"Mladost je bila naš ključ" nastavlja, uz "entuzijazam i podršku starijh kolega, bez ikakve ljubomore ili zavisti". To su bili pokretači nove domaće radiofonije porinute emisijom "Taksi za Babilon" 1969. godine na 2. programu Radio Zagreba. Riječ je o prvoj radijskoj emisiji "s javljanjima slušatelja", što je bila revolucija tadašnjeg medijskog žanra, a autorski su je osmislili i radili Zvonko Zmazek (1935. - 1995.), Dobroslav Silobrčić (1943.) i Vojo Šiljak.
S istom ekipom (Zmazek, Silobrčić) Šiljak je od 1971. vodio "Male noćne razgovore", prvi televizijski talk show u Hrvatskoj, koji je bio također megapopularan, ali iz "provokativnih" razloga. Što je moglo biti provokativno? Jesu li autori i voditelji imali problema s političkih adresa? "Začudo, nismo nikad imali problema. A bili smo provokativni. Odnosno nismo, po današnjim standardima, jer danas nekome opsuješ u eter, pa nije provokacija.
Nama su iz nekog razloga 'puštali' više autorske slobode, bez grča u želucu smo mogli pričati s ljudima iz kulturnog i političkog miljea. I gostovale su stvarno mnoge face, da ne kažem sve", objašnjava Šiljak. Pa što je bilo provokativno?
S njim sam radio golemi radijski intervju, primio me je u svojem domu na Dedinju. Špiljak je znao biti baš duhovit, a bilo je puno viceva na njegov račun u Jugoslaviji. Uglavnom, tad sam kod njega prespavao, a njegova gospođa Štefa nam je za večeru radila kajganu: toga se sjećam. Bio je to, kao, posve običan dan za njega i mene", govori uz osmijeh Šiljak.
Najpopularnija Šiljkova radijska emisija (koju je autorski osmislio i pokrenuo sa suradnicima) bez dvojbe je "Zeleni megaherc". Zabavno- mozaična, petosatna emisija koja se subotom emitirala iz zagrebačkog i beogradskog studija od 1972. do 1990.
"Bilo je situacija u kojoj je Pero Kvrgić igrao Pometa u zagrebačkom studiju, a Mira Stupica Petrunjelu u beogradskom. Ili je šahovski velemajstor Bertok u Zagrebu igrao protiv šahovskog velemajstora Karaklajića u Beogradu, a slušatelji su sugerirali poteze. Ili Tereza Kesovija pjeva na Stradunu, a prati je orkestar na Skadarliji: čudo tehnike je sve omogućilo, a imali smo i volje i energije!
Ali kad se politička situacija između Hrvatske i Srbije zakomplicirala, emisija je pokopana", svjedoči autor Šiljak koji je kao radijski reporter nekoliko puta 1960-ih bio u blizini Josipa Broza Tita ("tijekom Omladinske radne akcije na Savi ili kad je bila strašna poplava u Zagrebu 1964."), ali ga nikad nije intervjuirao.
"Objektivno, to mi je žao. Kao što mi može biti žao što nisam nikad razgovarao s Krležom, iako je bilo nebrojenih prilika. Ali tad me bilo strah, nisam htio ispasti budala pred genijalnim Krležom!" govori naš sugovornik. "A Belu Krležu sam pak nagovarao da mi bude gošća u emisiji, i nije išlo. Slao sam joj cvijeće, uporan, dok mi nije rekla: 'Čujte gospon Šiljak. U mojim godinama, kad idem frizeru, ja moram biti u formi. To nije baš lako nakon toliko godina na sceni sad, pa zamislite u kakvoj bih formi trebala biti za vašu televizijsku emisiju!", prepričava Šiljak.
Od 1980. do 1986. na 2. programu Radija Zagreb on je bio glavni urednik. To rijetko spominje, iako je razlika njegova uredničkog svjetonazora i suvremenih uredničkih tendencija značajna za historizaciju struke, ali i za povijesnu razliku novinarstva u socijalizmu i sad, ako smo uporni u distinkcijama. A jesmo, zašto ne.
"Koliko vidim, sad novinari na HRTV-u moraju štancati kartice radi kontrole radnog vremena. Korporacijski sistem, u redu. Ali onda novinari sjede u maloj sobici, rade za svojim kompjutorom i puše. Ja to nisam dopuštao kao urednik, novinari su morali biti vani, na cesti, bilo gdje osim u redakciji! Kako ćeš bilošto pokrenuti iz pušačke sobice!", zaključno će, veteranski, Vojo Šiljak.
