Ovogodišnji Oscari možda su najpravedniji u zadnjih desetak godina. Oba najbolja filma, "Zelena knjiga" i "Roma", dobili su Oscare za najbolje filmove, "Roma" za strani, "Zelena knjiga" za američki. "Zelena knjiga" je osvojila zaslužene Oscare za najbolji scenarij i mušku sporednu ulogu, a "Roma" za fotografiju i najbolju režiju. "Romin" Oscar za režiju pravedan je jer među nominiranima nije bilo boljeg, ali je nepravedan jer najbolje režiran film, "Zelena knjiga", nije bio ni nominiran u toj kategoriji.
Nije bio nominiran za režiju jer je njegov redatelj, Peter Farrelly, zajedno s bratom Bobbyjem, autor popularnih komedija "Glup i gluplji", "Svi su ludi za Mary", "Ja, ja i Irena" i "Ljubav je slijepa", a komediografi i komičari nisu statusni materijali za Oscare i ozbiljne članove američke Akademije. Oni su u filmu Petera Farrellyja vidjeli isključivo humanu angažiranu istinitu priču o američkom rasizmu početkom šezdesetih godina.
No takvih humanih angažiranih antirasističkih filmova ima mnogo i "Zelena knjiga" po tome nije iznimka.
Tko bi danas snimio ili dopustio snimiti rasistički film koji se bori za nadmoć bijele rase nad crnom? Želim reći da mi je drago što je "Zelena knjiga" dobila Oscara za najbolji film, no nije mi drago da ga je dobila za (iako važnu) sporednu stvar, dok je ona najvažnija, redateljsko majstorstvo Petera Farrellyja, ostala neprepoznata. Čak i moji prijatelji i filmski znalci govore o Farrellyjevoj režiji pokroviteljski i rabe izraze kakvi su "starinski", "uredno" i slično.
U svojoj zahvali na dodjeli Oscara Peter Farrelly se zahvaljuje, među ostalima, Stevenu Spielbergu, koji nije sudjelovao u radu na filmu, no zaslužan je za njegovu distribuciju. Peter Farrelly je bio svjestan da "Zelena knjiga", priča o bijelom mafijaškom izbacivaču koji početkom šezdesetih vozi obrazovanog crnog pijanista na koncertnu turneju po rasističkom američkom jugu, nije dovoljno komercijalna za široku kino distribuciju pa je rekao svojem agentu da nazove Spielberga, kojeg također zastupa, te ga nagovori da pogleda film.
Spielberg je pogledao film i odmah nakon projekcije, oduševljen, nazvao Farrellyja. Kad je saznao da "Zelena knjiga" nema kino distribuciju, uzeo je film u svoj DreamWorks, isporučio ga Universalu i tako je počela priča o uspjehu Farrellyjeve "Zelene knjige", koja je završila s tri Oscara. A Spielberg je sljedeća dva tjedna film gledao pet puta. Zašto? Zato što je to humana priča o rasizmu? Ili zato što je u Farrellyju prepoznao majstora kakvih je danas vrlo malo, kako u Americi, tako i u svijetu.
A to mu je prvi samostalni film, bez brata Bobbyja, te prvi ozbiljan, s mnogo humora, sasvim različitog od onoga u komedijama poput "Svi su ludi za Mary" i "Glup i gluplji". Farrellyjev je humor u "Zelenoj knjizi" blizak humoru Howarda Hawksa te je u funciji karaktera, njihova odnosa i stoičkog podnošenja životnih nevolja, poput rasističkog idiotizma primitivnih južnjačkih bijelaca, bez žalopojki i plača.
Crni junak filma, vrsni glazbenik Dr. Don Shirley (Mahershala Ali), bori se protiv rasizma finim odgojom i klasičnom glazbom, a neobrazovani bijeli nujorški izbacivač Toni Lip Vallelonga (Viggo Mortensen) šakama i uvredama. Ono što je u filmu najbolje i najdragocjenije, dostojno Hawksa, jest odnos dvojice junaka koji su, svaki za sebe, ograničeni i nedovršeni, a kad jedan od drugoga preuzmu osobine i navike koje izvorno ne posjeduju, postaju životniji i bolji.
Izraz "feelgood" nedovoljan je da bi se opisala čarolija tog odnosa koji nadilazi matricu "buddy-buddy" filma ceste i približava se jezgri ljudskosti Jeana Renoira, koja prihvaća sve što je u čovjeku loše, kao i sve što je dobro, bez rasprava i mudrovanja.
Kao što Hawksove junake više razotkriva motanje cigarete, tako i Farrellyjeve bolje oblikuje uživanje u pohanoj piletini dok se voze cestama američkog juga. Način kako jedu piletinu, kako se glumci ponašaju u prostoru svojeg automobila, kojim ritmom Farrely i njegov genijalan montažer Patrick J. Don Vito (zaslužio Oscara, a nije ga osvojio, iako je bio nominiran) izmjenjuju kadrove i kako prizori pikareske o prijateljstvu izranjaju jedan iz drugoga naprosto je neopisiv. Nije čudno da je majstor poput Spielberga bio tako fasciniran i gledao film pet puta u dva tjedna.
