sve ono što možete čuti u neformalnim razgovorima s ljudima s filma. Autori filma su se u svom pismu isključivo bavili dugometražnim igranim filmom, najvažnijim segmentom filma koji HAVC podržava. Spomenuti redatelji, autori pisma, kao da se boje da je HAVC došao u slijepu ulicu i da bi se morala napraviti neka dugoročna, održiva strategija: "HAVC je danas institucija u situaciji kada treba prepoznati novonastale prilike u hrvatskoj filmskoj industriji i učiniti novi korak kako kinematografija ne bi zamrla kao djelatnost..." U toj zamišljenoj strategiji treba najprije definirati "ono što prije svega hrvatska publika i hrvatska kultura trebaju od domaće kinematografije". Također, treba definirati minimalan broj filmova koje će HAVC financirati. "Osam filmova je minimum potreban za održavanje kinematografske relevantnosti i raznolikosti koja nam silno nedostaje."
U posljednje vrijeme događa se svojevrsni presedan, da su projekti nekih potvrđenih filmskih autora odbijeni na HAVC-ovim natječajima. Znam da se to dogodilo s Brankom Schmidtom i sa Zrinkom Ogrestom čak u dva navrata. O tom, najvažnijem detalju, na koji se u konačnici sve svodi, tko će dobiti a tko neće sredstva za financiranje filma, odlučuju trojica umjetničkih savjetnika. Imao sam jedno vrlo neugodno iskustvo s jednim svojim scenarijem koji je od jednog sastava umjetničkog vijeća dobio laskave ocjene, ali nije realiziran zbog manjka sredstava u tom trenutku. Sljedeće umjetničko vijeće u dva je navrata odbilo moj scenarij uz jednu recenziju zbog koje sam napisao poduže pismo upravnom odboru HAVC-a, na koje nikad nisam dobio odgovor. Takva disproporcija između dva umjetnička vijeća je nedopustiva, ako su se i jedno i drugo držali isključivo stručnih kriterija. Nažalost, o detaljima ne smijem jer se detalji iz recenzija po pravilniku ne smiju iznositi u javnost, tako da umjetnički savjetnici mogu navesti bilo koji razlog zbog kojeg su određeni projekti odbijeni, bez obzira na to koliko nelogični i nestručni bili. U svom pismu predložio sam da se taj dio pravilnika izmijeni, čime bi se povećala odgovornost umjetničkih savjetnika. Ili da se napravi neko nadtijelo koje će arbitrirati u sličnim, spornim slučajevima. Ovo je, možda, jedan detalj koji nije elaboriran u spomenutom pismu, a koji bi, prema mojemu mišljenju, znatno doprinio transparentnosti odluka umjetničkih vijeća HAVC-a, koja su stvarni "gospodari" hrvatske kinematografije, oni koji u svojim rukama drže "novčanik". U pismu se, s druge strane, traži da se pri izboru umjetničkih savjetnika treba držati načela kako je riječ o ljudima s "relevantnim stvaralačkim iskustvom u filmskoj proizvodnji". Tu dolazimo do poveznice s književnim segmentom, o kojem sam pisao nedavno. Dakle, umjesto da se taj segment uredi na način na koji je bila uređena kinematografija iz vremena Hrvoja Hribara, dogodilo se to da je film srozan na razinu književnosti, gdje bi, također, trebalo povesti računa o stručnosti osoba koje arbitriraju u književnim pitanjima.
Kao jedan od ključnih problema hrvatske kinematografije navodi se tematska i žanrovska skučenost: "Hrvatska kinematografija već godinama igra na dvije karte s manje ili više uspjeha: za publiku komedije, a socijalne i psihološke drame za plasman na europske i svjetske festivale. Tu i tamo proizveden je i poneki film za djecu", kaže se na jednome mjestu u pismu. U tom smislu predlaže se više kategorija koje bi HAVC financirao, koje bi se trebale promatrati odvojeno: da se, primjerice, svake godine financira jedan dječji film, jedan debitantski... Ili žanrovski filmovi, kojih u hrvatskoj kinematografiji gotovo da i nema, što redatelji navode kao jedan od ključnih problema hrvatskog filma. Jedan hrvatski producent nedavno mi je dao svoj pogled na aktualnu situaciju u hrvatskom filmu. On tvrdi kako hrvatska kinematografija planski, u čemu HAVC igra ključnu ulogu, bježi od "teških tema", pogotovo onih koje nisu u interesu stranke na vlasti. Po njemu, dakle, ključni kriterij hrvatskog filma je "netalasanje". Moram priznati da slična ocjena ima smisla: posljednji redatelj koji je svojim filmom "ustalasao" hrvatsku javnost bio je Vinko Brešan sa svojim filmom "Koja je ovo država?" iz 2018. godine.
