Kultura
96 prikaza

Kronika o preživljavanju, o očaju i pronalaženju smisla nakon terorističkog napada

Gtres/PIXSELL
Napad na Charlie Hebdo pokrenuo je široku mobilizaciju diljem demokratskog svijeta. Deseci tisuća ljudi nosili su natpise 'Je suis Charlie' prosvjedujući protiv terorizma i zauzimajući se za slobodu tiska. No iza svih velikih povijesnih mijena ostaju privatne traume koje pojedinci pokušavaju riješiti na ovaj ili onaj način: Lançon je svoj način detaljno opisao i cijelom svijetu poručio: 'Je suis Philippe'

Pisanje kao autopsihoterapija? Ugledna psihijatrica s Harvarda Judith Herman, najcitiranija svjetska znanstvenica za područje liječenja PTSP-a, napisala je jednom da je "središnja proturječnost svake proživljene psihološke traume sukob između želje da negiramo stravične događaje, i želje da o njima naglas pričamo". Francuski novinar, pisac i književni kritičar Philippe Lançon odlučio je o svojoj traumi progovoriti, a - po svim kriterijima - on je proživio doista tešku psihološku traumu.

Danas 57-godišnji Lançon teško je ranjen u terorističkom napadu dvojice islamista na urede pariškog satiričkog tjednika Charlie Hebdo u siječnju 2015. u kojemu je ubijeno 12 njegovih kolega, a još desetero je ranjeno. Kad su dvojica maskiranih napadača, braća Said i Cherif Kouachi, upala u urede časopisa i otvorila rafalnu paljbu iz automatskog oružja, Lançon se srušio na pod i pretvarao da je mrtav. Pošto je nastupilo nekoliko trenutaka tišine, neki unutarnji poriv - možda obična ljudska radoznalost - natjerao ga je da otvori oči. Shvatio je da se iznad njega nalazi jedan od ubojica, koji ga je pogledao, okrenuo se i brzo otišao iz prostorije. Lançonu isprva nije bilo jasno zašto ga je terorist poštedio: u tom je trenutku mislio da je prošao samo s manjim ozljedama. No, ispostavilo se da su mu meci gotovo otkinuli donju četvrtinu lica. Za prosječnog Parižanina iz više srednje klase bilo bi to sasvim dovoljno traume za nekoliko života, no Lançon je još morao proći kroz jednogodišnji oporavak koji je uključio dvadesetak kirurških zahvata - među kojima 17 operacija rekonstrukcije vilice - da bi danas mogao voditi gotovo normalan život, premda, kako je napisao, "najvjerojatnije više nikada neće svirati flautu". O svojim traumatičnim iskustvima, ali i o mnogo čemu drugome, odlučio je dakle glasno progovoriti: napisao je memoarsku knjigu "Zakrpan" koja je u Francuskoj osvojila niz nagrada, a upravo ju je u hrvatskom prijevodu Željke Somun objavio zagrebački nakladnik OceanMore.

Tog zlokobnog jutra 7. siječnja 2015. Lançon se na svom biciklu zaputio prema uredima Liberationa, dnevnog lista u kojemu je godinama radio kao književni i kazališni kritičar. Tamo je, usred poticajnog žamora novinske redakcije, gdje se uvijek dobro osjećao, planirao početi pisati kritiku Shakespeareove predstave "Na Tri kralja" koju je gledao večer ranije u teatru Des Quartiers d'Ivry. Ipak, dok je na ulici zastao kako bi kupio tekući jogurt, odlučio je usput svratiti na kolegij urednika u satiričkom tjedniku Charlie Hebdo za koji je pisao tjednu kolumnu. Lançon je volio tu skupinu "više-manje bliskih prijatelja okupljenih oko časopisa u propadanju, takoreći mrtvog", i taj osjećaj novinarskog drugarstva, a možda i tekući jogurt, pridonijeli su njegovoj odluci da ipak ode na kobni sastanak koji će mu život podijeliti na dva dijela.

Unatoč tmurnim i depresivnim danima tog pariškog siječnja, Philippe je u to vrijeme imao puno razloga za "joie de vivre", barem u bliskoj budućnosti: sljedećeg mjeseca planirao je putovati na Kubu, a najesen je trebao početi predavati latinoameričku književnost na američkom sveučilištu Princeton, što bi mu omogućilo da se puno češće viđa sa svojom djevojkom Gabrielom koja je tada živjela u nedalekom New Yorku. Sve te planove zauvijek su poremetili rafalni hici naoružanih napadača, islamističkih terorista koji su pucali u novinare Charlie Hebdoa vjerujući da ubijanjem nevjernika ugađaju Bogu, kao da Stvoritelja Svega Što Postoji može uvrijediti novinska satira tiskana u pedesetak tisuća primjeraka. Kako bilo, Lançon je iz traume terorističkog napada izašao kao promijenjen čovjek, ne samo fizički, odnosno ponajmanje fizički. Kazališna predstava prethodne večeri na koju ga je odvela prijateljica Nina bila je posljednji "trenutak ugode i bezbrižnosti" njegovog dotadašnjeg života, "sad gotovo nalik snu, života koji je skončao te večeri, uz dobrog starog Shakespearea", a Nina mu je ostala "zadnjim uporištem na suprotnoj obali, na prilazu mostu što ga je atentat raznio". Novi Philippe Lançon koji se, bez donje četvrtine lica ali stabilnog zdravstvenog stanja probudio u bolničkoj sobi, zapravo je onaj Philippe Lançon kojega mi poznajemo, dakako, autor memoarske knjige "Zakrpan": Lançon, književni kritičar kojemu je "bilo muka od pisaca koji svaku rečenicu pišu kao da im je posljednja u životu", zaključio je da nakon atentata nema drugog izbora nego "zapisivati najsitnije pojedinosti onoga što proživljava, najmanju od najmanjih sitnica, kao da će već sljedeće minute umrijeti ili otići na drugi planet, koji neće biti ništa gostoljubiviji".

 | Author:

Knjiga “Zakrpan” dobila je 2018. niz francuskih književnih nagrada: Nagradu Femina, Nagradu Roger-Caillois, nagradu časopisa Lire, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Premda književne nagrade ne koreliraju nužno s kvalitetom nagrađenog djela, u Lançonovu slučaju nijedno, ili gotovo nijedno čitateljsko očekivanje neće biti iznevjereno. U svojim memoarima o terorističkom napadu i dugotrajnom oporavku – u osnovi jednom dugačkom, kontemplativnom eseju - Lançon lucidno povezuje fizičke patnje kroz koje je prošao s intelektualnim poticajima koji su mu pomagali u mjesecima očajavanja. Pritom je pronicljivi kroničar svakodnevice i inteligentan društveni analitičar, vrlo često ironičan prema samome sebi i visokom pariškom društvu, što baš i nije tipično za ponekad solipsističke francuske intelektualne krugove. Ono što jest tipično francusko, Lançonova je reakcija na islamistički teror: na brutalno džihadističko nasilje Lançon je odgovorio eruditskim meditacijama i književnim aluzijama, svim onim intelektualnim apstrakcijama koje su mu pomogle da preživi svoju agoniju, pokušavajući ponovno uhvatiti konce svog radikalno izmijenjenog života. U knjizi gotovo da i nema mržnje prema napadačima ili ideologiji koja ih je nadahnula, a Lançon eventualno priznaje strah kad sretne mlade muškarce sjevernoafričkog porijekla, ali i taj je strah zasjenjen čuđenjem pred svijetom u kojemu je moguć napad na satiričke novinare usred Pariza. Ipak, nećemo puno pogriješiti ako ustvrdimo da je „Zakrpan“ prije svega intimna kronika o preživljavanju, o očaju i pronalaženju smisla, knjiga o otporu, i konačnoj transformaciji: Lançona ne zanima šira slika, on nema ambicija pisati o ideologijama, terorizmu ili međunarodnim odnosima – o tome neka pišu drugi.

 | Author: Gtres/PIXSELL Gtres/PIXSELL

Napad na Charlie Hebdo pokrenuo je široku mobilizaciju diljem demokratskog svijeta. Deseci tisuća ljudi nosili su natpise „Je suis Charlie“ prosvjedujući protiv terorizma i zauzimajući se za slobodu tiska. No, iza svih velikih povijesnih mijena ostaju privatne traume koje pojedinci pokušavaju riješiti na ovaj ili onaj način: Lançon je svoj način detaljno opisao i cijelom svijetu poručio: „Je suis Philippe“. Zadie Smith jednom je rekla da se užasava tečajeva kreativnog pisanja i sličnih književnih platformi jer joj okupljanja pisaca djeluju poput skupina za potporu ljudima koji misle da pisanje ima terapeutsku moć. "Naprotiv, pisanje je za mene potpuno suprotno bilo kakvoj terapiji", rekla je. Nadamo se samo da to nije slučaj i s Lançonom, sretno preživjelim novinarom u najvećem terorističkom napadu na neki medij u Europi, i doista važnim francuskim piscem.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.