Kultura
216 prikaza

Knjige ne kupujemo ni na LSD-u

Tunel od knjiga
public domain
Neke domaće filmove pogleda onoliko gledatelja kolika je prije pet, šest godina bila naklada prvog izdanja nekog tiražno prosječnog hrvatskog pisca

Svašta je u zemlji Hrvatskoj moguće, ali još se nije desilo da u kvartovskom kafiću poslužuje vilončelist, dok za šankom harfistica pere čaše i ubacuje led u pelinkovac. Nije, osim u seriji, kupaonicu na pola dana okupirao sredovječni glumac pokušavajući očistiti kamenac iz bojlera niti je netko na benzinskoj crpki imao bliski susret s filmskim redateljem koji japanskom brzinom mijenja akumulatore. Lakše je u Lici naći naftu nego balerinu da svakog radnog dana, od podne do 16 sati, pričuva dvogodišnje dijete zaposlenih roditelja ili akademskog slikara da oboji zidove kuhinje, osim ako u toj kuhinji svaki dan ne sprema kavu i sebi.

Knjige | Author:  Bonni Rambatan Bonni Rambatan

Ni jednog opernog pjevača i pjevačice nema među onima što prekrajaju odjeću, prodaju baterije za daljinske upravljače ili repariraju stari namještaj. Da, reći ćete, normalno je da je tako: nema klasične glazbe i koncerata bez glazbenika, filmova bez redatelja i kazališnih predstava bez glumaca, likovne scene bez slikara, baleta bez balerina i baletana, opera bez pjevača i pjevačica... Jedino čega u Hrvatskoj ima bez profesionalaca je književnost. Pisci i spisateljice, istina, još nisu došli do toga da konobare, popravljaju bojlere i mijenjaju akumulatore, čuvaju tuđu djecu za dvadeset kuna po satu, presvlače kauče i na benzinskim crpkama veselo skakuću s klemama u rukama, ali su, iako prvi u lancu proizvodnje knjige – hobisti.

Pišu prozu i poeziju iz ljubavi, unutarnje potrebe, navike, ambicije, vjere u već nešto, samo ne za glupi, prokleti novac. Imali smo, nedavno i opet, Noć knjige i bila je to divna prilika da se po 76. put konstatira kako je kultura čitanja u slobodnom padu, da oko pola stanovnika Hrvatske nikad, ali nikad nije kupilo knjigu i ne namjerava, da među onom drugom polovicom većinu čine članovi i članice knjižnica koji za 50 kuna godišnje posude naslova koliko im srce želi. I da, podsjetili smo se na krizu nakladničkih kuća, manju, kako se to kaže, proizvodnju, sve rjeđe prijevode i, općenito, na stanje koje je takvo da bi bilo dobro ako bismo ga mogli nazvati katastrofalnim.

Knjige u vatri | Author: Youtube Youtube

Pesimisti su na silno naricanje odmahnuli rukom jer znaju da će isto čuti i sljedeće godine, dok su optimisti razvukli blesavi osmijeh: oni su, takvi su po prirodi, vidjeli svjetlo na kraju tunela i sigurni su da vlak ne dolazi iz suprotnog pravca. Raduje ih, da pojasnimo, odluka ministra kulture, dr. Zlatka Hasanbegovića, prema kojoj će kune što su nekad išle za neprofitne medije – biti preusmjerene za izdavanje knjiga. Ne za njihovo pisanje, čisto da se naglasi, nego izdavanje. Uglavnom, da nije bilo spisateljice, lektorice te profesorice hrvatskog jezika i književnosti – ustvari obrnuto, od druga dva se posla živi, a od prvog se dobije slava čija je upotrebna i nutricionistička vrijednost ravna nuli – Marine Vujčić i Trećeg programa HTV-a, Noć knjige, dan prije kao i svi ovi poslije, prošli bi uz prešućivanje činjenice kako romana, zbirki priča i pjesama može biti bez svakoga osim onih što će ih napisati.

A ti, nije loše opet reći, žive od pisanja, ali za novine, televiziju, ponekad kazalište, još rjeđe film. Tako troše radno vrijeme, da bi u slobodno radili: točnije pisali ono čime započinje industrija proizvodnje knjiga i za što će, najčešće, nakon godinu, dvije, koliko treba već rada, dobiti mjesečnu plaću glumca u HNK Zagreb ili članice baleta. Tiražniji i sretniji možda zarade koliko bi mogli da su igrali u dvije epizode kakve domaće TV serije, ali ne glavnu ulogu. U Hrvatskoj, i to ne treba prešućivati, piše tko stigne i, što je puno gore, nekako objavljuje. Premalo je onih s dilemom kakvu je imala Marina Vujčić: "Bilo mi je neupitno trebam li napisati roman, ali neko me vrijeme mučilo trebam li ga objaviti". No na književnoj sceni i izvan nje za čas se otkrije tko piše s razlogom, a tko je,kako bi rekao redatelj Veljko Bulajić, ljuti amater.

Knjige | Author: Pexels Pexels

Potonjima, naravno, ne smeta to što od zloupotrebe tipkovnice ne mogu platiti ni mjesečni račun za struju i internet, dok prvima može smetati, samo nemaju izbora. Tješi ih, valjda, to da još ne poslužuju pelinkovce, ne mijenjaju akumulatore i ne boje tuđe kuhinje, sve zahvaljujući novinama: većina dobrih, važnih i vrijednih pisaca u Hrvatskoj, naime, živi od tekstova u dnevnicima i tjednicima, dok gotovo svi ostali i ostale ili predaju u školama i na fakultetima ili su pristali na neizvjesnost natječaja i nomadski način življenja, pa idu iz grada u grad, od jednog stipendiranog boravka do drugog. Tržište je, reklo bi se, neumoljivo: u ionako maloj zemlji pola stanovnika ne kupuje knjige ni na LSD-u, pa je prirodno životarenje pisaca i pisanje zbog svega osim promjena stanja na računu.

Ništa, međutim, ni Hrvatska ni njezino famozno tržište nisu veći za operu – najgledaniju je za više od dvjesto izvođenja vidjelo tri puta manje ljudi nego što godišnje kupi knjigu – balet, film... Tek onako, usput da se kaže, pojedina domaća filmska djela u ovdašnjim kinima pogleda onoliko gledatelja koliko je prije samo pet, šest godina iznosila naklada prvog izdanja nekog tiražno prosječenog hrvatskog pisca ili spisateljiceautora i autorica kojima je Noć knjige jednom u godini, a mrak svih ostalih 364 dana, u kojima funkcioniraju kao profesionalni hobisti: profesionalni u pristupu i učinku, a hobisti u naplati teksta kojim započinje uređivanje, lektoriranje, prelamanje, tiskanje, prodaja, državni otkup i život njihove knjige u knjižnicama.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.