Tanja Mravak (Sinj, 1974.), magistra je defektologije i jedna od najistaknutijih hrvatskih kratkopričašica. Autorica je dviju zbirki kratkih priča: "Moramo razgovarati" (Hena com, 2018., 2. izdanje) i "Naša žena" (Hena com, 2017.). Naša žena nominirana je za ovogodišnju Nagradu Fric za fikcijsku prozu u organizaciji tjednika Express. Dobitnica je nagrade Prozak (2010.), nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo (2010.) te nagrade Društva hrvatskih književnika "Slavić" za autorski prvijenac. Slobodna Dalmacija dodijelila joj je posebno priznanje za kulturu. Zaposlena je u splitskom Centru za autizam.
U vašim su pričama obitelji uvijek nesretne na isti način, a na tjeskobu koju takve porodice izazivaju svi ženski likovi reagiraju jednako, iritabilno i pomalo odsutno. Mislite li da je obiteljski život u Hrvatskoj uvijek takav - jednoličan te da ga autentično u prozi možemo napisati samo ako pripovijedamo o toj monotoniji od koje supruge, majke, sestre nikako ne mogu pobjeći?
Znate ono pitanje starih majki svojm kćerima koje se razvode 'bez razloga': 'Pa zašto? Ne tuče te, ne pije, ne kocka se, nema drugu'. U pričama je često, ali ne i uvijek, ta tjeskoba. Naravno da obiteljskih života ima različitih, ali meni je zanimljivo pisati o manje očitim razlozima tjeskobe, manje izraženima. O svakodnevnim sitnim borbama moći, borbama karaktera. Osobno me jako iritira to stanje nemoći i letargije, pomirenosti i skrušenosti, prešućivanja i zatomljavanja vlastite osobnosti te zato o tome pišem. A autentično se mogu prikazati i drugi oblici odnosa, nemalo je takvih primjera, nego ja, eto, zapela za ove statične. U svim odnosima šutnja o nekoj temi glasnija je od svega izgovorenog.
U intervjuu koji sam s njom radila ranije ove godine, spisateljica Rumena Bužarovska spomenula je mogućnost da osobe koje s užitkom čitaju njezine satirične priče u njima ne prepoznaju same sebe. Vaša zbirka kratkih priča 'Moramo razgovarati' (Hena com, 2018.) doživjela je drugo izdanje, što znači da je iznimno popularna. Kakvo je vaše iskustvo s čitateljicama? Mislite li da su sklone autorefleksiji ili im vaša proza služi da pobjegnu od samih sebe u probleme koje prepoznaju kao nešto tuđe?
Na jednoj mi je promociji, u rodnom Sinju, poslije službenog programa pristupila gospođa i rekla da nije bila ni svjesna koliko nevažnih stvari govori dok ih nije pročitala u mojoj knjizi. Ta je žena sklona autorefleksiji kao i mnoge druge. A ima i onih koji priče čitaju odvojeno od svojih života, mnogi se od njih, kojima sam ukrala rečenice, uopće nisu prepoznali. Ima ih koji su rekli da sam stavila bubicu za prisluškivanje u njihovu kuću, a oni mi nisu bili ni na kraj pameti. Ima ih koji se pitaju što je bilo dalje, zašto sam stala u pola priče. Neke čitaju da zaspu, neke da se opuste, a neke da nešto dožive i eventualno se preispitaju. Mislim da to čak nema veze ni s obrazovanjem pa ni s količinom pročitanih knjiga, način na koji doživaljavate knjigu odraz je emocionalne zrelosti.
'Naša žena' (Hena com, 2017.) simbolikom je nabijen naslov. Ono što je odmah vidljivo iz svih vaših priča uvrštenih u zbirku jest da one ne govore o emancipiranim ženama, o feministicama. S obzirom na trenutačnu političku klimu u Hrvatskoj, može li žena uopće biti 'naša' ako nije Kolinda Grabar Kitarović? Mislite li da se čitateljicama puno lakše identificirati sa ženom-majkom-kraljicom nego s feministicom?
Neke od junakinja na putu su k emancipaciji, to je u našim okolnostima proces. U tom procesu ima posrtanja, ima emacipacije od prilike do prilike, na radnom su mjestu šefice, a u privatnom životu poslušnice. Život je kompliciran i inače, a kad se ostvaruje u nizu međuodnosa, usložnjava se još i više. Čitateljice se identificiraju s onim što jesu ili što bi željele biti, počesto imamo nerealnu sliku o sebi i to je posve prirodno. Ne mogu reći da mi je bio cilj da se netko s nekim identificira, bilo mi je važnije upozoriti na određena stanja koja se događaju na tom putu emancipacije. Emancipacija je i samosvojnost, mogućnost izražavanja sebe u svim okolnostima, mogućnost samoaktualizacije. Kod nas je trenutačno situacija sve gora, žene se utišava, zamjera im se na karijerama, na probitačnosti, optužuje ih se da su loše majke ako se istaknu i bave nečim što ih ispunjava. Nisam, doduše, naišla na pitanje ima li se kad predsjednica baviti svojom djecom ili gospođa Markić. One kao da su izuzete od takve kritike. Nažalost, takva zamjeranja dolaze i iz ženskih usta. Nisam sigurna da tu, osim bezobrazluka, nema i trunka zločeste zavisti.
Radite s autističnom djecom u splitskom Centru za autizam. Zanima me kako gledate na roditeljsku paranoju da suvremena medicina uništava živote i da cijepljenje izaziva autizam? Susrećete li se često s roditeljima koji denunciraju znanost i krive je za komunikacijske poteškoće svoje djece, i kakav je vaš stav o tome?
Često me to roditelji pitaju, a odgovorim im kao što ću sad i Vama. Ja nisam liječnik, nemam uvid u znanstvena istraživanja, a kad imam i kad sam za područje zainteresirana, postavim pitanje Cochrane ogranku u Hrvatskoj (bave se analizom znanstvenih istraživanja) i dobijem odgovor. Bojim se te paranoje i teorija zavjere, a one su s pojavom raznoraznih šarlatana u svijetu i njihove sveprisutnosti na internetu postale strašno važne u formiranju stavova. Nije lako biti roditelj djeteta s poteškoćama i na ljudskoj razini razumijem sva njihova stanja. Njima se nitko u ovoj državi ne bavi, prepušteni su sami sebi, lutaju i traže informacije i terapije za svoje dijete kako znaju i umiju. Ne znam koliko imaju grupa za potporu, često je ne nalaze ni u vlastitim obiteljima. Ali ja sam profesionalac te čak i da imam nekakve svoje stavove oni su posve nevažni i ne smiju utjecati na moj rad. A u svojem radu oslanjam se na znanost i provjerene metode.
Nastavak na sljedećoj stranici...
