Kažete da se u reformskim, obrazovnim procesima koristi vrlo malo eksperata. Zašto?
Zato što već postoje mehanizmi kojima se reproduciraju podobni stručnjaci, dijelom i zbog toga jer vi u Hrvatskoj uglavnom ne upisujete fakultet da stječete znanja, razvijate vještine, preispitate neke vrijednosti, nego u većini slučajeva da steknete diplomu. A danas morate imati diplomu, uređeno smo društvo, da biste dobili određeno radno mjesto, jer to mjesto ionako vas čeka, ali ono je uvjetovano diplomom, a ne znanjem. Prestrašno je to.
Kritičko mišljenje je jedna od najvažnijih vještina za poslove budućnosti. Tako kažu ekonomski stručnjaci i najveći svjetski poslodavci. Razvija li se kritičko mišljenje u našim školama?
Na pitanje potiču li vas nastavnici na razgovor i dijalog, većina učenika koji su sudjelovali u istraživanjima provedbe građanskog obrazovanja to potvrđuje. Koriste se različite metode poučavanja kako bi učenici aktivno stjecali znanja i razvijali vještine. Izgleda idealno, zar ne? Međutim, kad te iste učenike upitate mogu li se suprotstaviti nastavniku ako misle drugačije od njega ili nje, tu razgovor i dijalog prestaju. Drugim riječima, u školi se otvara prostor za raspravu i dijalog samo dotle dok ta rasprava ne dovodi u pitanje autoritet nastavnika. Problem je što je taj autoritet u velikoj mjeri determiniran i ovisan o programu koji nije njegov/njezin i sadržaju udžbenika koji on/ona možda i ne bi željeli prenositi učenicima. Iako su programi velik problem, pravi problem su udžbenici budući da se kroz njih zrcale različite profesionalne i ideološke interesne grupe. Time se zatvara sustav, a mlade potiče da djeluju otvoreno, što oni i čine dok ne lupe o zid. To se inače naziva iskrivljavanjem svijeti ili manipulacijom.
Zašto takvi modeli postaju standard?
Kočnice se nalaze na svim razinama, a sve je manje onih koji se kočničarima suprotstavljaju. Sve je više mladih, sjajnih istraživača koji su shvatili te odnose. Oni će zadovoljiti formalne kriterije, napisati kvalitetne radove, objavit će ih vani jer to je kriterij i naše izvrsnosti, no njih će rijetko tko u Hrvatskoj pročitati, a još je manje onih koji će te radove uzeti kao polazišta promjena u obrazovanju. Hrvatski obrazovni sustav se ne reformira i mijenja kao posljedica empirijskih istraživanja i analiza. Mi nemamo evidence-based politiku obrazovanja. Takvo je stanje sustavno građeno pa ostaje pitanje svih pitanja – imamo li još prostora za autonomnu djelatnost.
U Hrvatskoj, dakle, ne treba više imati velika očekivanja?
Velika očekivanja u ovoj situaciji rađaju velikim bolestima. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih mladi odlaze iz Hrvatske. Istraživanje o mladima koje sam provela s kolegicom Ilišin 2013., pokazuje da mladi ne vide budućnost, a ne vide budućnost jer ne vide svoj razvoj. Ako ne vidiš mogućnosti vlastitog razvoja nakon završetka fakulteta, a do tada imaš iluziju dobroga života, zašto se uopće mučiti.
Istraživanje koje spominjete pokazalo je i vrlo zabrinjavajuće rezultate o sudbini mladih koji prekidaju obrazovanje.
Naše istraživanje mladih u Hrvatskoj je pokazalo da od ispitanika koji su prekinuli školovanje prije stjecanja tržišno traženih znanja i vještina, samo dva posto misli kako je za to kriva država koja im nije osigurala odgovarajuće stipendije. Svi ostali su izjavili da su prekinuli školu ili zato što im roditelji nisu imali ekonomskih mogućnosti ili zato što su oni sami bili lijeni i nezainteresirani za učenje. Napuštanje škole zbog siromaštva, pa i lijenosti nikako nije samo privatni, individualni problem, nego je sistemski, strukturalni problem koji država treba detektirati i pronaći instrumente kako ga riješiti. Međutim, hrvatska država se, čini se, zadovoljava, činjenicom da su hrvatski građani skloni kriviti sebe i svoju obiteljsku situaciju. Proglasiti sebe nesposobnim je vrlo sretno rješenje za institucionalni sustav zato što ga na taj način ne moraš mijenjati. Naše je istraživanje pokazalo da su najveći gubitnici upravo ta grupa mladih jer im se nije pružila kompenzacija. To su ljudi koji nisu stekli nikakve konkurentne vještine. Međutim, interesantno je da da je najveći broj njih aktivno u programiranju, dakle kreativnom stvaraju na kompjuteru. No zbog nepoznavanja stranih jezika ne komuniciraju i ne uspijevaju plasirati svoje proizvode. Hrvatska je maloljudna, što znači da svakog pojedinca mora držati kao "malo vode na dlanu", pronalaziti načine kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna u procesu stjecanja tržišno konkurentnih znanja.
Što bi bila prava obrazovna reforma?
Ne vjerujem ni jednoj reformi dok ona nije utemeljena na konkretnim brojevima i analizama stanja. Ako počinjete od imaginarne slike učenika, škole ili obrazovanja, ne možete puno učiniti. Nema uspješne reforme, osim možda u totalitarnim, nedemokratskim društvima, koja nije informirana velikim brojem egzaktnih pokazatelja. Druga stvar, kad počnete razmišljati o reformi, prvo reformirajte nastavnike, odnosno sustav odgoja i obrazovanja nastavnika. Danas treba ne samo pretvoriti nastavnika u velikog znalca svojega područja, nego i interdisciplinarno i kritički misleću osobu - to mi nemamo i to je meni beskrajno problematično za daljnji razvoj obrazovanja. Treća stvar, ono što smatram da je ključ svega toga, pronalaženje je načina za osnaživanje pojedinca u Hrvatskoj. Ključno je staviti fokus na vještine koje čine kvalitetnijim naš svakodnevni život, poput vještina kritičkog mišljenja, nenasilnog rješavanja sukoba, suradničkog rada... I još jedna stvar za koju mislim da je u temeljima svega, a to je utjecaj ideologija na obrazovanje. Potrebno je "maknuti šape" dežurnih ideologa iz sustava odgoja i obrazovanja. Ako imamo istraživanja, dopustite da nas ona vode.
