Krivudavom planinskom stazom

"Dječji svijet, koji ostaje trajno u nama i povremeno budi nostalgiju, uvijek nas iznova podsjeća na sva iznevjerena očekivanja, na ono što smo bili u usporedbi s onim što smo u međuvremenu postali", Legenda o planini, Josip Mlakić

Pogled dječjih očiju na planinu visoko nadvijenu nad nama i obavijenu oblacima, pogled na beskrajno more koje se negdje daleko na horizontu spaja s nebom, utiskuju u nama, djeci, tajanstvenost, ljepotu i strahotu velikog svijeta koji tek otkrivamo. Taj ćemo osjećaj zatomljivati kako rastemo, zaboravljati ga dok otkrivamo taj svijet iz kojeg će netragom nestajati tajne, a s njima i ljepota. Ipak, pogled na planinu, pogled na beskrajni horizont mora, vratit će nam, ma koliko stari, iskusni i cinični bili, ma koliko savladali svijet i podvrgnuli ga nama, taj osjećaj tajanstvene ljepote, neotkrivenog, strašnog i uzvišenog istovremeno i Josip Mlakić je u "Legendi o planini" krenuo krivudavom planinskom stazom pokušavajući, možda u posljednji čas, u riječima sačuvati ono što netragom nestaje.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

"Legenda o planini" priča je o planini Vranici, pod kojom je Josip Mlakić odrastao, koja je na neki način sporedni lik u mnogim njegovim romanima ili barem scena na kojoj se njegovi likovi kreću, nekad imenovana, a nekad bezimena. Od "Tragom zmijske košuljice", "Božjeg gnjeva", "Živih i mrtvih", "Svježe obojano", "Crni gavran i bijele vrane""Kad magle stanu"... Red je bio da planina koja se nadvija nad njegovim likovima i po kojoj se kreću likovi njegovih romana dobije svoje djelo, moram priznati neodređenog žanra. Nije ni roman, ni esej, ni putopis, već priča o planini nastala iz slika njegova djetinjstva i snimanja dokumentarca o Vranici. Možda bi je bilo najbolje označiti kao pisani dokumentarac, kad je putopis već odavno nestao iz naših književnosti.

Pišući o planini koju istovremeno otkriva očima djeteta i očima iskusnog čovjeka, Mlakić piše i priču o nestajanju i očajničkim naporima da se ono što nestaje nekako sačuva, makar u njegovim riječima. Priča je to o Vranici, ali ujedno je to i priča o Bosni, o kulturi franjevaca, stoljetnoj i bogatoj kulturi koja, baš poput planine, polako nestaje. Da ne bude zabune, Mlakić nije sentimentalan ili barem nije patetičan, on jednostavno govori o onome što jest i pokušava u svojim rečenicama sačuvati ono što je bilo i ono što bi moralo ostati. Ne utvara si da je čuvar planine niti da je čuvar te stoljetne kulture o kojoj tako malo znamo, a koliko vidim, malo o njoj znaju i oni koji su njezini baštinici, ali pokušava biti njezin zapisničar, ako već ne kroničar, s nekim drugim piscima - ponajviše Ivanom Lovrenovićem. Iako se njegov putopis, ipak ću taj žanr upotrijebiti za "Legendu o planini", strogo drži okvira putovanja, on se neprestano dotiče legendi, povijesnih (uglavnom nedovoljno istraženih) činjenica, dječjih mitova, stvarnih fenomena koji, polako, ali sigurno, nestaju pred nesmotrenostima civilizacije. Ako to možemo nazvati civilizacijom. Stvarno, možemo li civilizacijom nazvati proces koji uništava drugu, bogatiju i ljepšu civilizaciju, a kao svoje spomenike ostavlja tek hrpetine smeća i kič od nehrđajućeg čelika kao spomenike.

U romanu "Božji gnjev" glavni lik Ilija - opet poveznica s planinom jer su mnogi vrhovi bosanskih planina nazvani po tom starozavjetnom svecu, gromovniku - razmišlja o tome kako je novac najjače vezivo na svijetu, on je vezivno tkivo između nepovezivog, najčvršće i najnesalomljivije vezivo. Novac je, iako to u svojem putopisu eksplicitno ne kaže, i sredstvo kojim se uništava svemoćna planina. Hrpe smeće ostavljene na svakom mitskom mjestu samo su njegovi ostaci, vikendice, hoteli, izletišta, nezgrapni i napravljeni bez reda (i bez kanalizacije). Izrasle su od tog novca i požude za njim, jeftini i kičasti spomenici izrasli su na njegovim temeljima natkrivajući one stare, uništavajući ih svojim kičem, invazivne vrste preplavile su čista planinska jezera... Civilizacija novca je jednostavno nesavladiva sila koja će savladati svaki mit, svaku ljepotu i svaku planinu, ma kako strašna u svojoj ljepoti bila. Da ne bude zabune, Mlakić ne govori o tome kako nekome treba nešto zabraniti, odbiti, kako moderan svijet ne treba doći u planinu, on samo nastoji reći koje su posljedice toga ako se sve to odvija nesmotreno, bez reda, vođeno čistom pohlepom ili pukom željom za preživljavanjem. Svjestan je da je siromaštvo sačuvalo planinu, ali da je siromaštvo i uništava, prije svega jer se oni koji su od nje i s njom živjeli zauvijek iseljavaju, ali isto tako je i svjestan posljedica koje "bogatstvo" nosi sa sobom. Postoji li neki put koji je između. Nije na njemu da odgovori, na njemu je da zapiše, da ostavi trag, da znamo što je bilo i da se ne izgubimo u novom svijetu.

Ponavljam, u svojem putopisu Mlakić tek ostavlja tragove, znakove koje treba slijediti, baš poput znakova kojima se označavaju planinske staze, da se ne izgubimo, ali ujedno da ne uništimo ljepotu puta. Knjiga je popraćena i fotografijama (uglavnom uništavajućeg smeća nasuprot ljepoti šume, planine, planinskog jezera). Nisu to umjetničke fotografije, barem većina nije, već onakve kakve bi i sami brzinski mobitelom snimili i time se čine stvarnijima, strašnijima i na neki groteskan način ljepšima u svojoj ružnoj istinitosti.

Ipak, knjizi, putopisu, pisanom dokumentarcu treba se nešto i prigovoriti. Prije svega, a ujedno je to i kompliment, njezinoj dužini. Knjiga je prekratka. Josip Mlakić nije pisac koji umire u ljepoti jezika, njegove su rečenice kratke, informativne, gotovo pa lišene svakog epiteta koji nije kotačić u priči, i baš u tome izvire njegova ljepota jezika. Ali svejedno, ova knjiga ostavlja čitatelja gladnog, čitatelj želi još, želi istražiti sve te razbacane znakove koje je Mlakić ostavio po toj krivudavoj planinskoj stazi. I nada se da će ih jednoga dana netko, nadajmo se on, ispuniti riječima.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.