Izraz ultrasi, koji se odnosi na nogometne navijače poznate po svojoj fanatičnoj podršci, potječe iz Italije, ali se koristi diljem svijeta za organizirane navijačke skupine. Ultras skupine često organiziraju putovanja na gostujuće utakmice svojih klubova. U nekim slučajevima izravno su povezane s ideologijama poput neonacizma i drugih oblika krajnje desnih politika, a ponekad i s krajnje lijevim. Uz ultrase se povezuju huliganizam i nasilje, koji su u pojedinim slučajevima primarni u odnosu na nogomet. Podrijetlo ultras pokreta je sporno. Prva organizirana navijačka skupina potječe iz Italije, iz Salerna. Osnovana je 1921. pod nazivom Circolo salernitani fieri, a druga u Firenci, gdje su navijači Fiorentine 1931. osnovali navijačku skupinu pod nazivom Ordine del marzocco, koja je imala veliki broj sljedbenika i organizirala posebne vlakove koji su putovali na gostovanja Fiorentine. Navijačke skupine usporedive s ultrasima prisutne su u Brazilu od 1939., kada je osnovana prva Torcida organizada. Prva navijačka skupina na svijetu osnovana radi izazivanja nasilja bila je 'Barras Bravas', nastala u Argentini 1950-ih.
Prve talijanske ultras skupine osnovane su 1951., uključujući Fedelissimi Granata iz Torina. Šezdesetih godina 20. stoljeća kultura navijanja kontinuirano se širila i razvijala formiranjem skupina Fossa dei Leoni i Boys San, od kojih se prva u Italiji često smatra prvom punopravnom ultras skupinom povezanom s nasiljem. Fossa dei Leoni (Lavlja jama) bila je udruga ultras navijača AC Milana. Osnovana je 1968. godine, godinu dana nakon skupine Comandos Tigre, koju su također osnovali navijači AC Milana. Početkom 1970-ih mnoge talijanske ultras skupine identificirale su se s određenim političkim idejama. U ranim godinama postojanja Fossa Dei Leoni, većina njezinih članova dijelila je lijeve ideje, a zatim se s vremenom pretvorila u desnu navijačku skupinu. Iako je vodstvo skupine pokušavalo držati nogomet dalje od političkih ideja, lansirajući slogan “ne rossi ne neri, solo rossoneri”, što znači “ni crveni ni crni, već samo rossoneri”, navijači AC Milana na utakmicama svog kluba isticali su i zastave s Che Guevarom i zastave s keltskim križem, simbolom koji koriste neofašisti. Fossa dei Leoni, zbog remećenja javnog reda i mira u periodu od 1975. do 1977. godine, postali su uzor brojnim ultras skupinama u Italiji. Skupina je raspuštena 2005., nakon 38 godina djelovanja. Jedan od razloga bila je i suradnja vodstva skupine s DIGOS-om (Divisione Investigazioni Generali e Operazioni Speciali), Odjelom za opće istrage i specijalne operacije, agencijom zaduženom za istragu osjetljivih slučajeva koji uključuju terorizam, organizirani kriminal i teška kaznena djela poput otmice i iznude,
koja ih je do kraja iskompromitirala. Unutar navijačkih skupina AC Milana odvijao se i sukob između dvije povijesne ultras skupine, Brigate Rossonere i Commandos Tigre, zbog političkih razlika i borbe za vodstvo među Milanovim navijačima.
Nasilju na stadionima pridonijela je i politika španjolske vlade svojom unitarnom politikom, pogotovo tijekom 1980-ih i 1990-ih. ‘Situacija je bila užasna, teška, vrlo teška’, kaže jedan baskijski navijač, ‘jer je trajao otvoreni rat između naoružanih skupina i Države. Ako ste se identificirali kao aktivist za neovisnost, automatski su vas smatrali članom ETA-e’
Izraz “ultras” prvi je put korišten kao naziv 1969. godine, kada su navijači Sampdorije osnovali Ultras Tito Cucchiaroni, što je čini jednom od najstarijih ultra skupina u Italiji. Skupina je nazvana po argentinskom ljevičaru koji je igrao za Sampdoriju. Gotovo istovremeno navijači Torina osnovali su navijačku skupinu Ultras Granata. Obje ove skupine njegovale su stil navijanja koji će postati sinonim za talijanski nogomet 1970-ih, kad se formiralo više skupina, uključujući radikalne SS Lazio Ultras osnovane 1974., među kojima su prevladavali nacistički slogani. Aktivna podrška ultrasima među navijačima je rasla. Koreografski prikazi, prepoznatljivi transparenti i simboli, divovske zastave, bubnjevi i vatromet postali su norma dok su skupine nastojale podići svoju podršku na višu razinu. U tom turbulentnom talijanskom desetljeću, nasilje se s ulica prenijelo i na nogometne stadione, pogotovo među ultras skupinama, te postalo njihov neodvojivi, gotovo organski dio. Ultras skupine obično su usredotočene na jezgru osnivača ili vođa, koji obično imaju izvršnu kontrolu, s manjim podskupinama organiziranim prema lokaciji, prijateljstvu ili političkom stavu. Ultrasi obično koriste različite stilove i veličine transparenata i zastava s imenom i simbolima svoje skupine. Neke skupine prodaju vlastitu robu kako bi prikupile sredstva za daljnje akcije. Mogu brojati od nekoliko navijača do stotina ili tisuća, a veće grupe često zauzimaju cijele dijelove stadiona. Ultras skupine obično imaju predstavnika koji redovito komunicira s vlasnicima klubova, uglavnom u vezi s ulaznicama, raspodjelom sjedala i skladišnim prostorima. Neki klubovi ultrasima pružaju jeftinije ulaznice, skladišne prostorije za zastave i transparente te rani pristup stadionu prije utakmica radi pripreme nastupa. Ova vrsta povlaštenih odnosa često se kritizira kad skupine zlouporabe svoju moć.
Na platformi HBO Max nedavno je premijerno prikazan trodijelni dokumentarni serijal “Ultras: Strast i smrt” (“Ultras: Pasion y muerte”), koji se bavi nasilnim navijačkim skupinama u Španjolskoj, a režirao ga je Pedro Garcia Camposa. Za razliku od Italije, odakle je taj fenomen preuzet, stanje u Španjolskoj mnogo je kompleksnije. Osim ideoloških razlika, koje dolaze do izražaja unutar pojedinih navijačkih skupina gdje je nasilje jedina konstanta, u Španjolskoj su prisutne i jake međunacionalne tenzije. S jedne strane imamo većinske Španjolce, a s druge Baske, Katalonce i Galicijce. Kompleksnost u odnosu na Italiju može se donekle prikazati statističkom matematičkom varijablom “4!” (“četiri faktorijel”), koja se izračunava po algoritmu “4x3x2x1”. U Bosni i Hercegovini, da bismo što bolje razumjeli ovaj kompleks, možemo koristiti statistički obrazac “3!” (Bošnjaci, Hrvati i Srbi). Dakle, stanje u Španjolskoj u odnosu na Italiju neusporedivo je složenije, otprilike dvadeset i četiri puta ako na kratko zanemarimo sve druge parametre.
Nakon Svjetskog prvenstva u nogometu, koje je održano u Španjolskoj 1982. godine, Španjolska je otvorila vrata ultra fenomenu, koji je tijekom 1980-ih neprestano i nasilno rastao. Eskalirao je u Barceloni ubojstvom 26-godišnjeg francuskog državljanina Frederica Rouquiera, navijača Espanyola, koje su izvršili članovi Boixos Noisa (Ludi dečki), nasilne ultra skupine organizirane oko nogometnog kluba Barcelona. Događaj, o kojemu su španjolski mediji široko izvještavali, stvorio je osjećaj straha među širom javnošću, uglavnom zbog navodne iracionalnosti djela. Skupina Boixos Nois osnovana je 1981. godine. U Španjolskoj su poznati po nasilnom ponašanju i čestim sukobima s vlastima, a neki su članovi osuđeni za prijetnje smrću, ubojstvo, ilegalno posjedovanje vatrenog oružja, iznudu i trgovinu drogom. Skupinu je osnovalo pedesetak mladih navijača Barcelone koji su se snažno identificirali s katalonskim nacionalizmom, koji se zalagao za neovisnost, i lijevim socijalizmom. U sljedećim godinama grad Barcelona doživio je erupciju skinheadsa, koji su se identificirali s desničarskim separatizmom. Skinheadsi su se pridružili Boixos Noisima i polako promijenili političku ideologiju skupine, od socijal-liberalizma do fašizma, uzrokujući frakcije unutar skupine. Inspirirani britanskim huliganima, preostali Boixos Nois postali su nasilni, uzrokujući kaos koji je doveo do masovnih uhićenja. Članovi ove skupine također su bili poznati po rasističkom nasilju. Klub je skupini dao besplatne ulaznice za utakmice, prijevoz i prostor za pohranu njihovih transparenata na stadionu Nou Camp. Godine 1985., nakon katastrofe na Heyselu gdje je 39 ljudi poginulo zbog huliganskih nereda i urušavanja zida, Boixos Nois podigli su transparent na južnom kraju Nou Campa s tekstom “Gracias Liverpool!” i zamijenili tradicionalnu katalonsku zastavu, Senyeru, svastikom. Bivši predsjednik kluba Josep Lluis Nunez reagirao je preseljenjem skupine na treći nivo Nou Campa. Boixosi su odgovorili usvajanjem slogana o nenasilju unutar stadiona, ali su inzistirali na održavanju slobode izvan njega. Obećanja su upalila i Boixosi su vraćeni na svoju staru poziciju, iza južnog gola stadiona.
Nasilje u španjolskom nogometu, po nekima, fenomen je povezan s novim generacijama: ‘Španjolska se suočavala s mnogim problemima. Nedavno smo doživjeli pokušaj državnog udara s tenkovima u Valenciji. (...) Nova generacija tražila je vlastiti identitet, različit od onoga njihovih roditelja. Našla ga je na nogometnim stadionima’
U prvom dijelu serijala govori se o ubojstvu Frederica Rouquiera, prve žrtve organiziranog nasilja u španjolskom nogometu, navijača suparničkog Espanyola, koje su počinili članovi Boixos Noisa 22. kolovoza. “Dvojica kolega iz odjela za ubojstva otišla su na mjesto događaja. Dvojica mladića su napadnuta. Jedan od njih je umro, a drugi je bio hospitaliziran s teškim ubodnim ranama”, kaže u filmu policijski inspektor koji je sudjelovao u istrazi ubojstva. Mjesec-dva nakon ovog ubojstva, 6. listopada, u parku Ciutadella u Barceloni skupina neonacista ubila je transrodnu ženu Soniju Rescalvo Zafra, što je prvi poznati slučaj ubojstva transrodne žene u Španjolskoj. Ta dva događaja, o kojima su mediji naširoko izvještavali, stvorili su osjećaj straha u javnosti, uglavnom zbog iracionalnosti počinjenih zločina.
Identitet većine sugovornika u serijalu je zaštićen. Odmah na početku pokušava se ući u srž problema: “Ultra fenomen nastao je u inozemstvu.
Španjolska ga je usvojila, a veliki nogometni klubovi su to kopirali. Kad si mlad i usijane glave, radikaliziraš se.
(...) Ultra grupa jako podsjeća na sektu. Uvijek koristiš nogomet da preneseš svoju poruku. Autentični skinhead je prije svega rasist, neonacist i fašist. Uzimaš štit i ideš u rat.” Frederic Rouquier, po nacionalnosti Francuz, bio je poprilično tajanstvena osoba. Bio je član Le Penove Nacionalne fronte, a navodno je bio povezan s Brigadas Blanquiazules, nasilnom desničarskom navijačkom skupinom Espanyola. Postojala su mišljenja da je Rouquier slučajno stradao. “Postoji dugotrajan osjećaj da je bio na krivom mjestu u krivo vrijeme”, kaže jedan od sugovornika u filmu. Nasilje u španjolskom nogometu, po nekima, fenomen je povezan s novim generacijama: “Španjolska se suočavala s mnogim problemima. Nedavno smo doživjeli pokušaj državnog udara s tenkovima u Valenciji. (...) Nova generacija tražila je vlastiti identitet, različit od onoga njihovih roditelja. Našla ga je na nogometnim stadionima.” Španjolsko društvo početkom 1990-ih, što je posljedica Francove diktature, bilo je izrazito nasilno. Mnogi policijski službenici koji su osiguravali utakmice služili su za vrijeme Francova režima i imali su, kako kaže jedan od sugovornika u filmu, “kratke fitilje”, što je dodatno pridonijelo normalizaciji nasilja na nogometnim stadionima. “Pridružio sam se Boixos Nois 1983. godine. Navijali smo za Barcu i Kataloniju. To je osjećaj koji imaš, duboko, duboko u sebi. To se ne može objasniti; moraš to doživjeti. Moraš biti usred svega, spreman umrijeti za to”, kaže jedan navijač Barcelone.
Drugi dio serijala posvećen je ubojstvu navijača Real Sociedada, Baska Aitora Zabalete. Njega je 8. prosinca 1998. ubio Ricardo Guerra Cuadrado, navijač Atletico Madrida, član krajnje desničarske skupine Frente Atletico, koja se smatra jednom od najnasilnijih navijačkih skupina u Španjolskoj. Tri sata prije utakmice Kupa UEFA između Atletico Madrida i Real Sociedada, 28-godišnjeg Zabaletu i njegovu partnericu Veronicu, odjevene u boje svog tima, napalo je nekoliko članova krajnje desničarske navijačke skupine Bastion 1903, najradikalnije frakcije unutar Frente Atletica, u blizini stadiona Vicente Calderon. Prema svjedocima, njih i druge navijače napala je skupina skinheada koji su nosili boje Atletico Madrida u baru “El Parador”. Jedan od njih ubo je Zabaletu u srce dok je pokušavao zaštititi svoju partnericu i šestogodišnje dijete. Preminuo je kasnije te noći u bolnici. Slučaj je izazvao veliku pozornost, čak se strahovalo da bi mogao negativno utjecati na pregovore između španjolske vlade i ETA-e, baskijske paravojne organizacije, koji su bili u tijeku i kojima se željelo okončati višedesetljetno nasilje iza kojeg su stajali članovi ETA-e, što se, na svu sreću, nije dogodilo. Sjećanje na Zabaletu i danas je živo među navijačima baskijskih klubova Real Sociedada i Athletic Bilbaa, koji svaki put skandiraju njegovo ime kad se njihovi klubovi susretnu s madridskim Atleticom. U filmu jedan sugovornik napominje kako je iracionalnost spomenutog zločina nešto što najviše plaši: “Frente Atletico činili su ljudi koji su te plašili. Mislim, bili su strašni. Naiđeš na tipa. Ne ustručava se ubiti te, i to je strašno.” Frente Atletico ubrzo po osnivanju prenio je nasilje na ulice u susjedstvu stadiona Vicente Calderon, u koje se drugi navijači nisu usuđivali ući. Oformili su skupinu od najradikalnijih navijača, koju su uglavnom činili neonacisti. Skupinu su nazvali Bastion 1903. (Godina iz naziva skupine predstavlja godinu kad je osnovan Atletico Madrid.) Nasilju na stadionima pridonijela je i politika španjolske vlade svojom unitarnom politikom, pogotovo tijekom 1980-ih i 1990-ih. “Situacija je bila užasna, teška, vrlo teška”, kaže jedan baskijski navijač, “jer je trajao otvoreni rat između naoružanih skupina i Države. Ako ste se identificirali kao aktivist za neovisnost, automatski su vas smatrali članom ETA-e. (...) Nismo bili prihvaćeni na mnogim mjestima. Baskijski klubovi i navijači povezivani su s terorizmom. Bili smo, dakle, teroristi koji su dolazili na njihove nogometne stadione.” Aitor Zabaleta nije pripadao navijačkim skupinama. Radio je u obiteljskom restoranu sa svojom braćom i djevojkom. Kobnog dana bio je slobodan i odlučio je otputovati za Madrid. “Mislim da nas je to ubojstvo ispunilo mržnjom do kraja naših života”, kaže jedan navijač Real Sociedada. “Ta mržnja te vodi kako biste još više potvrdili svoje ideje, do njihova radikaliziranja. (...) Smrt Aitora Zabalete izazvala je veliku političku pomutnju. ETA je proglasila primirje i ovo je, iskreno, prijetilo miru, jer je postojao strah od odmazde, da će to ići dalje od nogometa.”
Španjolska je otvorila vrata ultra fenomenu, koji je tijekom 1980-ih neprestano i nasilno rastao. Eskalirao je u Barceloni ubojstvom 26-godišnjeg francuskog državljanina Frederica Rouquiera, navijača Espanyola, koje su izvršili članovi Boixos Noisa (Ludi dečki), nasilne ultra skupine organizirane oko nogometnog kluba Barcelona
Treći nastavak posvećen je jednom od najzloglasnijih slučajeva nasilja u novijoj povijesti španjolskog nogometa, koji se odnosi na ubojstvo Francisca Javiera Romero Taboada zvanog Jimmy, 43-godišnjeg navijača Deportiva iz La Corune. Događaj, koji je promijenio sigurnosne protokole u španjolskom nogometu, poznat je pod nazivom “Slučaj Jimmy” (“Caso Jimmy”). Jimmy je bio pripadnik radikalne navijačke skupine Riazor Blues. Deportivo je nogometni klub koji dolazi iz Galicije, španjolske pokrajine naseljene Galicijcima, koji je svoj najveći uspjeh postigao kada je 2000. osvojio naslov prvaka Španjolske lige, po prvi put u povijesti. Pet godina ranije, 1995., Deportivo je po prvi put osvojio Španjolski kup. Dana 30. studenoga 2014. godine, uoči utakmice između Atletico Madrida i Deportiva, došlo je do masovne i unaprijed dogovorene tučnjave više od 200 ultrasa ispred stadiona Vicente Calderon u Madridu. Tijekom žestokog sukoba, Jimmy je brutalno pretučen, a napadači iz redova Frente Athletica bacili su ga u rijeku Manzanares. Preminuo je nekoliko sati kasnije u bolnici od teških ozljeda glave. Slučaj je godinama bio iznimno složen zbog velikog broja sudionika i nedostatka jasnih dokaza o tome tko je točno zadao smrtonosne udarce. Zbog toga je u jednom trenutku bio i arhiviran. Međutim, nakon novih svjedočenja i validacije video-dokaza, pravosudni organi pokrenuli su nove procese.
Vodstva velikih španjolskih nogometnih klubova borili su se, manje ili više uspješno, protiv nasilja na stadionima. Pionir te borbe bio je odvjetnik Joan Laporta, predsjednik Barcelone s početka 2000-ih, koji je najavio otvoreni rat navijačkoj skupini Boixos Nois, kojima je zabranio dolazak na stadion i skinuo s Nou Campa ploču s njihovim nazivom.
Laporta se plašio argentinskog scenarija, gdje su se nasilne navijačke skupine otele kontroli do te mjere da su počeli ucjenjivati nogometaše i prijetiti im, tražeći od njih novac. U filmu jedan član Boixosa priča kako je pokušao napasti Laportu, ali ga je u tome spriječio Laportin vozač. Zbog stalnih prijetnji, Laportu su neprestano štitili tjelohranitelji. Opisuje se i slučaj u kojem je jedan član Laportina osiguranja zajedno s Boixosima dogovarao Laportino premlaćivanje, koje je osujećeno. “Mogli bi dati Laporti batine”, napisao je u poruci Boixosima. “Ako ima novaca, možemo ga podijeliti, nešto za tebe, a nešto za mene.” Madridski Real također se svojski borio protiv nasilja svojih radikalnih navijača iz desničarske i neofašističke skupine Ultras Sur, koja je osnovana 1980. godine te je zauzela južnu tribinu na stadionu Santiago Bernabeu. Vodstva kluba je 2013. godine službeno zabranilo članovima Ultras Sura ulazak na stadion zbog kontinuiranih nasilnih incidenata i govora mržnje. U filmu govori i stanoviti Ochaita, ključna figura Ultras Sura od njezina osnutka, koji je u ime skupine komunicirao s vodstvo kluba: “Ja sam desničar jer takav sam. Mogao sam ispasti i ljevičar, ali hvala Bogu, nisam. Još uvijek sam desničar i umrijet ću kao desničar.”
Ono što najviše plaši promatrače sa strane jest iracionalnost zločina koje su počinili nasilni navijači. “Kad si tamo”, kaže na jednom mjestu spomenuti Ochaita, “nikad ne znaš što biste mogli učiniti.” Na ovim prostorima, jedini dokumentirani slučaj navijačkog nasilja sa smrtnim ishodom dogodio se u Širokom Brijegu 4. listopada 2009. godine, kada je na ulici uoči utakmice između Sarajeva i Širokog Brijega hicem iz pištolja ubijen 24-godišnji navijač Sarajeva Vedran Puljić, pripadnik navijačke skupine Horde zla. Moguće je povući jasnu paralelu između širokobriješkog slučaja i nasilja na španjolskim stadionima. Ključnu ulogu odigrale su desne politike i međunacionalna netrpeljivost, iako je, ironijom sudbine, ubijeni navijač Sarajeva po nacionalnosti bio Hrvat.
