Hrvati šute, a 'obiteljaši' su sve bliži cilju

Slavenka Drakulić uvijek govori, piše o onim temama društva u kojima žene nisu privilegirana strana. Ili o kompliciranim, delikatnim, ali i onim najtežim, međuženskim odnosima majke i kćeri, što je izrazila u romanu "Optužena" (V.B.Z,. 2012.), u kojemu je riječ o dubokoj, emocionalnoj traumi zlostavljane kćeri. U novoobjavljenoj zbirci priča u izdanju Frakture, Drakulić na svjetlo naše pažnje izvlači arome s kojima se nije ugodno sresti - činjenice starenja.

O mržnji i ljubavi Kultura Žena koja je od Einsteina dobila - ništa

Prolaznosti, suptilnosti mijena kojima se borimo prihvaćati vlastitu fizičku dekadansu, blizinu kraja. Ponovno u mreži krhkih međuženskih, roditeljskih, međuljudskih linija, u zbirci "Nevidljiva" razmišljamo o perspektivi života koju društveni "hipe" ne doživljava "potentno". Nego posve suprotno, na putu "prema dolje". Slavenka Drakulić opet otvara svakodnevnu, naizgled "običnu" stvar - iako veliku i osjetljivu temu.

U vašoj novoj knjizi 'Nevidljiva žena i druge priče' iz različitih kuteva, ali istog, unutarnjeg 'ženskog' ishodišta, bavite se temom prihvaćanja starosti u retorici 'pitanja godina ili unutarnjeg osjećaja'. Naslovna priča odmah otvara srce tame tog životnog razdoblja, citiramo: 'Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže da se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a onda u sasvim prozirno'. Kad se, dakle, postaje 'starijom ženom'? Je li to relativna i duboko intimna stvar ili objektivnost koju je teško prihvatiti? U oba je slučaja o tome teško i čitati, a kamoli pisati, čini nam se...

Fraktura

Definicija starosti jest stvar kulture, a isto tako i osobnog doživljaja, težeg ili lakšeg prihvaćanje starenja. Ta dva aspekta jedan drugog ne isključuju, nego se dopunjuju. Je li lakše prihvatiti starenje u kulturi koja slavi mladost, snagu, brzinu, tijelo, izgled... - kao što je, na primjer, američka?

Na prvi pogled, nije. Ali oni su razvili način da se nose sa starošću tako da vas uvjere da nikad niste stari, nego, dapače, slobodni ste da činite sve što se nekad željeli - popeti se na Himalaje, preplivati i slično. Problem je jedino ako nemate novca ni snage za takve poduhvate - ali zato postoje brojni priručnici koji će vas uputiti kako si pomoći. A u književnosti ćete naći zgodna djela, uglavnom humoristična, poput knjige Nore Ephron, koja će vam olakšati prihvaćanje vlastitih poteškoća. Meni je sve to simpatično, ali sam sklona promatrati starost s jedne druge pozicije, manje popularne, možda više primjerene istočnoeuropskoj tradiciji.

U društvu postoji običaj da se o starosti govori gotovo infantilno: kao o dobi 'zrelih godina', medicinskim rječnikom, ili praktičnim savjetima za slobodno vrijeme zajednice penzionera. Za muškarce reklama za Viagru, za žene hranjiva krema '60 plus'. Bez suptilnosti prema životu koji ističe vaša pripovjedačica kad kaže da joj se čini da 'otkriva novu dimenziju postojanja'. A ta dimenzija je, zapravo, duboka samoća? Je li neminovna?

Rekla bih da je kod nas situacija drugačija, nego, recimo, na zapadu. U duboko patrijarhalnoj i seljačkoj tradiciji stariji su živjeli u domaćinstvima zajedno s mladima i to se, zbog velike migracije u grad u doba industrijalizacije održalo i u socijalizmu. Staračkih domova je bilo malo i ljudi su imali grižnju savjesti smjestiti roditelje u dom, još nedavno je to bila sramota. Međutim, oni su imali važnu ulogu u brizi za djecu, sjetite se samo luksuza zvanog baka-servis. U suvremenom društvu stari ljudi nemaju funkciju, suvišni su i potrošeni. Kod nas su u goroj situaciji jer su im penzije premale za dom, a domova, onih koji se financiraju iz državne kase, naprosto nema dovoljno. Gore od samoće je siromaštvo, a najgora je samoća u siromaštvu. No sad govorim iz pozicije staraca u društvu. U knjizi uopće nisam ulazila u taj društveni aspekt. Bavila sam se individualnim doživljajima starenja i starosti, onim iščezavanjem osobnosti i blijeđenjem o kojem piše francuska spisateljica Annie Ernaux 'Je ne suis pas sortie de ma nuit', iz koje sam uzela moto knjige: 'Moja je majka postala bezbojna. Starjeti, to znači izblijedjeti, postati proziran'.

Koja je razlika između ženskog i muškog starenja? Sociologija starosti i starenja postoji kao teorijska disciplina, pokazatelj da mislimo razliku između roda i starenja. A životna praksa? I je li feminizam (kao najšire shvaćeni pojam, ako ga moguće tako uzeti) starosno diskriminatoran?

Davor Visnjic (PIXSELL)

Društvo je još diskriminatorno prema ženama općenito - pogledajte samo razlike u plaćama za isti posao - a pogotovo prema starijim ženama u društvu u kojemu se ženu dopušta javno nazvati "drugotnom". Starije se žene osjećaju kao da postaju sve više nevidljive - čula sam to puno puta. S druge strane, muškarci se ipak teže nose sa starošću. Oni pate puno više već kad odu u penziju, osjećaju se nepotrebnima, nevažnima. Ipak je posao važan dio muškog identiteta. Žene statistički ne samo da žive dulje, nego se, čini mi se, bolje nose sa starenjem. I dok su zaposlene rade barem još tri posla uz rad, od održavanja kuće i kuhanja do brige za djecu. Ne vjerujem da im je ikad dosadno i da se osjećaju nevažnima zato što su u penziji. No intimni osjećaj gubitka, prije svega fizički osjećaj nemoći, nedostatka snage i volje, to je nešto drugo. Još ako se na to nadoveže bolest, onda je to i teret za obitelj. Nitko ne voli biti na teret, ali žene znaju imati osjećaj loše savjesti jer su naučile brinuti se za druge - a ne da se drugi brinu za njih.

U 'Nevidljivoj' se bavite neiscrpnom temom odnosa majke i kćeri: nedovršivim odnosom dviju žena. Kći tek u majčinoj starosti shvaća kauzalitet svojega odgoja i obiteljske povijesti: i to je neminovno? I kako to da se, generacijama po ženskoj liniji, ponavljaju gotovo jednake peripetije odnosa među ženama? Dok se figuru oca manje propituje, pliće se kopa za tragove očeve naravi? Ili ne možemo generalizirati?

Odnos majke i kćeri je, po mojemu mišljenju, jedan od najkompleksnijih odnosa i zato je za mene neiscrpna tema. Kao i obitelj, uostalom. U tom se odnosu malo što mijenja u emocionalnom smislu. Da, žene se obrazuju, rade, emancipirane su, ali većina njih emocionalno je ovisna o majkama.

Postoje mnogi nerazriješeni osjećaji, situacije, neizgovorena pitanja, frustracije i neispunjena očekivanja. Odrastanje je za kćer i razumijevanje da majka nije samo funkcija, nego i osoba. Razumjeti i prihvatiti majku (ili kćer) kao osobu nije nimalo lako.

Kroz priče se proteže i zanimljiv, nježan odnos žene i muškarca - supruga. Ona je svjesnija svojeg staračkog 'statusa' i gleda njega, pomaže mu - više implicitno nego eksplicitno - u svakodnevici. A oboje se srame starosti. Žena pomaže muškarcu da prebrodi socijalne situacije srama. To vidimo svaki dan, ali ne primjećujemo?

Literatura uvijek, naravno, nameće individualni pristup. Priče u knjizi su u tom smislu takve o pojedincima i njihovim iskustvima. Međutim, muškarci kad ostare znaju biti zahtjevni poput djece, a žene pak imaju više iskustva s takvim situacijama. Naravno da će pomoći. No ne znam je li sram baš dobra riječ za taj osjećaj izloženosti. Možda je to u dubini prvenstveno najprije nemoć koju bismo svi rado sakrili. A u starijoj dobi, čini mi se, najvažnija je uzajamna podrška. Pomoć i solidarnost. Osjećaj da je nekome stalo do nas, ma kako nevidljivi bili za druge.

Jedan od jačih domaćih tabua je različit tretman muškog i ženskog djeteta u odgoju, o čemu također govori jedna vaša priča. Na razini domaće realnosti, nikakva novost u patrijarhatu. Relativna novost u domaćem patrijarhatu bila bi, primjećujemo, militarizacija omladine, ali bez razlike po spolu? Tu cvjeta nacionalistički patrijarhat?

Ah. Bojim se da ništa od toga nije naša specijalnost. Ni različiti odgoj djece ni porast agresije u društvu. A ni okretanje unazad, aktualizacija prošlosti. Ima toga još u našem okruženju, ali slaba je utjeha da ni susjedi nisu bolji.

Teško nam je postaviti aktualno pitanje, a da ga već niste nekako otvorili u svojim novinskim kolumnama. Ali uz rizik da se autoplagirate: koji su post festum učinci klerodesničarkse hajke na dokument Istanbulske konvencije? I tisuća potpisa koji zahtijevaju referendum o broju manjinskih zastupnika u Saboru? Što nas tu čeka?

Bolja budućnost, vjera u progres, u EU, svi su ti koncepti već neko vrijeme na kušnji. U Hrvatskoj vladaju neizvjesnost i strah od Drugoga, zbijanje redova, nacionalizam. Istanbulska konvencija poslužila je samo kao povod za pokušaj dobivanja političkih poena jedne konzervativne političke i društvene grupacije, a urodila je još većim podjelama. U općoj sumornoj slici, kojom ipak dominiraju ekonomski problemi, afera Agrokor i iseljavanje u potrazi za poslom, najgori mi se čini osjećaj da nema nade i da se išta može promijeniti nabolje. Ukratko, rezignacija.

Nedavne sunčane subote je u tri grada u Hrvatskoj održana parada 'Hod za život' gdje se, uz mnogo dječice i šarenih balona, društvu poručivalo: što točno? Što je 'još" poruka zagrebačke 'Povorke za život' u organizaciji katoličkih obiteljaša - uz najavljenu redukciju ženskih prava? Jer je slučajni prolaznik morao biti zbunjen kad ni riječi negativne konotacije nije bilo: 'samo ljubav'?

Ali redukcija ženskih prava je normalna posljedica nacionalizma i klerikalizma. Međutim, kod nas valjda još vlada iluzija da se situacija sa ženskim pravima neće promijeniti, unatoč evidentnim nastojanima raznoraznih konzervativnih udruga koje su prilično utjecajne. Trebali smo izvući pouku iz referenduma za promjenu definicije braka, ali izgleda da nismo. Jer takvih je inicijativa sve više, od 'Hoda za život', koji je protiv prava žene da odluči što će učiniti sa svojim tijelom, do pokušaja ukidanja prava manjina. Ono što se u ovim okolnostima pokazuje nenormalnim je vjerovati da se to neće dogoditi. Makar je paradoksalno glasati protiv prava na pobačaj baš sad, u času kad je jedna od najkatoličkijih zemalja u EU izglasala protiv za pravo izbora, čak i vjernici. Ostaje ultrakatolička Poljska, ali tamo su žene dobro organizirane - i Hrvatska, gdje to nije slučaj. Još gore, nema dovoljno svijesti o potrebi da se to pravo zaštiti, a ni organizacijskih sposobnosti da se ujedine sve snage. Nije problem da, kako vi kažete, obiteljaši hodaju i zalažu se za ovo ili ono. Naš je problem da oni koji misle drugačije, oni koji se zalažu za to da žene trebaju dobiti pravo na odlučivanje o svome tijelu i na druge odluke, ne čine ništa.

A kako da postavimo pitanje o statusu novinarstva... Poput tekstilne industrije, novinarstvo je srozalo cijenu rada i uništilo egzistencije svojim radnicima. Ne postoji feministički intoniran problem novinarke u društvu? Umorni od pojmova prekarnog rada i tržišne ekonomije, autotematiziramo: ima li smisla postavljati pitanje o suvremenom novinarstvu kao intelektualnom poslu?

Boris Ščitar/ PIXSELL

Nema smisla, govoriti o tome značilo bi plakati nad samima sobom. Samosažaljenje nikome ne koristi, a usput rečeno, nemate se kome drugome žaliti. Naši problemi nikome nisu zanimljivi. Intelektualni poslovi su deklasirani i očito nepotrebni. Srozavanje kulture, znanja i obrazovanja je evidentno na svakom koraku. Imate osjećaj stihijskih promjena vezanih uz politiku, a ne ozbiljnih i promišljenih reformi u bilo kojem području, a to nije dobro. O dugoročnim posljedicama se ne razmišlja. No zaboravljamo da je rat bio relativno nedavno, a svaki rat iz korijena mijenja društvo i njegove vrijednosti. Uz to, proživljavamo i političku promjenu, odnosno demokratizaciju, ali i kapitalizam u najgorem obliku. Ako sve te elemente uzmete u obzir, nije čudo da se teško iščupati iz rupe.

Čime se, u proznom smislu, sad bavite? Postoji li ona 'velika tema' kojom se još niste stigli baviti?

Ne postoji. Uvijek pišem samo o malim temama. Štoviše - o malim ženskim temama. I ponekad, također iz 'žablje perspektive', o društvenim temama. Volim kratke forme, priče, eseje, komentare, reportaže... A sad je na redu nešto s temom promjena u Europi u posljednjih nekoliko godina.