Riječki pisac, roker i ratni veteran Zoran Žmirić jedan je od autentičnijih glasova suvremene hrvatske književnosti. U svojim knjigama bavi se temama rata, nostalgije i društvene pravde, ne nudeći puki zapis događaja, već svjedočanstva - osobna i kolektivna, prošlosti koja ne nestaje i sadašnjosti koja se bez nje ne može razumjeti. Žmirićev stil odlikuje preciznost, dijaloška oštrina i sklonost sažimanja radnje u snažne literarne slike, bez previše glorifikacije ili patetike
Osim što je književnik, on je i dragovoljac Domovinskog rata, glazbenik - bivši basist nekoliko riječkih bendova - te kolumnist koji se ne libi otvoreno progovoriti o društvenim problemima. Rođen 1969. u Rijeci, na književnu scenu stupio je 2002. zbirkom priča "Kazalište sjena", a od tada je objavio niz zapaženih djela, uključujući romane "Blockbuster", "Pacijent iz sobe 19" i "Hotel Wartburg". Nekoliko godina živio je u Irskoj kao ekonomski imigrant. Svoj posljednji roman "Visoke trave" objavio je prošle godine u izdanju Frakture. To njegovo dosad najambicioznije i najopsežnije djelo prati prijateljstvo dvojice muškaraca, Gorana i Roberta, kroz četiri desetljeća, od djetinjstva u Hrvatskoj do odraslih dana u Irskoj. Roman je mješavina krimi priče, lirskih refleksija i duboke analize ljudskih odnosa, a istovremeno baca novo svjetlo na teme odrastanja, iseljeništva i traumatičnih promjena koje donosi život.
BestBook: Gdje ste pronašli priču za roman 'Visoke trave'? Kako su nastali glavni protagonisti? Postoje li oni u stvarnom životu?
Kad sam 2017. došao u Irsku smislio sam osnovni zaplet koji mi se odlično nadovezao na jednu poslovicu koju sam u to vrijeme čuo. Poslovica kaže: 'Prijatelj ti je onaj tko zna sve o tebi, a i dalje ti je prijatelj'. Činilo mi se da ta izreka odlično sažima probleme prijateljstva kod moje generacije, posebice nakon turbulentnih devedesetih kroz koje smo svatko na svoj način prošli. Robert i Goran su likovi nastali tzv. frankenštajnovskom metodom koju i inače primjenjujem kod kreiranja likova: krenem od svojih iskustava, na njih nadovežem tuđa i na koncu većinu toga izmislim. Zanimljivo, prije mog rođenja, majka i otac su se raspravljali oko toga kako ću se zvati, a od svih prijedloga dva su bila najglasnija - Robert i Goran. Kako se nisu mogli dogovoriti, ispalo je to što je ispalo, ali u mojoj tinejdžerskoj dobi, kad god bih se predstavio novom društvu, rijetko tko bi mi zapamtio ime, već bi me, bizarno, oslovljavali s Goran ili Robert. Zato mi se činilo da bi ta dva lika mogla ponijeti ta imena.
BestBook: Njih su se dvojica upoznala igrajući košarku i taj je sport važan motiv u romanu. Jeste li i vi igrali košarku?
Jesam. Nekako je bilo logično s obzirom na to da sam uvijek bio za glavu viši od vršnjaka, iako mi nije nešto išlo, bio sam puno bolji u odbojci i atletici. No sve je to ionako otišlo u drugi plan kad se pojavila glazba.
BestBook: 'Visoke trave' djeluju mi kao sjajan filmski predložak. Jeste li tijekom pisanja imali na umu mogućnost snimanja filma po romanu?
Ne razmišljam o tome ni prije ni tijekom pisanja, fokus mi je na tekstu. No, dok pišem, scene vidim vrlo živima, što na neki način jest nalik gledanju filma. Sve što zamislim vidim dosta živo na svom misaonom ekranu, možda zato moji tekstovi nekome izgledaju kao materijal za film. Ne znam.
Nikad se nisam uspio vezati za nekog određenog autora. Kad bih morao sastaviti popis omiljenih knjiga, nisam siguran da bi se na njemu našle dvije knjige istog pisca. Možda bih mogao izdvojiti Hessea i njegovog Siddharthu jer sam nakon što sam ga pročitao i sam poželio pisati. Bio sam osmoškolac i ta ideja se, eto, zadržala do danas. Od domaćih pisaca čitam gotovo sve recentno i uglavnom mislim da nam je scena živa i dobra.
BestBook: Već ste spomenuli da ste živjeli u Irskoj. Je li Irska obećana zemlja za Hrvate?
Irska mi je pomogla u mentalnom detoksu, a kako je drugi doživljavaju, ne znam. Nisam se baš družio se s našim ljudima u Irskoj tako da mi nisu poznata njihova iskustva.
BestBook: Što vas se tamo najviše dojmilo?
Činjenica da ti za posao nije potrebna veza već se gleda isključivo izvrsnost, te da te radno pravo štiti na nama nezamislive načine. Činjenica da sam s 47 godina otišao daleko od svog doma i tamo u kratkom roku uspio ostvariti rezultate za koje sam bio i nagrađen, u usporedbi s činjenicom da moja generacija u Hrvatskoj strahuje od gubitka posla zbog čega, moguće, neće dogurati do mirovine. Također, ako bih nešto izdvojio, a čega kod nas jedva da ima, to je osnovna pristojnost. Irci su fin svijet koji ne propušta priliku pokazati ti da si dobrodošao.
BestBook: Zašto ste se vratili?
Covid i roditelji koji su uhvatili neke godine zbog čega smo odlučili biti im nadohvat ruke.
BestBook: Hrvatska vlada hvali se da je u zadnje dvije godine zaustavljen odlazak Hrvata u inozemstvo, zemlja je dobila investicijski rejting, zaposlenost je rekordno visoka, a kamate rekordno niske... Kako biste u tom kontekstu opisali sadašnju klimu u hrvatskom društvu?
Hajdemo se prisjetiti kako je došlo do masovnog iseljavanja Hrvata. Pri ulasku Hrvatske u EU, mladim ljudima je obećano europsko tržište rada kao nešto vrijedno zaokruživanja 'da' na referendumskom listiću. Danas, više od desetljeća nakon toga, iste te ljude poziva se neka se vrate kućama. Pritom brojevi, za razliku od naših političara, ne lažu. Iseljavanje ne da nije zaustavljeno, već nije ni smanjeno. Posljednjih se godina vrtimo oko cifre od 40.000 iseljenih godišnje što znači da je do danas Hrvatsku napustilo više od 350 tisuća građana. Do prije nekoliko godina, za kvadratni metar stambenog prostora trebalo je izdvojiti jednu prosječnu plaću, a trenutačno za takvo što nisu dovoljna ni tri dohotka. Prije godinu dana za 30 eura mogao sam kupiti dvostruko, možda i trostruko više namirnica nego li za isti iznos mogu kupiti danas, a da je zemlja u inflaciji iskreno priznaju jedino teleoperateri koji nas o tome obavještavaju SMS-om i tako opravdavaju poskupljenje usluga. Tako da, dobar kreditni rejting mi zvuči baš super, usprkos tome što je država i dalje dužna blizu 50 milijardi eura. Ako je to nešto s čime se treba pohvaliti, onda mi je zaključiti kako je hrvatska vlada inkarnirani devedesetogodišnji Don Ciccio koji s uginulom Schrödingerovom mačkom u krilu kunja na verandi svoje vile u Corleoneu, a u priče kojima se hvali ne vjeruje više nitko, čak ni oni koji su plaćeni da aplaudiraju na ama baš svaku izgovorenu budalaštinu. I pritom ne mislim da je ova vlada po bilo čemu lošija od one koja će je jednom zamijeniti, ma iz koje političke frakcije ta buduća došla, jer u Hrvatskoj su oduvijek perspektivu imali samo ljudi organizirani oko političkih torova. Iako osobno poznajem nekoliko ljudi koji se aktivno bave politikom i osvjedočeno su ispravni ljudi, bojim se da ih je nedovoljno za nadjačati sve te besprizorne političke figure suprotstavljene moralu i zdravom razumu.
Već odavno na svjetskoj političkoj sceni ne vidim lidera čija karizma počiva na ljudskim vrijednostima; sve je to mahom retorika dimnih zavjesa i bacanja keksa ljubimcima, tako da se Milanović kao pojava izvrsno uklapa u političku logiku biračkog tijela, kako globalnog tako i u nas. Kad bi južni Slaveni opet formirali zajedničku državu, Milanović bi joj zasigurno bio predsjednik, samo što bismo u tom slučaju imali veći problem, ili da parafraziram Juricu Pavičića; u tom bi slučaju parlamentarni život zemlje činili Vučić, Dodik, Janša, Bakir, Gruevski, Čović...
BestBook: U Domovinski rat otišli ste dragovoljno. S odmakom od 30 godina i s iskustvom koje ste u međuvremenu stekli, biste li to ponovno učinili?
Svako iskustvo koje sam prošao, dobro ili loše, poslužilo je tome da me definira u ovo što sam danas i s tim sam sasvim zadovoljan. Ja i inače na stvari i ljude oko sebe gledam tako da u svemu vidim potencijal, nešto vrijedno. Čak i naporni ljudi, pa i budale i agresivci, služe nečemu... primjerice, uče me strpljenju.
BestBook: Američki predsjednik Donald Trump već je u prvih nekoliko tjedana u Bijeloj kući svojim odlukama potpuno urušio međunarodni poredak koji je vladao desetljećima. Može li iz svega toga proizaći i nešto dobro? Stari poredak ionako nije bio nešto što bi trebalo čuvati...
Amerikanci su oduvijek diktirali tempo kojim civilizacija klizi u katastrofu. Trump u tom smislu nije nikakva novost, s tim izuzetkom što je lik stavio ciglu na gas dok istovremeno na X/Twitteru provjerava što ljudi pišu o njemu. No, treba se prisjetiti da je dosad svaka civilizacija propala, mala je šansa da se to našoj neće dogoditi.
BestBook: Odrastali ste u rokerskom gradu, svirali u raznim rock bendovima, napisali knjigu na tu temu. Kakva je Rijeka danas? Od mnogih Riječana čujem da je grad u međuvremenu izgubio prevladavajuću urbanu odrednicu... Je li to točno?
Interakciju s mjestom življenja sveo sam na minimum, tako da mi Rijeka danas osigurava adresu stanovanja i kućni broj koji moram upisati na ugovor o djelu. Tako da, kad bi trenutačno u Rijeci rock scena bila čak i življa nego li je bila osamdesetih, ja bih vjerujem i dalje birao ostati kod kuće, što samo znači da se grad moguće donekle i promijenio, ali svakako manje negoli sam se promijenio ja. A sad, ako je samo Rijeka pokleknula u primitivizam, to je sjajna vijest, jer to znači da je sve drugo ostalo vrlo urbano. Ne znam. Ima li u Zagrebu više narodnjačkih ili rock klubova?
BestBook: Ne znam, vjerojatno narodnjačkih... a je li uopće točan mit o 'rokerskoj' Rijeci iz sedamdesetih i osamdesetih godina?
U tom je periodu skoro svako riječko naselje imalo jedan odličan bend. To možda danas zvuči kao mit zato što Rijeka nije imala diskografsku kuću koja bi ovjerila svu tu silnu glazbu, pa danas postoji tek nekoliko riječkih albuma iz tog perioda. Jednako, bojim se kako danas ne bi znali za 70 posto zagrebačkih bendova iz tog perioda, samo da su kojim slučajem djelovali u drugim mjestima. No, da riječka scena nije mit, možemo zahvaliti pisanim tragovima; YU rock scenu su snažno pratili časopisi Džuboks i Rock koji su o riječkim bendovima vrlo živo pisali, bez obzira na to što su ti bendovi bili bez albuma. Štoviše, pisalo se o njima jednako kao i o bendovima koji su punili dvorane, što samo govori da je, ma koliko za to vrijeme bila alternativna, riječka scena bila prepoznata kao nešto vrijedno.
BestBook: Vratimo se na književnost. Pišete li lagano? Kako izgleda vaš proces stvaranja?
Priču i likove dugo vučem po raznim bilješkama, prije nego osjetim da je došlo vrijeme za pisanje. Mislim da tome mogu zahvaliti što, kad jednom krenem, pišem lako. Ako je riječ o pričama, onda nemam nikakav plan, dovoljna mi je jedna scena, prizor, ili rečenica koju čujem u prolazu pa da od toga ispišem priču. Kod romana vrlo detaljno gradim sinopsis i točno znam otkud krećem, kuda idem i kako će sve završiti. Događa se, naravno, da iskočim iz kolosijeka i da mi likovi povuku priču u nekom drugom smjeru, no to nikad nije toliko snažno da bi zbog toga trpjela ideja romana.
BestBook: Vjerujete li u inspiraciju?
Kod mene je ključno nekoliko stvari. Prvo moram pronaći ideju koja mi je dovoljno intrigantna, nešto što bih i sam volio pročitati. Zatim moram smisliti priču u kojoj će se ta ideja razviti i osamostaliti, te konačno moram osmisliti zanimljive likove koji će sve to iznijeti na svojim ramenima. To je proces koji traje i teško mi je kazati kako se sve to međusobno premrežuje, ali gomilu dobrih ideja nisam realizirao zato što se svi ovi uvjeti nisu poklopili. Tako da, moguće da inspiraciju mogu definirati kao ideju koja me pokreće na pisanje, ali ako ostale stvari nisu u dobroj relaciji s njom, ništa od svega. Kao kad imate sve namirnice potrebne za obrok, ali ste ih ubacili pogrešnim redoslijedom ili niste pronašli pravi balans među njima.
BestBook: Što smatrate najvažnijim elementom dobre književnosti?
Mislim da je lik najvažniji element dobrog romana, važniji i od zapleta. Jer iz zanimljivog lika uvijek izađe dobar zaplet, dok iz dobrog zapleta ne mora nužno izaći zanimljiv lik. Od Gilgameša, Hamleta i Don Quijotea, preko Toma Sawyera i Aureliana Buendije, sve do Ane Karenjine i Lisbeth Salander... bez dobrog lika ne bi bilo ni dobre priče.
BestBook: Bavili ste se raznim stvarima u životu: glazbom, novinarstvom, fotografijom, pisanjem, video igrama... Što vas od toga najviše definira? Kako biste opisali samoga sebe?
Riječanin i pisac, jedine su dvije odrednice kojima se mogu identificirati. S najviše strasti slušam glazbu i pišem knjige. Čak mogu reći da me pri pisanju zna protresti trema, snažnije nego li se to događalo u vrijeme dok sam svirao. Sad kad gledam na to, vidim da mi je bilo lakše izaći na pozornicu pred nekoliko tisuća ljudi, nego sjesti za papir i pisati. Jer kad krećem stvarati tekst, istovremeno osjećam ushićenje zbog putovanja na koje krećem i poniznost pred činjenicom da sam uopće u prilici to činiti.
BestBook: Koja vam je vaša knjiga najdraža, a koja najbolja? Što smatrate svojim najvećim književnim dosegom i uspjehom?
Najdraža mi je "Putovanje desnom hemisferom", a najbolja... ne znam. U svakoj sam dao sve od sebe i cijelog sebe. To mi je i inače važno, kad nešto radim dati sto posto i ne opterećivati se rezultatom. Najveći benefit koje mi je pisanje donijelo jesu čitatelji, ili kako to ponekad u šali kažem - najveća priznanja za pisanje stigla su mi u inbox. Nedavno je u Ukrajini jedna mlada žena pročitala prijevod mog romana "Blockbuster" i zbog toga upisala slavistiku, kako bi mogla pročitati i ostale moje knjige. To je priznanje samo po sebi, ne mogu zamisliti ništa važnije od toga da nekom mladom biću moj rad definira životni odabir. Također, objava mog romana "Pacijent iz sobe 19" u Srbiji moja je mala pobjeda nad bezumljem, a koju sam postigao s divnim i hrabrim ljudima iz izdavačke kuće Književna radionica Rašić, jer je ispalo da je to prvi roman o Domovinskom ratu nekog hrvatskog pisca koji je tamo objavljen. Komentari i razmišljanja čitatelja iz Srbije ni po čemu se ne razliku od komentara čitatelja u Hrvatskoj i to je više nego važan antiratni signal koji mi je prijeko potreban.
BestBook: 'Visoke trave' su vrlo ambiciozan roman. Na čemu trenutačno radite i što hrvatska literarna javnost može od vas očekivati u budućnosti?
Imam ideju koju vučem već netko vrijeme, ne znam što ću točno s njom pa je puštam ili da se razvije ili da uvene. To će ovisiti o dosta faktora, pa već po navici, zasad samo stojim sa strane i osluškujem hoće li se taj glas pretvoriti u buku ili će zauvijek zamuknuti.
