Kultura Best Book
110 prikaza

Krleža u Velikom ratu

1/4
Mrtvozorničke depeše o prijateljima sustizale su jedna drugu. Posebno ga se teško dojmila smrt ludovicejskog konškolarca Gejze Bonte, koji za razliku od njega nije imao ‘moralne kuraže’ oduprijeti se kondicijama časničke karijere

Tvrdeći da ‘lično nikada nije bio u vatri niti u opasnosti’, Krleža zarana nastoji učvrstiti idejni predtekst svojega po definiciji estetski osmišljenog svijeta: ‘Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smiješno i mislim da se nikad nisam toliko nasmijao ljudskoj gluposti koliko baš u Galiciji za vrijeme Brusilovljeve ofenzive 1916... Sve to što se dešavalo oko mene izgledalo mi je glupo i čovjeka nedostojno, i dubine te nedostojnosti ja sam bio svjestan i okrutno miran’. A povod tekstu je prvo kolo ‘Djela Miroslava Krleže’ u suizdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Školske knjige.

 | Author: Prvo kolo ‘Djela Miroslava Krleže’ sadržava roman ‘Zastave’, pjesničku zbirku ‘Balade Petrice Kerempuha” i knjigu političkih eseja ‘Deset krvavih godina’. Svako djelo popraćeno je znanstvenomstudijom i kronologijom Krležina života. Autor studija za sva tri književna djela objavljena u prvom kolu je Krešimir Nemec

Krleža je usred ljeta u Zagrebu, netom je navršio 65., ali obveze u enciklopediji koju je pokrenuo ne dopuštaju ladanje. U člancima koje redigira riječ je i o tome kako je prije četrdeset godina završio prvi sveopći rat koji se stoga naziva “velikim” ili “svjetskim”, no njemu se ne čini tako. Taj rat započet u ljeto 1914. za Krležu nije nikad završio, što u pismu supruzi Beli uzima kao običnu, podrazumijevajuću okolnost: “Danas je, dakle, sv. Ana, skoro 44 godine što je zapravo počeo ovaj rat...”.

Prije nego što razmotrimo još nekoliko detalja što joj ih razrađuje po toj subjektivnoj računici zanimljivo je vidjeti gdje je tad Bela, zašto se dopisuju, a ne nađu na čaju u Palaceu ili si telefoniraju uvečer. Dakle, Bela je u gostima, kod Krležina ratnog druga, jednog od rijetkih koji su mu još preostali, a koji u svojoj ljetnoj, otočnoj rezidenciji znade okupiti široko društvo, gdje Krleža zauzima iznimno mjesto, pa se i sad čeka kad će napokon stići. “Naša mladost,” kaže u drugoj prigodi Krleža sjećajući se godina koje su ih uvele u taj rat iz kojega više nikad neće izaći, “protekla je po onim beznadno dosadnim i sivim ulicama zagrebačkog Donjega grada… gdje po dosadnim dvospratnicama stanuju slabo plaćeni činovnici jednog sivog i dosadnog Carstva na umoru.” Dogodilo se tako da su iz “iste domobranske kasarne krenuli na Karpate, Tito u dvanaestoj ‘hodnoj satniji’ kapetana Tomaševića, a ja godinu dana kasnije, u šesnaestoj ‘hodnoj’. On je otputovao u Sibiriju, a ja sam se odskitao preko madžarskih i austrijskih etapa do svoje domobranske proze”. “Mi smo se sreli u trećoj godini ovoga rata koji traje 44 godine”, nastavlja Krleža Titovoj gošći koreći je što joj računica oko toga koliko dugo i otkad ga “čeka” nije precizna. Bela i Krleža doista su “ratni par”, kao što je toliko toga u Krleže, od lirike do “domobranske proze”, od kadetskih zavoda do ratnih kriza što će ga dovoditi do egzistencijalnog ruba. Odbijajući izaći iz njega kao da je računao s otvorenošću kaosa u kojem se u presudnom trenutku zatekao. Decidirajući svoju gestu “umjetnika stvaraoca” kao povlasticu da traga za značenjima na “velikoj skali između kaosa i harmonije”, on je nesumnjivo svoj do srži, ali i tipičan izdanak naraštaja za koji će Miloš Crnjanski reći: “Mislim da smo jedna generacija koja je došla iz haosa i koja će opet otići u haos”. Netom poslije Sv. Ane, početkom kolovoza, Krleža je “za prvih dana mobilizacije” na zagrebačkom Glavom kolodvoru vidio mladog pjesnika Frana Galovića: “Netko je tada rekao da je Fran Galović mobiliziran i da putuje u Sisak k svojoj regimenti”. Galović je živio u donjoj Ilici, upravo u “sivoj” gradskoj zoni o kojoj govori Krleža, doista je unovačen među prvima i upućen u Sisak, u pješačku pukovniju, gdje je nekoliko godina prije služio u pričuvi. Njegov je bataljun, kaže Galović u pismu Milanu Ogrizoviću, već do 1. rujna morao biti spreman: “... svakako bih htio vidjeti kad si u vatri i u boju. Napokon riskira se u životu svašta, a i pasti nije baš tako lako”. No već do druge polovice rujna percepcija mu se ponešto promijenila: “Upravo sam danas čuo za jedno desetak prijatelja što padoše za zadnjih bitaka. Međutim, što Bog da, šutim ja! Želio bih ostati na životu jedino radi nekih divnih literarnih doživljaja...”. Za mjesec dana je na frontu: “Želio bih ne poginuti samo radi toga da sve ovo iznesem, jer je svaki dojam dragocjen”.

 

 | Author: Miroslav Krleža kao kadet u Ludoviceumu u jesen 1911.
Potom je “govorio s jednim srbijanskim potporučnikom. Njegova vojna pruga je nasuprot mojoj. Zato smo se svejedno rukovali i sasma prijateljski debatirali. Kavalirski protivnici!” Naposljetku: “Jutro je i u deset sati imamo da navalimo. Sunce je, nedjelja i divno toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan...” Tako je i bilo, sutradan, u ponedjeljak Galović je poginuo. “Preko Siska, na Drinu, u smrt kod Noćaja. I to se može”, kaže Krleža: “U onoj gužvi svjetine izgubio se tražeći nekoga nervozno, u velikom zlatnouokvirenom zrcalu na zidu”. Mrtvozorničke depeše o prijateljima sustizale su jedna drugu. Posebno ga se teško dojmila smrt ludovicejskog konškolarca Gejze Bonte, koji za razliku od njega nije imao “moralne kuraže” oduprijeti se kondicijama časničke karijere. Braku s Jolandom u koju je Gejza bio fatalno zaljubljen stajala je na putu “kaucija” kojom ona nije raspolagala. Tako se nesretni Bonta zatekao u Mačvi, gdje će zaglaviti kao poručnik prve peštanske domobranske pješačke pukovnije. Dok je amputiranih nogu umirao u poljskoj bolnici, javio se Krleži pisamcem, a donio mu ga je Vuk Hreljanović, husarski poručnik, kojega ni samog neće još zadugo služiti ratna sreća. Možda je upravo to ono Bontino pismo što je ostalo uz Krležu do kraja, pa i dalje, izbjegnuvši ostavinsku selekciju, pa ga eno i sad, nepročitanog od koga drugog, u komodi na Gvozdu, gdje opstoji još po koja sentimentalna krhotina onih tvrdih godina. Tvrdeći da “lično nikada nije bio u vatri niti u opasnosti”, Krleža zarana nastoji učvrstiti idejni predtekst svojega po definiciji estetski osmišljenog svijeta: “Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smiješno i mislim da se nikad nisam toliko nasmijao ljudskoj gluposti koliko baš u Galiciji za vrijeme Brusilovljeve ofenzive 1916... Sve to što se dešavalo oko mene izgledalo mi je glupo i čovjeka nedostojno, i dubine te nedostojnosti ja sam bio svjestan i okrutno miran”. Pred regrutnu komisiju, odnosno kako se tad govorilo “na stavnju”, bio je pozvan moglo bi se reći “tek” u “novembru 1915. Zašto su se vojne vlasti skanjivale pozvati ga u trupu nije jednostavno procijeniti. S jedne strane, imao je solidnu vojnu izobrazbu, malo je nedostajalo pa da bude proizveden u školovanog časnika, a s druge je bio pod stigmom bijega iz tog sustava, štoviše traženjem angažmana na srpskoj strani koja se ubrzo pokazala neprijateljskom. Sav taj košmar s Krležinim pustolovinama kad se za balkanskih ratova kretao po utopijskom rubikonu teško da je u socijalnim rasporedima habsburške uprave značio nešto više od fusnote u evidenciji. Nešto prije nego što se, doduše tek dva mjeseca, zatekne blizu crte galicijskog bojišta, Krleža je na oporavku u Lovranu, gdje skicira pismo nepoznatoj djevojci baveći se i sam konačnim osobnim pitanjima. Kaže kako “temeljito sumnja” da bi mogao poginuti, “jer ima koješta važna da podnese ovdje na ovoj kuglji prije pada”. Krleža je, dakle, doista u pravoj ratnoj pogibelji bio, i to iz vlastite inicijative, prije nego što je “rat”, pa i po njegovoj računici, uopće započeo. Ako i nije bio jedini, pogotovo u naraštajnom krugu, koji se nije snalazio u balkanskim predigrama velike ratne panorame, srpskoj se strani tako uporno želio pridružiti potaknut prije idejnim nego vojničkim razlozima. Pretpostavljao je da bi u srpskoj službi mogao pomoći idealu nacionalnog oslobođenja, a ne razviti vojnu karijeru, poput niza habsburških časnika koji su prije njega poduzeli takav transfer.

 

Za razliku od Tina Ujevića, u kojemu je prepoznala kooperativni potencijal, srpska je strana, s dobrim vlastitim razlozima, otklonila njegovu ponudu. A kad se ubrzo pri srpsko-bugarskom srazu na Bregalnici pokazalo kako se ratovi ne vode u narodnom koliko u državnom interesu, razočaranje je postalo obostrano. Za mnoge je Krležine vršnjake, a i starije znance iz književnog i kulturnog života, već sam početak rata značio drastičnu promjenu životnih okolnosti. Spomenutom Ujeviću, koji je i sam oko prijelaza u Srbiju bio privođen i preispitivan, unatoč oskudnoj vojnoj spremi, pošlo je za rukom da ga u kolovozu 1914. u Toulonu kao dragovoljca, ništa manje do kao dočasnika, prime u francusku ratnu mornaricu. A onda će se u ranu jesen u svojstvu “francuskog interpreta”, ma što to značilo, zateći na Cetinju, jer su francuske vlasti ispitivale mogućnost bi li se iz crnogorskog primorja kako mogao potaknuti i preliti ustanak protiv habsburške vojnice koja je u obližnjoj Boki kotorskoj držala značajne mornaričke resurse. Ne mnogo manje dramatična konstelacija snašla je i Milana Ogrizovića, Galovićeva predsmrtnog korespondenta, koji je s Galovićem i Krležom pored književnih dijelio i neke referencije iz potencijalne (do)časničke domobranske pričuve, pa je promptno unovačen i poslan u Beograd da bi se tamošnjoj okupacijskoj upravi našao pri ruci u provođenju ubrzanog dočasničkog tečaja. No njegova kulturna upućenost nije, dakako, promaknula ni političkoj upravi okupacijskog štaba, koja ga je usput angažirala i kao urednika podlistka na brzu ruku ondje pokrenutih novina, nakon što je sva lokalna srpska štampa obustavljena. Šef te političke uprave također je važna figura Krležina panoptikuma: Slavko Kvaternik pratit će ga u različitim odorama (habsburškoj, kratkotrajnih snaga Narodnoga vijeća, karađorđevićevskoj i onoj “maršala sikirice” endehaških legija) sve do svoga finala na vješalima poslije Pavelićeve pomrčine, čiju je rasvjetu dizajnirao. Ogrizović u tom rasporedu nije nimalo anegdotalan, barem kad je o Krleži riječ, jer će se usred rata upravo sa stranica svojih beogradskih “novina” javiti da bi javnost euforično upućivao u snagu i uglađenost Krležine lirske fraze, koja je eto u nedoba grunula kao prilično iznenađenje na sceni. Krleža je prethodno pokušavao prodrijeti i na (ratnu) kazališnu scenu s dramskim predlošcima, potom i u periodiku s fragmentima iz domobranskog ratnog života. Želio ih je, kaže, posvetiti svojim palim drugovima Gejzi Bonti i Zlatku Gallu. Dramaturški profilirane sudbine domobrana čiju je nevolju napokon ipak ovjekovječio, nerijetko pod stvarnim imenima, čudesan su i začudan svijet - žanrovski možda rasute, ali misaono konzistentne stranice nastale tko zna gdje sve, a dijelom sigurno u sobici dežurnog vojarne u Gajevoj, današnjoj Uskokovoj portirnici.

 | Author: Kadeti Mađarske kraljevske vojne akademije u Pečuhu 1909. Krleža je prvi slijeva u gornjem redu. Kasnije je dva puta bježao ne bi li se priključio srpskoj vojsci u Balkanskim ratovima

Dok je Ogrizović kao faktotum okupacijske uprave u Srbiji zanesen ljepotom Krležine prevratničke lirike, Krležin prijatelj August Cesarec je u Kruševcu, a Mile Budak se kao zarobljeni domobranski časnik sa srpskom vojskom povlači kroz Albaniju, bilježeći građu za svoj spis “Ratno roblje”, rijedak u njegovu opsežnom djelu po skicama što se probijaju do pravog literarnog doživljaja. Kad bi ih se svelo na građanski kurikulum, Krležine bi ratne godine do habsburškog sloma 1918. sugerirale kako se proveo mnogo bolje i sigurnije od većine preživjelih suvremenika, napose onih s kojima će iz prvog kulturnog reda sudjelovati u profiliranju jugoslavenske epohe. Na početku je prilično dugo bio novinski referent, a i kad je pozvan u vojsku, da bi tri godine ostao u uniformi, opet će većinu vremena provesti ne samo u dubokoj pozadini, nego i daleko od rata kao, kako bi sam to rekao, razmjene topovske vatre, a ne psihološkog rasapa kakvog se nagledao i u nadleštvu za stradalnike gdje je služio posljednje ratne godine. Ivo Andrić provest će rat u zatvorskim ćelijama, progonstvu i bolnicama, Crnjanski će se u poderanoj habsburškoj uniformi nekako iz rata vratiti preko Zagreba tek kad utihnu i posljednje kanonade, a Tin Ujević iz Francuske razočaran i ponižen s klicom supilovskog sloma u sebi kao jedinom popudbinom. Tito i Pajo Gregorić su u Sibiru, a Alojzije Stepinac se također vraća preko Soluna, u srpskoj uniformi. Premda ne znamo tko je djevojka kojoj piše iz Lovrana, osim toliko da nije riječ ni o jednoj od dvije fatalne žene njegova života koje ga u to doba razdiru, to što joj ima za reći, kako osjeća da “ovdje” ima još toliko neobavljena posla, pokazuje kako se zarana držao toga “da treba misliti svojom glavom, preuzeti na sebe svu odgovornost i zastupati ono što smatramo ispravnim”. Krleža je tako smatrao ispravnim odupirati se ratnoj propagandi. Činio je to u ratnim komentarima, potom i u političkim ocjenama u socijaldemokratskim glasilima, koji su povremeno bili cenzurirani, a i osobnim gestama. Andrić se poslije sjećao neobičnog načina na koji je Krleža u to doba pokazivao svoj građanski stav. Budući da su se znali nalaziti u ateljeu slikara Ljube Babića, Krleža bi na vratima, kad ondje ne bi nikoga zatekao, ostavio potpisanu poruku. Ništa neobično, ali poruka je bila napisana ćirilicom. A ćirilica je sadržavala snažnu poruku simboličke diferencijacije. Bila je eliminirana ne samo u hrvatskom javnom životu, nego i isključena, danas bi se reklo kancelirana, u okupiranoj Srbiji. U Beogradu su se tako pojavile osmrtnice: “Žalosna srca javljamo svima prijateljima da je naša nezaboravljena i nikad neprežaljena kćerka - ĆIRILICA - nakon duge i teške bolesti usljed prenapornog rada i zauzimanja za svog ljubimca Beograda danas u vječnost preselila. Zemni ostaci nezaboravne nam kćeri neće se pokopati nego će se prenijeti ‘Onamo namo za brda ona gdje joj je vele iskopan grob’.” Među “ožalošćenima” navedeni su srpska kulturna društva (Prosvjeta) i ukinute publikacije (“Otadžbina”), ali je u neprikrivenom pravom potpisu te persiflaže figurirala platforma Kvaternikove i Ogrizovićeve propagande. Kad se u posljednjoj ratnoj godini u Zagrebu ipak opet javi periodika koja koristi i ćirilično pismo, Krleža će u “Književnom jugu” objaviti dva svoja lirska fragmenta ne samo na ćiriličnom pismu, nego i u ekavskoj varijanti. Ubrzo će se, međutim, pokazati kako taj oblik koncentracijskog otpora nije jednoznačan ni jednosmjeran. U istom tom “Književnom jugu” Vladimir Ćorović će ustvrditi da je “ćirilica postala grafički simbol naše borbe za samoodržanjem”, a ne tek pismo o čijoj bi se upotrebi u skorom zajedničkom narodnom životu u idealiziranom jugoslavenskom ambijentu moglo dogovarati, “jer dok god je naš nacionalni opstanak ugrožen, ona se ne sme napustiti”. Veliki rat bio je tako i prolog velikih kontroverzija, sumnji i nesporazuma koji se u jeziku iz kojega je rat u Sarajevu započet postojano vraćaju kao bumerang. Već praktično u prvoj “poslijeratnoj” večeri Krleža je na dočeku srpskih oficira u Zagrebu gdje im je priređena čajanka burno manifestirao, protiveći se da bi “junkerski dogovor”, vojno poravnanje, moglo biti društvena osnova za izlazak iz rata. Glavni junaci tog događaja koji će Krleža u novinskom očitovanju svoga nastupa nazvati “Crno žuti skandal” bili su spomenuti Slavko Kvaternik, sad vojni šef prijelazne uprave u Zagrebu, i njegov doskorašnji ratni protivnik, a sad “osloboditelj” Dušan Simović. Na što Krleža doista misli kad kaže da rat koji je započet u ljeto 1914. nije prestao pokazat će se u historijskoj, a ne tek literarnoj panorami s rolama upravo te dvojice protagonista, kad u proljeće 1941. opet započnu krvavo kolo. A da rat doista nije zaustavljen, Krleža je sljedeće godine osjetio na vlastitoj koži. Dok se dogovara s Belom kako da organiziraju vjenčanje, opet mu za 4. studenoga stiže vojni poziv: “To je moja stavnja br. 7”. Kaže joj da je “celo godište 1893. pozvano”, ali da tome i ne treba pridavati veliku pozornost, osim što to znači “na jedan novembarski dan sa seljacima, idiotima i kretenima gol se prezentirati pred komisiju Njegova Veličanstva”. Koje više ne stoluje u Beču, nego u Beogradu. No uopće nije bila riječ tek o evidenciji. Krleža doduše opet nije upućen u “rat”, ali mnogi iz toga “godišta” jesu, i to bez obzira na to koliko su prethodno vremena proveli u borbi. A ako bi se kao konavoski “seljaci” pritom žešće pobunili, završili bi na dugogodišnjem hlađenju u zeničkoj tamnici. Dosljedno tome, Krleža i pored “piramide mrtvih domobrana” iz sentimentalne zbirke “Boga Marsa”, kojemu je dao “hrvatski” atribut, neće prestati stjecati i gubiti ratne drugove. S jednim od njih, srpskim piscem Dragišom Vasićem, u kaznenoj ekspediciji na Kosovu, o kojoj Vasić govori u dramatičnom zapisu “Dva meseca u jugoslovenskom Sibiru”, sudjelovat će unovačeni časnici i vojnici iz Slovenije i Bjelovara. Dragiša i Cesarec nestat će za epizode koju se uvriježilo nazivati “Drugim” i svjetskim ratom, ali ne više i velikim, jer su ekstenzije toga ratnog stanja još u Krležinu smiraju svakodnevno izbijale na vidjelo od Vijetnama do Kosova. Ostajući postupno i faktično sam, Krleža kao da je u “davnim danima” početka “svoga” rata u sjećanju postrojavao kolonu bližnjih koje neće prestati gubiti, sve dok prije njega ode i sam vojskovođa do kojega je držao, a koji se u rat zaputio iz iste one domobranske vojarne u sivom zagrebačkom predgrađu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.