Kultura Best Book
127 prikaza

Krleža se, dakle, spremio za put prema šumi, ali - kako znamo - na njega nije krenuo

Miroslav Krleža, Franjo Tuđman
1/3
Leksikografski zavod
Da je Krleža otišao u partizane, Bela bi ostala sama u Pavelićevu Zagrebu i ne bi je čekalo ništa dobro

Zašto Miroslav Krleža nije otišao u partizane, pridružiti se starom prijatelju Titu, kojeg je upoznao davne 1920. godine u gostionici Kutnjak? Herta Haas ispričala je Miri Šuvar svoju verziju priče.

“Jednoga dana”, prisjetila se u “Svjedocima testamenta”, “...dođe mi Stevo Krajačić i kaže mi, evo, sad ćeš ići, ovih dana ide i Krleža pa će biti super osiguranje pa ćeš sasvim sigurno stići na oslobođeni teritorij”. Krleža se, dakle, spremio za put prema šumi, ali - kako znamo - na njega nije krenuo. “Za par dana Stevo mi je došao i rekao - nema ništa od toga, Krleža ne može od kuće jer je njegova žena dobila anginu. Meni se smračilo, mislila sam, ja malo dijete ostavljam, a Krleža, veliki propagator ljevice, ne može zbog ženine angine...”

Je li ga zaustavila samo “angina”? Ona bude pa prođe. Pod tom šifrom prije bi trebalo razumjeti sindrom u kojem je cijela skupina simptoma. Da je Krleža otišao u partizane, njegova žena Bela ostala bi sama u Pavelićevu Zagrebu i ne bi je čekalo ništa dobro. Vjerojatno bi, umjesto u kući boginje Talije, skončala u “kući Maksovih mesara”. “Ja znam zašto Krleža nije došao u partizane”, rekao je Tito Dobrici Ćosiću na putovanju Galebom, s puno razumijevanja. Nije spominjao anginu, ali je prijatelja očito dobro razumio.

“Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju”, rekao je mnogo godina poslije Josipu Vaništi. Kratkotrajno zatvorsko iskustvo u NDH sigurno je pojačalo taj strah. Njegova je žena 1941. sa skupinom glumaca, Srba, Židova i pravoslavaca (Dejan Dubajić, Tito Strozzi, Branko Gavella, Aleksandar Binički, Stevan Vujatović i Milan Vujnović) uhićena, a ubrzo su je pustili. Krleža je prošao istu sudbinu - uhitili su ga, u zatvoru su ga skojevci ispljuvali, bio je ponižen i povrijeđen, plakao je “kao dijete” - a onda su ga pustili. Zasluge za to pripisivali su sebi mnogi - vojskovođa Kvaternik, pisac Budak, a na kraju i sam Poglavnik. “Valjda sam i ja tu nekog vraga pridonio”, kazao je piscu na famoznom, dugo zatajivanom sastanku, jednom od dva koja je s njim održao na vlastitu inicijativu. Pridonio je, kako da nije... S Krležinom ženom ustaška je ideokracija, kako je pod kraj starog režima precizno rekonstruirao Stanko Lasić, godinama flertovala, pokušavajući supruga zaustaviti u pasivnoj rezistenciji, odnosno prevući ga na svoju stranu. Režim je počeo plesati oko Bele kako bi na svoju stranu privukao zašutjelog patrijarha hrvatskoga komunizma, što bi bio golem legitimacijski i propagandni učinak za hrvatsku državu, ali bi odjeknuo i internacionalno. Od rujna 1941. do veljače 1942. Bela je odigrala čak 75 predstava. “Od nje je aktivniji samo popularni Dejan Dubajić (također pravoslavac) sa 76 odigranih predstava”, piše Snježana Banović pa nastavlja kako je “...zanimljivo dodati da je i Dubajić bio ‘nepoželjna’ porijekla, a također i njegova supruga Margita, Židovka koja je - iako do travnja 1941. vrlo popularna subreta - otpuštena krajem svibnja ‘zbog bolesti’.” Ustaški tisak, dakle, miluje Leposavu rođenu Kangrga. Cijelo vrijeme rata o njoj - piše Lasić - nije zabilježena ni jedna konzekventno negativna kritika; kritičari bi se tek tu i tamo malo očešali o “Belicu”. Ona je neka vrsta pandana Gustafu Gründgensu ili Wilhelmu Furtwängleru, junacima Szabovih filmova, njemačkim kulturnim zvijezdama koje, premda nisu poklonici nacizma, nastupaju na njemačkim pozornicama, prvi kao glumac, bivši komunist, a drugi kao dirigent, antinacist. Beli je izvan svake sumnje bilo teže - oni su bili Nijemci, doduše “nekvalitetni”, a ona Srpkinja, usto udana za ozloglašenoga komunista - i velika je šteta što u Hrvatskoj nema autora koji bi se filmski pozabavio ovom temom. Krleža, Bela, doktor Vranešić, Krsto Hegedušić, Pavelić, Budak - pa to je idealan materijal za filmsku priču, naš Mefisto sa sretnim krajem, čemu bi kao predložak dijelom mogao poslužiti i nastavak ovog teksta. Ustaški tisak već je, naime, 1942. pozvao pisca na suradnju. Marko Čović, književni kritičar, urednik Hrvatske revije, tajnik Mile Budaka, u Spremnosti je objavio članak u kojem piše kako unatoč Krležine prošlosti “nitko ne može poreći hrvatstvo jednom velikome piscu koji je, pored svih svojih utjecaja, takvih utjecaja, kojih je danas negativna strana sasvim iščezla, pronašao u svojim Baladama Petrice Kerempuha jednu jedinu svietlu luč hrvatske politike u osobi Oca Domovine dra Ante Starčevića”. Iz ostatka članka bio je posve razvidan poziv na angažman, ali se Krleža - hrabro - oglušio, ustrajno braneći “tvrđavu svoje neutralnosti” (Lasić).

 | Author: Režim je počeo plesati oko Bele kako bi na svoju stranu privukao zašutjelog patrijarha hrvatskoga komunizma, što bi bio golem legitimacijski i propagandni učinak za hrvatsku državu, ali bi odjeknuo i internacionalno

Tijekom rata pisac i glumica preživljavali su od njene kazališne plaće. Krleža je strepio, uglavnom od Maksa - Dido je već 1942. bio u Slovačkoj, prognan - a onda mu je jednog dana, bilo je to 1943. godine, na vrata stana zakucao ustaški obavještajac Branko Rukavina. Krleža je odmah zavirio u svoje ormare tražeći prikladno crno odijelo; pomislio je da mu je došla smrtna vura. Bio je zaprepašten kad je saznao da ga, zapravo, k sebi zove Poglavnik. Taj nije imao običaj osobno davati posljednje pomasti. Rukavina ga je uspio umiriti. Sve detalje susreta kasnije će, uz embargo na objavu do trena Krležine smrti, u Caracasu opisati Mladenu Žigroviću, koji će ih objaviti u knjizi “U žitu i kukolju”. Premda viši policijski suradnik, Branko Rukavina nije mogao pratiti razinu rasprave najelokventnijeg Hrvata svih vremena i blagoglagoljivih ustaša, Pavelića i Budaka, ali je ipak, mora se priznati, vrlo pristojno rekonstruirao njihove razgovore. Rukavina otkriva kako se dugo osobno brinuo za Krležinu sigurnost, ali i za druge stvari. “Kad ga je Budak sklonio među zidove Vranešićeva sanatorija, Krleža je u izvjesnom smislu došao pod moju odgovornost”, rekao je Žigroviću. “Tako su odlučili Pavelić i Budak. Svrha je bila, da ga se zaštiti od eventualnih iznenađenja... da, onako usred noći, ne dođe do kakove Luburićeve zabune… No, i za to smo se pobrinuli: njega su čuvali najprokušaniji agenti. Eto – zagledao se preda se kimnuvši glavom – eto, tako ti je to u životu: dok su hrvatski ljevičari čamili po ćelijama i logorima, a mnogi i omastili uže, Krleža, otac hrvatskog marksizma, živio je u carskim povlasticama.” Nastavio je: “Na primjer: njega je svakog tjedna posjećivao jedan od mojih najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda. Taj je dolazio zbog knjiga i pisaćeg materijala. Što je Krleža zatražio, drugog je dana dobio. Uz ovakove sitnice – a još više, da ga se smiri i nekako udobrovolji – bilo je i drugih privilegija: na izričiti nalog Budaka, njegova ga je Bela posjećivala kadgod joj se prohtjelo; dovezli je tiho autom, i još tiše odvezli natrag u Radišinu ulicu. Naravski, to se je utanačilo na njihovoj časnoj riječi: nikome ni slova! Nikome! Nitko nije prisustvovao njihovim sastancima i razgovorima, jer smo znali, da ne će zloupotrijebiti naše povjerenje...” Do “kojekakovih iznenađenja”, koja bi Maks Luburić, u nekoj mračnoj noći, priredio piscu, kako znamo, nije došlo. Rukavinine riječi nemoguće je potvrditi u detaljima, ali su u cjelini sigurno točne. Krleža je na “kojekakva iznenađenja” ipak svakodnevno računao – morao je računati na neuračunljive. Pametniji ljudi režima morali su, pak, nakon Staljingrada, a posebno nakon Kurska, znati da je s Osovinom gotovo. Ante Ciliga, sjajan pisac i akter tih vremena, svjedoči da je čak i u redakciji Spremnosti već 1942. godine vladala anglofilska atmosfera. Nijemci nisu bili omiljen gost ni u Endehaziji. I Pavelić se počeo okretati, pa mu je jednog dana te 1943. godine na pamet pala misao da bi, možda, bilo dobro popričati s Krležom – on bi, kao dio sustava, bio sjajan argument Zapadu, živi dokaz demokratskoga karaktera države i širine njena vladara.

Krleža je Paveliću stigao prilično uplašen. “Vjeruj mi, nikada ne ću zaboraviti, kad su se po prvi puta našli na okupu Pavelić, Budak, Krleža i još neki drugi”, pripovijeda Rukavina Žigroviću. “...kako je Puntar podvio rep! Prvih desetak minuta, bio je kao na iglama, suzdržljiv i oprezan, ne vjerujući, gdje se je najedamput našao...”

Krleži nije bilo jasno kamo vodi taj igrokaz. Otvoreno je to upitao Pavelića, na što je ovaj kazao kako se “žarko želio upoznati s njim”, što bi bio prvi razlog, da bi potom prešao na pravu temu - kapitulaciju Italije. “Ta će imati sudbonosnih posljedica i za naš narod, i za državu. Eto, s time u vezi, želio bih s Vama porazgovarati; radi se o nekim stvarima, koje bi mogle zanimati i Vas!..” Razgovor je potom krenuo opuštenije – Krleža je Paveliću kazao da upravo piše “oveću studiju o Anti Starčeviću”, što je zapanjilo Pavelića. “Ali nitko vas ne prisiljava”, kazao je. “Vi, marksist, pišete o Starčeviću!?” “I za hrvatske marksiste, Starčević je u našem 19. stoljeću jedinstvena pojava”, odgovorio je Krleža, “ne samo politička, nego i moralna!

On je bio jedini Hrvat iz tih vremena, pred kojim bi se moralo pokleknuti i prošaputati: te hominem laudamus! Ovo ‘laudamus’ mu nitko ne osporava, najmanje hrvatska ljevica. Usto, a što predstavlja značajnu varijaciju na glavnu temu, pokraj Starčevića političkog teoretičara, tu je i Starčević književnik. Svakako, u razdoblju između bezglavih ilirskih tlapnja, Jelačićevih spašavanja Habzburgovaca, Nagodbe i dvoglavih khuenhedervarština, on je bio jedini hrvatski mozak! – našto se Pavelić opet nehotice zaletio: Točnije rečeno, bio je ono, kako ste ga Vi opisali, nazvali: “Jedini lampaš…, jedini lampaš” – i zapevši u svojoj hrapavoj kajkavštini, nije se mogao dosjetiti preostalih riječi iz poznatih stihova o Starome. “Jedini lampaš vker-mež-ljivoj noči! – upao je naglo Budak...” Ovdje moramo prekinuti lirski kolokvij s Markova trga pa telegrafski dodati kako se razgovor nastavio na teme Milana Šufflaya, Albanaca koji su nam “mnogo bliži od pravoslavaca”, korijenskog pravopisa... (“Tko se digao protiv korijenskog pravopisa, bio je Prof. Pero Guberina”, kazao je Pavelić. “Šibenčanin, nervozan i nagao, zaboravio se i otišao malo predaleko…: tvrdio je, da korijenski pravopis predstavlja skok od deset koraka unaprijed, a dvadeset unatrag! Kad sam mu očinski rekao da jamačno misli “jedan korak unaprijed, a dva unazad”, sav se uzjogunio izvalivši, da je deset i dvadeset koraka svakako više, nego jedan ili dva! Svi su prasnuli u smijeh.”) Na Krležino još veće iznenađenje, Pavelić mu je potom kazao kako razmišlja o dovođenju Ive Andrića iz Beograda u Zagreb, što je, mora se priznati, bila vrlo dalekosežna zamisao, koja dobro pokazuje koliko je Pavelić, bivši poštovatelj i saveznik Nikole Pašića, bio lukav i na sve spreman.

Mjesec dana kasnije Poglavnik će opet pozvati Krležu. Ovog puta ponudio mu je “zgradu hrvatskoga kazališta” (u kojoj je Bela zarađivala kruh i za sebe i za Krležu) – kao intendanta, kojem bi pomoćnik bio Branko Gavella, jedan, dakle, pravoslavac, koji je u to doba bio u inozemstvu. Krleža je, kao na iglama, otklonio i tu opciju, ali Pavelić ga je opet iznenadio izvadivši iz rukava drugog asa. “Ako Vam se prvi prijedlog čini neprihvatljiv, dobro, iznijet ću Vam drugi: gospodine Krleža, hoćete li se primiti predsjedništva Akademije?” Tek sad je pisac bio zapanjen – prvi ustaša nudi prvom komunistu HAZU!? Krleža se sad izvukao na to da je riječ o teškoj dužnosti, pa je Pavelić dodao da “nema žurbe”. “Oba su prijedloga konkretna, pa, ako se predomislite, izaberite koji hoćete: ili Kazalište, ili Akademiju”, kazao je Budak.

Budući da se Krleža već ogradio od obiju ponuda, i Budak je morao doći do zaključaka, da će i svaka nova doživjeti istu sudbinu. No prevario se. Krleža je, maglovito, kazao kako bi htio osnovati jednu “znanstvenu ustanovu”, neku vrstu leksikografskog instituta, koji bi se usredotočio na istraživanje “naše prošlosti i suvremenosti, ali prvenstveno – u tome i leži spomenuta specifičnost – u vezi s onim narodima, s kojima smo dijelili zajedničku sudbinu; tek zatim s onim drugima, s kojima smo bili u posve drugačijem dodiru, izravnom ili neizravnom...”

 | Author: Hrvatski državni arhiv Hrvatski državni arhiv

Razgovor Ante Pavelića i Miroslava Krleže bio je zapravo razgovor Aske i Vuka, Šeherezade i Šahrijara; bilo je to spašavanje života, u kojem je zadnji Krležin potez bio genijalan - neodređenim obećanjem o nepostojećoj ustanovi kupio je vrijeme. Da se Pavelić prebacio na stranu zapadnih saveznika, možda bi, doduše, osnovao Leks pod njim a ne pod Titom...

Miroslav Krleža o ustašama je mislio “stopercentno negativno”. “Ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica, a ako su nešto iskoristili, iskoristili su priliku da robe, da pale i da pljačkaju svoju vlastitu zemlju već od prvog dana kako su se u njoj pojavili pod protektoratom talijanskih tenkova”, napisao je na marginama enciklopedijskih spisa. “Hijene i šakali u ime hrvatskog nacionalizma, s tuđinskom dinastijom na čelu, bez Jadrana. Nezavisna država, a okupacione neprijateljske čete strijeljaju i hapse njene vlastite građane. Pokret koji donosi jednoj zemlji slobodu, a šalje svoje ljude na rusko ratište po uzoru onih k.u.k. oficira, koji su tu istu ulogu imali 1914.-18., liparska družba, koja se držala na okupu jer je bila uhapšena i internirana, bila je potpuno demoralizirana. Njom se upravljalo drakonskim kriminalom, strijeljanjem i torturom, i sin vojskovođe doglavnika Dido, kao šef policije, samo je produžio te metode na samom terenu u Hrvatskoj. Ovi izvještaji sa Lipara govore sami po sebi o stanju fakata unutar ustaškog pokreta više nego bilo kakva druga ilustracija”, pisao je Krleža, ne pišući ipak niti jednom o susretima s njihovim vrhom, koji je ovako završio.

“Svaku ćemo Vašu odluku prihvatiti, bilo jesnu, bilo niječnu. Nema žurbe, nema žurbe... kazao je Pavelić (Đilasu je očito netko dojavio o ovim razgovorima, koje je on sažeo u metaforu “tapšanja po ramenu”)

- Vremena na pretek! - javio se Budak - Vi razmislite, pa odlučite!” Vremena, međutim, baš i nije bilo. Godinu i pol dana kasnije rat je okončan, a na Markov trg doselili su se drugi ljudi. Krležini - bivši? - prijatelji. S prozora zgrade u kojoj je sjedio s Pavelićem sad se narodu obraćao njegov drug iz Kutnjaka, s kojim je proveo sate i sate u polemičnim razgovorima, u kojima razlike nikad nisu poništile međusobnu ljubav i uzajamno divljenje.

Na drugoj strani Markova trga, prisjetio se Krleža, stanovala je neka stara zagrebačka aristokratska obitelj. Kad je Tito počeo govoriti, mladi ženski članovi te obitelji prišli su prozoru da iz prikrajka vide i čuju partizanskog vođu.

“’Građani i građanke...’ govorio je maršal svojim hrvatsko rusko-ekavskim jezikom.

‘Sretan sam što mogu da vas danas ovde pozdravim i da vam čestitam oslobođenje na ovom svetom mestu gde je nekada poginuo slavni sin hrvatskoga naroda, Matija Gubec...’

(odozdo dopiru ovacije)...”

Osvojio ih je, kaže Krleža, na prvi pogled. Onda su pozvali staru mamu, nekad šarmantnu i uglednu damu Gornjega grada, da i ona vidi Tita. Ona se nećkala: “A kaj bum gledala komunističke fakine?” Na njihovo navaljivanje, prišla je ipak prozoru, uzela dvogled, gledala

nekoliko trenutaka i onda rekla: “O, kakvo lijepo čelo, kakav aristokratski nos! Pa to nisam odavno vidjela!”

“Odakle je on?”, upitala je, već vidno zainteresirana.

“Iz Kumrovca...”

“Pa da, poznajem ga! To je grof Keglević!”

Krleža se s “Keglevićem” zadnji put sreo pred rat, u Šestinama. Tad su vodili višesatni razgovor, koji se može svesti na sljedeće. Tito je tvrdio da Staljin postupa opravdano - on izgrađuje tešku industriju, Magnitogorsk i Donbas, od čega se rade puške, topovi, avioni i tenkovi, neophodni za rat koji neminovno slijedi. Presudni su milijuni tona čelika, ne ljudski životi. Kad se drveće ruši, iverje leti, kažu Rusi. Žrtve montiranih procesa, “jedna poklana jugoslavenska partija”, kako je govorio Krleža, u tom su smislu žalosne, ali na to se mora zatvoriti oči - zbog teške industrije, zbog oružja koje je potrebno za pobjedu revolucije. Doći će već vrijeme u kojemu će se o tome morati progovoriti.

Tito je govorio kao revolucionar, Krleža kao humanist. Između te dvije pozicije nema pomirbe; između ljudi je može biti. Krleža je poslije rekao Enesu Čengiću kako se Tito u svemu slagao s njim - osim u tajmingu. “Nije još vrijeme”.

Nakon kraće ljutnje, Tito je nakon rata opet prigrlio svog omiljenog pisca, davši mu sva blaga svijeta. Tito je ostvario ideal obojice - socijalistički sustav i republikansku državu; Tito je u nju dugo vjerovao, Krleža je znao da je Josip Broz njen jedini nerazrušiv temelj. Bio je savršeno svjestan snage nacionalizama, koji su posvuda bili zgurani pod tepih. “Mirno smo spavali pod njegovim krovom”, pisao je o Titu, kojeg je vidio kao “tigra”, koji svakog dana rješava 20 problema a ipak “ima normalan krvni tlak”. Intelektualac se duboko divio čovjeku od akcije. “Tito ima nešto što nije obrazovanje, ali što je duboko u njemu, bio je u svakoj situaciji staložen i hrabar. Zar nije bila svojevrsna avantura krenuti na Hitlera sa svega nekoliko hiljada komunista, pa ipak se pokazalo da je duboko osjetio prilike i vrijeme. Bilo što bilo, bezbroj se puta dokazalo da on ima neku posebnu unutrašnju snagu, ima smjelosti i hrabrosti što se rađa s čovjekom, što nikakva škola ne daje...” Divio mu se i kao čovjeku. “Od pet stotina razloga za simpatije spram njega, jedan je taj da njemu u životu nije ništa teško. Ostao je takav kakav je i sad kad je šef države i Partije, kao i onda kada je bio mladi zagrebački ilegalac. A najveća je njegova vrlina što je iskren”, kazao je svom Eckermannu.

 | Author: Fotografija iz knjige Tito očima Kržeže autora Damira Pilića Nakon kraće ljutnje, Tito je nakon rata opet prigrlio svog omiljenog pisca, davši mu sva blaga svijeta. Tito je ostvario ideal obojice – socijalistički sustav i republikansku državu; Tito je u nju dugo vjerovao, Krleža je znao da je Josip Broz njen jedini nerazrušiv temelj. Fotografija Tita i Krleže je snimljena na Brijunima ‘50-ih Fotografija iz knjige Tito očima Kržeže autora Damira Pilića

“Ne znam”, kazao je jednom, “nisam pesimist, ali dobro je dok je on tu.”

Ipak, ako se malo začeprka ispod sličica ove političke idile, morat će se uočiti duboka razlika između dvojice ljudi. U romanu “Na rubu pameti” Krležin junak, u zatvoru, postavlja pitanje drugom zatvoreniku, revolucionaru: “Molim vas, hoće li se u okviru vašeg, ‘višeg društvenog uređaja, koji će odgovarati svim zahtjevima jednog modernog pogleda na svijet’ banditski klati i ubijati, kao što se banditski kolje i ubija u okviru ovoga ‘nesuvremenog pogleda na svijet’ što ga predstavlja Domaćinski? Mislim, hoće li umorstvo po uzoru ovih naših kapitalista i njihovih advokata biti baza tog višeg reda?”

“Dok bude čirova, gospodine doktore, bit će i kirurgije! Dok bude Domaćinskih, bit će i kriminala!”

“Domaćinskog”, kaže lik, piščev alter ego, “valja zamijeniti nečim, što nije on, ali nečim, što će nužno biti bolje, poštenije i pozitivnije od njega.”

Da ne bi bilo dvojbi, Krleža piše i ovo: “Ja mislim, da ni jedna politika, koja nije osnovana na najosnovnijem ljudskom moralu, nema svoj raison d etre! To je moje mišljenje. I ni jedan politički program, koji nije sazdan na moralnim premisama, nema nikakvog progresivnog smisla.”

Zbog tih se rečenica Krleža prije rata ljuto posvađao s Partijom, koja je “čireve” - i onda i poslije - rješavala “kirurgijom”. Možemo, doduše, vjerovati da je vjerovao kako je Partija porodila sustav, ako već ne “dobar, pošten i pozitivan”, ipak “bolji, pošteniji i pozitivniji” od onoga koji je srušila.”Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio”, priznao je Vaništi. “1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.” Danijel Dragojević - navodno je to bio on - kazao je kako je Krleža bio “čovjek od glave do četrdeset pete”, ali ta je ocjena bila pretjerana, pa je moguće da ju je autor lansirao namjerno žrtvujući istinu duhovitosti. Što je i mogao Krleža? Njegove su kritike ciljale uglavnom nisku razinu temelja tadašnje državne građevine, kojoj je njegov prijatelj bio najjača armatura. Nešto su tom oportunizmu pripomogle i njegove godine, nešto peruška kojom ga je Tito mazio (Bela nikad nije suđena pred sudovima nacionalne časti zbog kolaboracije, deseci drugih umjetnika jesu). Ali zgrada enciklopedizma, koju je on izgradio, krležijanski temelj naše kulture, i dalje predstavlja barijeru našem civilizacijskom potonuću.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.