Kultura
150 prikaza

Kratka priča Srđana Gavrilovića: 'Rođendan'

Privatni album
Srđan Gavrilović iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča ‘Ljetne himne’ u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Trenutno živi u Belgiji, gdje piše i studira

Srđan Gavrilović rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu ‘Gabrijel Jurkić’, odsjek grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča ‘Ljetne himne’ u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Trenutno živi u Belgiji, gdje piše i studira.

 | Author: Privatni album Autor Srđan Gavrilović Privatni album

Držao sam flašu ugrijanog piva i gledao oko sebe. Nikome nisam znao ime. Ni facu. Bili su to njeni prijatelji. Utegnuti u floralne haljine i nebesko plave košulje. Bež šorceve. U crnoj Hüsker Dü majici, još crnijim pantalonama, bio sam incident u prostoru. Bašti njene vikendice. Obratilo mi se svega dvoje ljudi. Da upitaju cigaru. Osamio sam se na stepenicama. Dohvatio iz gajbe još jedno pivo. Sara je stalno bila u raskoraku. Svako je želio dio nje. Slavila je dvadeset i šesti rođendan. Skupa smo jedva tri mjeseca. Upoznao sam već njene roditelje, brata. Izvodio joj psa kad bi do kasno pisala magistarski iz biohemije. Seks je bio odličan. Konstantan u grubosti. Nismo željeli biti razdvojeni duže od dva dana. Sada sam želio otići s aristokratskog skupa. Tek je osam. Početak slavlja. Čekali su torta, šampanjac. Lampioni koji će istačkati junsko nebo. Stol zastrt mezama, kanapeima i voćem privlačio je mušice. Nisam osjećao glad. U meni su ključala tri piva i pola kutije Luckya. U brkovima sam liznuo ostatak šećerne glazure. Začin Sarinog maloprijašnjeg poljupca. Pogledi su nas nakratko ulovili. Zagadili se prizorom. Ostao sam markiran kad se odvojila od mene. Otišla da dočeka još prijatelja s poklonima u rukama. Vidio sam kako se gosti zgledaju. Beonjače šire. Neko je srećom konačno pustio muziku. Skrenuo nišan s moje prilike.

Sinoć, nakon što sam u kasne sate rastjerao teškaše iz kafane, odlučio sam da je najbolje izbjeći dolazak. Strahovao sam da ću pretjerati s pićem, napraviti skandal. Sara je poslala desetak poruka kojima je nekako rasplela čvor u mojoj glavi. Obećala da će biti opušteno, zezancija. I da svi jedva čekaju da me upoznaju. Posmatrao sam raspričane grupice. Bolio ih je kurac za mene, jednako koliko i mene za njih. Poželio sam da im čestitam rođendan ako mi se još neko obrati za cigaru. Teško da bi osjetili ironiju. Zanimale su ih opipljive stvari. Nisu znali ko je Dovlatov. Ili šta je to panafrikanizam. Usidrio sam pogled u safirnu površinu bazena. Plutali su baloni. Svakom minutom manji u obimu. Prišao mi je njen brat s bocom tekile. Nismo imali ništa zajedničko. Tri rečenice bile su prosjek. Pitao me kako sam. Da li želim shot. Dobro i uvijek, odgovorio sam, sasuo jantarni decilitar niz grlo. Ponudio ga cigarom. Odmahnuo je rukom. Bivši plivač a sada mladi stomatolog s privatnom praksom. Na usnama sam mu vidio nemir i zatomljena pitanja. Sjećam se muka kad sam rekao da već četiri godine ne studiram. Radim u kafani i pljačkam turiste na turama po gradu. Volim šokirati. Zavlačiti ruku unutra. Sad sam se suzdržao. Šutjeli smo, gledali negdje u stranu. Tražio sam još jedno sipanje, tek da se nešto dešava. Nalio mi je i utopio se u gomili.

Primijetio sam svoj poklon na stolu. Carverove Rezove. Na njima pepeljara, neugašeni čikovi progaraju naslovnicu. Ustao sam, podigao knjigu. Obrisao je o majicu. Bio je to ulov s buvljaka. Sara je ponešto čitala. Par izdanja zbijenih među stručne tomove na sobnoj polici. Govorila je da će moje priče svi čitati. Kad umrem, sigurno, odgovarao sam. Njena narandžasta haljina postajala je pepeljastija kako je zgrušavao dan. Doletjela je opet, poljubila me u čelo. Nemoj da si sam. Nisam, sad ti je bio brat. Pričali smo, odgovorio sam i pružio joj knjigu. Pročitam, obećavam. Izvadila je mobitel i okinula dva puta naše spojene glave. Imala je već stotinu sličnih fotografija. Ni na jednoj se nisam smijao. Ruka joj se kratko odmorila u mojoj. Ispustila ljepljivi znoj. Opet se negdje izgubila.

Čekao sam da vidim da li ću pred kapijom opaziti plamteću reklamu taksija. Iskrasti se. Gosti su i dalje pristizali. Kao da je sazvala sve ljude koje je ikad upoznala. Osnovna, srednja, faks. Stipendirani semestar u Budimpešti. Prepoznao sam par djevojaka s njenog Instagrama. Sve drugo bila je ujednačena masa. Estetika noćne more. Mnoštvo anonimnih glasova emitiralo je signale skorog delirija. Neko već potapao noge u bazen. Vrištao. Zatvorio sam otežale kapke. Otvorio. I dalje na nepoznatom planetu, bez Sare na vidiku.

Zafalilo mi je alkohola. Otišao sam do frižidera u ostavi. Tu je bila alatnica njenog oca. Puna oštrih predmeta. Zanimao se rezbarenjem. Dubio kičaste motive koje sam viđao u napucanom stanu. U posebnom ormariću spavao je osamnaest godina star Jameson whiskey. Otvorio sam bocu i nagnuo pet dugačkih gutljaja. Bacili su me u mamurno jutro prije tri mjeseca. Stiskao sam žilet brijača i razmišljao o odlasku. Godišnje doba se mijenjalo pred mojim očima. Mogao se vidjeti silazak u proljetno ništavilo. Trenutak kad sve prestaje biti smisleno. Pokupio sam se sa Sarom na koncertu francuskog ska benda. Odlučio se sabrati. Osjećaj bijede pri buđenju je omekšao. Sveo se na povremeni pad erekcije. Sada me opet hvatao sram što sam živ. Potegao sam još iz punoljetnog Irca da usporim ustanak sivila. S bocom izašao napolje. Uspio sam riješiti pola boce prije nego što sam je zagurao u grm živice. Dah je ovrelio. Trebalo mi je novo sklonište. Skoro sva mjesta su bila opkoljena. Orobljena od tišine. Planuo sam džoint zavaljen u ljuljačku, učvorenu na metalnu odrinu. Pomislio kako se nekad tu ljuljala Sara. Na tjeme je upravo spuštala tijaru od cvijeća. Izgledala je poput krunisane Orleanske. Htio sam zašiti usne u njene. Pokoriti Englesku. Smolasti miris dozvao je rotacije glava. Iskrslo je nekoliko lica koja su odlučno istupila iz gomile, kao pozvana da mi se pridruže. Predao sam im džoint. Neko me je čak oslovio imenom.

Rasla mi je želja da skočim u bazen. Prilika da se pomirim sa svojom izopćenošću. Prigušim u tupi vrtlog pijanstva. Propustio sam trenutak da odem. Kapiju su prestali ocrtavati farovi, prve zvijezde se užarile. Upinjao sam fokus u sagorenu ivicu neba. Poražavajuću zagonetku koja bi me uvijek rasplakala. Valjalo je izdržati put do izlaska sunca. Popločati ga svim i svačim. Tražio sam bocu, pronašao trnje. Ponestajalo mi je cigara. Odluka da ostavim pola Mitsu bobe u ladici činila se debilnom. Obavijajući, topli zagrljaj serotonina bio bi dovoljan da premostim noć. Odem pješke zorom do prve stanice i ukrcam se u rasanjeni autobus. Učinilo mi se da čujem Saru. To mi je najednom bilo važno. Presudno važno.

Tu je negdje ispao. Pozivao sam njen mobitel i prebirao omodrijelu travu. Sara je klečala, tražila. Vidjela su joj se bijela bedra, roze gaćice. Imala je dar za ispoljavanje duboke seksualnosti na načine koji su se činili nepoznatima. Sjećam se kad smo slušali American Water, album Silver Jewsa, prepun beznadnih pjesama alhemizirajuće boli. Ustala je s kreveta i plesala potresno zavodljivo na tu otužnu muzičku pozadinu. Lavina nevidljivih stvari se obrušila na mene. Tad sam joj rekao da je volim. Okrenuo se na stranu i zagrizao jastuk. U međuvremenu sam shvatio da sam ostao sâm. Odgovornost potrage je prešla na mene. Pored stepenica je zabljeskao ekran. Mobitel nije imao nikakvu lozinku. Ljudi bez lozinke su zastrašujući. Palac je oklijevao otvoriti privatne poruke, drhtao kao na obaraču. Šta me može pogoditi? Da se dopisuje s drugim momcima, šalje im mala srca. Da je jedan od njih možda ovdje. Ili da postojim samo ja. Drugo je zvučalo pogubnije. Prišao sam rubu zaljuljanog talasa. Predao mobitel njenom bratu.

Osjećao sam da se grlo počinje grčiti. Strah da će Sara nestati nakon večeras zatvarao mi je dušnik. Nisam želio posrnuti. Goblinima poput mene nije trebao predah od zlovolje. Vrebao sam nekoga da kanališem svoj prezir. Uhvatim ga za dušu. Prsio sam se beznačajnim pobjedama. Poniženjima u kafanskim i drugim diskusijama. Uvijek sam birao slabije govornike. Gazio ih nihilizmom i odsustvom tolerancije. Dvaput izazvao tuču. Dobro je da nisu znali udariti iz kuka. Pogoditi špic brade. Sada su grupisani, uveliko nadmoćniji. I bliži Sari nego ću ja ikada biti.

Uskoro se rezala torta. Pavlova dvospratnica. Svijeće su me uvijek podsjećale na nečije karmine. Grozio sam se tog obreda. Smatrao da tim činom ljudi gase sve dobre dane u životu. Sara je skupila kosu iza uha da je ne dohvate plameni jezičci. Otpuhala ih iz jednog daha. Pomjerio sam se u sjenku trijema da me zaobiđe torta. Svici su pulsirali oko grma lavande u opojnom roju svjetlosti. Elektrisali noć. Dah vjetra s rijeke malo je oborio temperaturu. Konačno je bilo ugodno. Prišla mi je Sarina prijateljica s klase. Ina, ili tako nešto. Nadao sam se da me neće ugnjaviti. Na party je aterirala pripita. Vidio sam kako momački salijeva sangriju. Kači se o vratove muškadije. Naslonila se do mene na bočni zid vikendice, još topao od sunčeve jare. Uzela mi cigaru iz usta. Par kratkih dimova. Misliš li da sam lijepa? Bila je. Brineta gustih obrva, punije figure. Odvažno drska. Ne mislim, promrmljao sam da srežem produžetak razgovora. Naglo se okrenula. Stala licem uz lice. Lažeš!, rekla je plačno. Oči su bespomoćno bludile, sužavale plan bjekstva. Ruka siromašne mašte potonula pod haljinu. Odvukli smo se u ljepljivi mrak voćnjaka. Zemlja je najednom postala hladna.

Popeo sam se na sprat u WC. Zaključao. Zbacio sa sebe ostatke travki i satrulih trešanja. Na poklopcu veš mašine ležali su praškasti tragovi. Natrljao sam ih među desni. Muzika je ubrzavala. Ispljuskao sam lice vodom i uhvatio odraz u ogledalu. Paralizirajuću šupljinu šarenica. Kroz prozor sam vidio Saru kako me traži. Ugasio sam svjetlo. Pored prozora su promicali lampioni. Papirne kupole mističnog titraja. Trajala je proslava života. Valjda će biti preživjelih.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.