Kultura
1870 prikaza

'Kulturnu revoluciju' Bandić je započeo pijanom vožnjom

Nastavak sa stranice: 1

Krava koja stoji na kiši i nema želju da se pomakne ni milimetra, unatoč močvari u kojoj preživa i još u tome uživa, slika je posluha - najgoreg od svih zala u umjetnosti i kulturi čija je bit da se prirodno opire svakoj manipulaciji, ponajviše onoj političkoj. To je primarni, ne samo politički sadržaj umjetnika i umjetničkih djela, nego i glavni tematski okvir svakog suvremenog kazališnog repertoara. U nas je važnije da ansambli ispune neke druge imperative i ostanu tako cijeli svoj vijek, mokri i poslušni. Pismo dijela ansambla HNK protiv nevježe u njihovu KV-u bio je tek jedan ohrabrujući kišobrančić, ali nije ni izbliza dovoljan da pokrene nužnu gromobransku lavinu zvanu promjena sustava. Bojkot ansambla ZKM-a je dobrodošla iznimka od gornjeg pravila koja je ipak dublje rastvorila svu gnjilež Bandićeva 'delanja' na ruševinama kulture u gradu Zagrebu.

Kako ocjenjujete njihovo poslovanje? Posebno je indikativan slučaj Komedije u vrijeme Nike Pavlovića, koji je imao, kako pišete, dug od pet milijuna kuna.

Snježana Banović | Author: Fraktura Fraktura

Neefikasnost Komedije i sličnih ustanova od visokog interesa Milana Bandića i njegovih rezultat je hajdučkih dogovora koji su i inače jači od svakog zakona u ovoj zemlji. Njihovo poslovanje je uvjetovano jačinom sprege, pa dokle seže ta kumska slama, dotle traje i tolerancija na bol zbog milijunskih dugova. S Pavlovićem su ipak iskazali neviđeno strpljenje, Kazališno vijeće je bilo poslušno dok je moralo, teško je svakom pametnom u tim tijelima - fikusima. Za analiziranje poslovanja naših kazališta, tako i Komedije, služim se uvijek nalazima Državne revizije, to je izuzetno štivo. Milijun dolje ili gore, većina naših kazališnih uprava, u kojima posebno žalim šefove računovodstva koji moraju pokazati vještine Harryja Pottera, koje se (samo)proglašavaju uzornima, u tim se javnim dokumentima razotkrivaju kao dubiozne. Od više uprava svih HNK-ova pa do Kerempuha u kojem je do neki dan stolovao rekorder svega Duško Ljuština s neobično fleksibilnim odnosom prema zakonima. Kako i ne bi, pa sam se tijekom desetljeća prometnuo - u zakon!

Pisali ste i o Ozrenu Prohiću, bivšem ravnatelju ZKM-a i Hasanbegovićevu bratiću, koji je kao šef tog kazališta izdavao fiktivne ugovore na imena Miki Mausa, Paje Patke, Šilje i ostalih crtanih junaka. Kako je to bilo moguće?

U tekstu o toj paradigmi hrvatske kazališne tranzicije na način HDZ-a naveden je samo najzvučniji dio njegovih 'nestašluka', pa i taj s Disneyevim junacima kojima smo plaćali putne troškove za česta putovanja tadašnje uprave ZKM-a, o čemu je vođen dug i bolan sudski proces. Ukradeni smo novac u blagajnu kazališta na kraju vratili mi, porezni obveznici, dok su svi akteri te krađe na čelu s Prohićem ostali i dalje uvaženi građani. U 90-ima su u kulturi takvi poremećaji bili mogući jer je na djelu bila frontalna instrumentalizacija velikih kulturnih ustanova od strane HDZ-a, pri čemu je kadroviranje bilo beziznimno stranačko, a osnovni kriterij podobnost. Prohić ima raskošni talent da se uvijek napravi podobnim, kako bi uopće netko s njegovom reputacijom mogao nakon svega biti nezakonito angažiran i nagrađivan u nacionalnom kazalištu usred SDP-ove Rijeke? I to piše u nalazu Državne revizije.

Detektirate i 'nacionalnu histeriju' u Hrvatskoj, spominjući 'biznis s domoljubljem' i 'povijesni revizonizam kao omiljeni hobi kvazipolitičara'. Jeste li pritom mislili samo na Zlatka Hasanbegovića?

Prohićev bratić je samo jedan od najglasnijih primjera tih pojava pa, nažalost, zauzima (pre)velik broj stranica u knjizi jer se prometnuo u doajena tužnoga zbora koji u hrvatskom društvu snažno pridonosi kulturnoj i svakoj drugoj amneziji, arhaičnosti, historicizmu, podjelama unutar resora, zatvaranju prema inozemnim utjecajima itd. U tom poglavlju pridruženi su mu i neki crkveni prvaci, ali nažalost i neki kulturnjaci, poput Prohića, njegove dugogodišnje djevojke Lederer, člana HNK-a bez portfelja, ujedno i najvećeg uhljeba hrvatske kulturne scene Sedlara te Duška Ljuštine, koji bi zaslužio cijelu knjigu kao najuzornija paradigma naših (ne)kulturnih politika od socijalizma do danas. Za razliku od ostalih, koji su tek pijuni ili najdalje lauferi u našoj kulturi, on je kreator cijelog sustava baziranog na velikoj količini zajednički pojedenih žlica s moćnicima svakog političkog spektra. Kako ipak iskazuje više duha i pameti od spomenutih, tako je i tekst o njemu pisan anegdotalno, sa sviješću o tome da je on neprijatelj za kojeg gajim najjači kritičarski respekt.

Komentirali ste i pomicanje Europske noći kazališta s 18. studenog zbog pritisaka Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991. jer se poklopila s Danom sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Je li cijelu stvar trebalo prerezati Ministarstvo kulture?

Milan Bandić i Zlatko Hasabegović | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Iluzorno je bilo očekivati od resora koji drži HDZ inzistiranje na tome jer pravila i procedure nisu nešto s čim se mogu podičiti, a ne zanima ih ni mišljenje struke i javnosti. Proći će još puno vremena dok ne dočekamo da nam se u našu kulturnu politiku prestanu miješati druge politike, među njima i braniteljska. Sve te pojave rezultat su slabašne autonomije kulture po kojoj gazi, laprda i baulja tko god se sjeti. Slično je sa svim javnim sustavima u državi u kojoj se paradoksalno stalno čuju političke krilatice o nužnosti temeljitih promjena koje su, bez obzira na politički spektar, samo fraze u kljunu političkih vrapčića koji su umislili da su jastrebovi.

Što biste vi prvo promijenili u kazališnom sustavu?

Od uvođenja višegodišnjeg planiranja, promjene legislative pa do odlučivanja u skladu s kriterijem izvrsnosti, a ne političke i interesne podobnosti. Nužna je i korjenita promjena u financiranju u čijem središtu moraju biti programi, a ne pogoni. Uz to je neophodno jačanje položaja samostalnih umjetnika koji su predugo jedna od najmarginaliziranijih skupina našega društva, a trebali bi, uz učitelje, biti najcjenjenija. Dakle, mora se mijenjati sve, ne samo u kazalištu, nego u cijeloj kulturi. No za to nema ni volje ni znanja, dakle – ništa.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.