Što je besmrtnost? Stanje bez smrti ili izostanak spoznaje o istoj? Ostajemo li besmrtni ako smrt ne poznajemo ili ne priznajemo, a ona nas ipak zaskoči? Što bismo sve bili u stanju učiniti kad ne bismo bili ograničeni spoznajom o jednom upotrijebiti otisnutom negdje na našoj ambalaži?
Bismo li razvijali ono božansko u sebi i potrudili se učiniti nešto više za sebe i svijet oko sebe ili bismo se, potpuno ljudski, posvetili rasipanju valute kojom sad više nema smisla trgovati jer vremena imamo napretek?
Bismo li u obilju napredovali ili bismo se, iz puke dokolice, posvetili tome da, tako besmrtni, nađemo načina za izumiranje? Margaret Atwood, nagrađivana kanadska spisateljica, tim se moralnim, etičkim i egzistencijalnim dilemama bavi u svojoj distopijskoj trilogiji “Ludi Adam” nastaloj na samom početku 21. stoljeća, onog koje je mnogo obećavalo, no još je brže - razočaralo.
Sve to odvijalo se prije nego što su ispričani “Gazela i Kosac”, “Godina potopa” i, naposljetku, “Ludi Adam”. Jer jedan je ludi znanstvenik usnuo san, a taj ga je san uskoro prerastao i jedan ga je val Bezvodnog potopa odnio odakle nema povratka. On se, ma koliko to nevjerojatnim doimalo, nije bunio. Jer njegov će ga san nadživjeti i ostati zauvijek.
Dapače, njegov je san jedino što će ostati. Ili se tome barem nadao. Tim se božanskim obećanjem jedinstvene neponovljivosti u prostoru i vremenu Margaret Atwood narugala i Koscu i čitatelju, ostavivši i prvog i drugog u uvjerenju da Potopu nitko, izuzev Koščića, ljudske vrste 2.0, i Snježnog, najgoreg od izumrlih im prethodnika, nije preživio.
No već će s “Godinom potopa” u maniri ljutitog, ali pravednog Boga, tu iluziju razbiti samo kako bi naposljetku premrežila puteve svih preživjelih i pokazala im da jedni bez drugih ne mogu. Jedni s drugima – još teže.
Ljudi su, naravno, oduvijek ljudi željni vječnog života i još trajnije slave te u smrtnom strahu pred trajnom, iako ne uvijek izgovorenom prijetnjom od zaraze koja će dokinuti i njihov kratak rok trajanja.
Strah je time veći ubaci li se u jednadžbu i ludi znanstvenik u čijem će se pomaknutom, ali briljantnom umu ideja nastaniti. I tu je, Atwood upire prstom, najveća mana u genetskom kodu ljudskog bića. Ne u slabosti tijela, nego u slabosti uma.
Tehnološki smo, kao civilizacija, toliko uznapredovali da već sad postoje strojevi profinjeniji od svojih korisnika, no još se, kao i prvog dana boravka na Zemlji, bojimo onoga što ne razumijemo.
Nekoć je to bila vatra, danas je to ona viša sila čijoj se volji tako rado i spremno prepuštamo. I baš kao nekoć vatri, i toj se višoj sili divimo i želimo je dostići. Razlika je u tome što je potraga za vatrom unaprijedila čovječanstvo, potraga za onim višim učinila nas je, ako išta, nižima.
Ta se krivulja društvenog napretka kristalno ocrtava i u Atwoodičinim romanima - dok su Koščići na početku svojeg civilizacijskog uzleta puni pitanja i želje za znanjem, dotle se ljudi okupljaju u skupine, pa i sekte vođene onim nerazumljivim, ponekad božanskim, ali uvijek svemogućim.
I mogućnosti da iza nas ostane nešto. Ne netko. Nešto. Neživo, predmet, nešto čime smo se služili i što je, po svoj prilici, trebalo nestati još za naših života. A ipak ostaje. Materijalni svijet ne umire s čovjekom, svijet može i bez ljudi. Ta spoznaja zadaje ljudskom antropocentrizmu onaj završni udarac.
Zapravo, zadaje mu ga Margaret Atwood posljednjim dijelom ove trilogije. Jer neće nas od povijesnog zaborava spasiti umjetnost niti ostavljanje traga u pojavnom svijetu. Od povijesnog nas zaborava neće, zapravo, spasiti ništa, a utopit ćemo se u vlastitim, izmijenjenim i samotnjačkim, ne nužno i prokreacijskim, navikama.
Jedinke će možda i opstati, no što će to donijeti društvu? Razni su filozofi, povjesničari i teoretičari mnogo vremena utrošili na razgovore o kraju povijesti. I mnoge su stručne i znanstvene knjige na tu temu napisane.
Atwood je učinila nemoguće i napisala kraj povijesti odvevši je u budućnost istodobno i sjajnu, i moguću, i tamnu, i zastrašujuću...
Dokinut će se povijest, baš kao što će se dokinuti i smrtnost. Ne zato što ćemo joj nazrijeti kraj ili pronaći lijek, nego zato što za njih više nećemo znati. Obratimo se, stoga, višoj sili i zamolimo još jednom da takva budućnost ipak ostane samo među koricama knjiga.
