U sklopu programa "Zemlja u fokusu - Mađarska" ovogodišnjeg Interlibera gostovao je i mađarski pisac, esejist i teoretičar László Földényi. Već četrdeset godina jedno je od ključnih imena suvremene teorije umjetnosti, s više desetaka objavljenih djela, od kojih je na hrvatskom dostupna zasad tek "Pohvala melankoliji", objavljena 2021. godine u izdanju Mizantropa i u prijevodu Lee Kovacs. No treba istaknuti i izvornu "Melankoliju" iz 1984. godine te "Dostoyevsky Reads Hegel in Siberia and Bursts into Tears" (prema engleskom prijevodu Otillie Mulzet) i "The Glance of the Medusa: The Physiognomy of Mysticism" (prijevod Jozefine Komporaly). László Földényi rođen je 1952. godine u Debrecenu. Studirao je mađarski i engleski u Budimpešti, nakon čega je kratko radio na Mađarskom teatrološkom institutu. Godine 1977. objavljuje svoju prvu knjigu i dobiva poziv od organizacije DAAD Berliner Künstlerprogramm te se seli u Zapadni Berlin, gdje ostaje do 1986. Radio je kao predavač na sveučilištima u Nizozemskoj, Njemačkoj i Austriji te na budimpeštanskoj Akademiji za film i kazalište, odakle je otišao 2014. godine - razlog je dakako politički. Ali iz Mađarske ne odlazi, Mađarsku voli.
O tome smo, između ostalog, razgovarali prilikom njegova gostovanja u Zagrebu. Treba reći i da sajamsko poslijepodne usred paviljona broj sedam nije ni približno najbolje okruženje za razgovor s čovjekom kakav je László Földényi, ali isto tako nema tog okruženja u kojemu bi ovaj čovjek bio loš sugovornik.
BestBook: Svoj ste dug put istraživanja povijesti ideje o melankoliji započeli još osamdesetih godina, kad je objavljena 'Melankolija', vaš intiman esejistički zapis tih istraživanja. To je uvelike odredilo i vaš daljnji rad - prije nekoliko godina ste objavili 'Pohvalu melankoliji' kao novi pogled na tu temu vašeg života. Kako ste odlučili uroniti u nešto tako kompleksno? Odakle je došao inicijalni poriv?
Poriv je došao dok sam bio još vrlo mlad. Odrastao sam u jednom ozračju u kojem je duh '68. bio još živ i sveprisutan. Bila nam je nametnuta jedna ideja da svi moramo vjerovati u neke utopije, da moramo nečemu težiti, da je to jedini način da se nešto promijeni, prije ili kasnije - živjet ćemo u blagostanju, vjerovali smo, prije ili kasnije. U to sam vrijeme čitao knjigu "Melankolija i društvo" njemačkog filozofa Wolfa Lepeniesa. To je tako pametna, pronicljiva knjiga. No ne slažem se u potpunosti s idejom koja tamo stoji, da će prije ili kasnije nastati u društvo u kojem više neće postojati ono što nazivamo melankolijom - jer kad nastupi idealna demokracija, tvrdi Lepenies, melankolije više neće biti. To mi je stvorilo jedan osjećaj nelagode. I tad sam pomislio kako bih trebao pratiti melankoliju kroz povijest čovječanstva, od antičkog razdoblja, preko srednjeg vijeka, pa do 19. stoljeća i naposljetku našeg doba, kako bih uvidio što je nama ljudima zapravo melankolija. Došao sam do toga da je svaka epoha imala svoju ideju melankolije. I da su one međusobno vrlo kontradiktorne, svako je društvo imalo svoje viđenje. No unatoč kontradiktornostima, svi su koristili taj pojam, u svakom je društvu on imao svoje, ni s čim drugim usporedivo mjesto. I pitao sam se, pa zašto su se luđaci, izopćenici u srednjem vijeku nazivali "melankolicima"? Pa onda geniji u doba renesanse, ponovno "melankolici"? Oni naizgled nemaju ništa zajedničko, no opet, mora postojati neki zajednički nazivnik, ako se smještaju u taj isti pojam. Zašto se europska civilizacija tako drži za taj pojam melankolije - to je bilo ono što me držalo, potraga za tim odgovorom, i sve što mi je dolazilo tijekom te potrage.
BestBook: U 'Pohvali melankoliji' opisujete trenutak kad vam je 'ta riječ nenadano opet dobila smisao', jednu vožnju autobusom iz Madrida u Guadalupe, u kojem jedna žena počinje svirati gitaru i pjevati, a refren zazvuči kao melankolija. Sjećate li se kad ste prvi put osjetili nešto za što ste mogli reći da to je melankolija?
Da, kako ne! Bila je to ljubav. Intenzivna, duboka, prožimajuća ljubav prema ženi. Tad sam shvatio da voljeti - i biti voljen - znači puno više od same čežnje za drugom osobom, već da ljubav obuhvaća i jedan osjećaj nade, nešto što nisam iskusio nikada prije, i tada sav svijet postaje dubljim, gledao sam kako se širi preda mnom i otvaraju mi se predjeli kojih dotad nisam bio ni svjestan. Tad sam si rekao: ovo, ovo bi trebala biti melankolija! Nije to osjećaj beznadne ljubavi - naposljetku, uopće nije bila beznadna, ta je žena kasnije postala majkom moje djece. Ali nije stvar u beznađu uopće, tad sam to shvatio. To je u suštini melankolija, ne osjećaj potištenosti, usamljenosti, tuge... Daleko od toga.
BestBook: Hvala vam na ovom. Taj ste osjećaj u 'Melankoliji' tražili prvo kroz povijest, a kasnije u 'Pohvali' i kroz umjetnost zapadnjačkog kulturnog kruga. Polazite od Dürera, pa pišete o Giorgioneu, Giacomettiju, Stanleyju Kubricku, Walteru Benjaminu i Paulu Kleeju, Anselmu Kieferu, Francisu Baconu... Dolazite iz jezika koji i nije toliko malen po brojnosti govornika, koliko je usamljen, iz države koja iako kroz čitavu svoju povijest gravitira Europi, pa i Zapadu, stoji na istoku te Europe, s itekako jezičnom barijerom prema kulturama kojih se i sami dotičete. Ipak, mađarska kultura ima svoje mjesto u onoj svjetskoj. Ima i zavidan utjecaj, barem unazad trideset godina i nakon otvaranja formalnih barijera. Vi ste ipak odrasli, kako ste rekli, u jedno drugo vrijeme. Tijekom svog odrastanja i formativnih godina, što je imalo utjecaj na vas? Jeste li naginjali tad možda dalekom Zapadu ili ste bili više usmjereni na taj uži kulturni krug?
Mađarska je dio Europe. Čak i osamdesetih, tijekom komunističke vladavine i čvršćih granica, utjecaj europskog kulturnog kruga bio je osjetan. Odgajan sam primarno na europskoj kulturi - čitao sam književnosti svih europskih jezika, isto vrijedi za umjetnost, slikarstvo... I sve mi je to blisko. S druge strane da, dolazim ipak iz Mađarske, države specifične po puno toga, skutrene na istoku Europe. I da sam htio, nisam mogao poreći svoj mađarski identitet. Neminovno me određuju mađarski mentalitet i mađarska povijest - koja, ne moramo se lagati, pa i nije najbolja na svijetu. Dopala me Mađarska. I ona me određuje, toga se ne mogu riješiti. I dok sam pisao "Melankoliju", imao sam tu dvostruku perspektivu. Istraživao sam europski kontekst, ali koji mogu promatrati jedino kroz ove svoje "mađarske naočale". I to je tako.
BestBook: Ali niste se tu zaustavili, rekla bih. Kad ste počeli raditi na 'Melankoliji', odlučili ste naučiti starogrčki...
Kad sam počeo s tim projektom, naprosto sam uronio u kulturu Stare Grčke. I shvatio sam da, ako nisam u stanju pročitati izvorne tekstove, nemam što reći o tome. Osjećao sam se kao kakav uljez. Otišao sam na Teološki fakultet u Budimpešti i pitao dekana bih li se mogao upisati samo na kolegij grčkog, to je obvezan predmet na tom fakultetu. Rekao je da naravno mogu. Na to sam mu rekao: ali morate znati, ja nisam religiozan! Nije mu to bilo važno. I tako sam dvije godine išao na grčki. Bilo mi je važno da mogu pročitati tekstove, barem na nekoj osnovnoj razini. Htio sam imati tu mogućnost na neki se način posavjetovati s izvornikom dok čitam prijevod. To mi je bilo dovoljno. Postoje filozofi poput Heideggera, naprimjer, koji je čitao po jednu stranicu neke antičke knjige svakoga dana - ja nisam toliko uporan. Ali mogu razumjeti grčki na nekoj razini.
BestBook: Jeste li se ikad, barem privatno, bavili i poimanjem melankolije u kontekstu istočnjačkih kultura i tradicija?
Melankolija sigurno postoji i u drugim kulturama, vjerujem da je poznaju i one afričke i one istočnjačke. Prišla mi je jednom čitateljica iz Japana, koja je pročitala "Melankoliju" u engleskom prijevodu, i rekla mi kako u japanskoj kulturi postoji izražen osjećaj melankolije, uvelike nalik onome što sam opisao u knjizi. Da, svakako da postoji i u drugim kulturama, no ne osjećam se dostojnim govoriti o tome. Naprosto ih ne poznajem dovoljno. U zapadnom kulturnom krugu sam kod kuće. Trebao bi mi još čitav jedan život da istražim i ostatak svijeta. Ali iz mog vrlo površnog poznavanja, da, melankolija je posvuda.
BestBook: Na kraju 'Pohvale...' melankoliju opisujete kao osjećaj 'neutažive čežnje za domom koja povremeno svakoga obuzme, bez razloga koliko i bez svrhe'. Gdje je vaš dom za kojim je javlja čežnja?
Čovjek osjeća domom mjesto gdje je odrastao. Ako moram suziti taj dom, odrastao sam u Mađarskoj, u jednom malom gradu...
BestBook: U Debrecenu?
Da, u Debrecenu. Danas živim u Budimpešti. Moj dom je zapravo mađarski jezik. Ali cijelu Europu osjećam svojim domom. Mađarski je jezik, pa i mađarska kultura kako ste rekli, uvezana u europsku kulturu. Ja govorim europskim jezikom. To jest jedan otok, ali je otok u Europi. Kad se vraćam iz SAD-a, vraćao se u Madrid ili u Pariz ili u Budimpeštu - osjećam da se vraćam kući. Tek iz te daljine zapravo vidim koliko smo si bliski, bez obzira na sve međusobne kulturne i nacionalne razlike - Budimpešti je puno bliži i taj daleki Madrid, nego što je ijednom od ta dva grada jedan New York ili Chicago. Moj mađarski identitet je prije svega europski identitet.
BestBook: Vaš dom, taj otok u Europi - vjerujem da vam je ponekad teško bezrezervno ga voljeti. Kako pomirujete u sebi ljubav i privrženost prema onome što vam je dom, s kritičkim pogledom na opće društveno i političko stanje u njemu?
Ponekad osjećam kao da mi je oduzeta moja domovina. Dugo sam, desetljećima, radio kao profesor na Akademiji za film i kazalište u Budimpešti. No bio sam primoran taj posao napustiti - trenutna je mađarska vlast tako izravno prekinula moju akademsku karijeru. Nije mi to bilo lako prihvatiti. Ali neće ni to dovijeka. Za tisuću godina nikoga neće biti briga za trenutnu situaciju u Mađarskoj, ali Mađarske će biti. I sad bih ja trebao ne osjećati vlastitu zemlju svojim domom samo zbog nekih ljudi koji joj čine zlo? Nije mi svejedno naravno, ali u svijetu se događa toliko loših stvari, a mi preživljavamo. Moramo ići naprijed, gledati u budućnost.
BestBook: Znači li to da predviđate sretniju budućnost Mađarskoj tek za tisuću godina ili ipak možemo govoriti o nekoj bližoj i ljepšoj budućnosti?
Hajmo reći petnaest godina.
BestBook: Pa to i nije tako loše...
Da, neka bude petnaest godina, to možda i doživim!
BestBook: Tijekom predstavljanja knjige ste se osvrnuli na poglavlje u knjizi u kojem pišete o Kubrickovoj 'Odiseji...'- rekli ste da se ta čovjeku svojstvena melankolija ne budi samo kad ljudi počinju stvari u svojoj okolini sagledavati kao sredstvo i alat, nego i kao oružje - kad kameni blok pada u čovjekolike ruke, on može jednako postati i jedno i drugo. Tad ljudi, kažete, kad postaju svjesni ugroze i krhkosti života, počinju strepiti nad vlastitim postojanjem i tad dolaze do mogućnosti metafizičkog promatranja istoga. Živimo u svijetu koji je, nepotrebno je i naglašavati, svakoga dana sve više nesretan. U doba ratova, genocida, eskalirajućih sukoba, sveopće nesigurnosti... Imamo li prostora za takvo promišljanje, za sagledavanje života izvan često uskraćenih osnovnih potreba?
Da, naravno! U kojoj god situaciji čovjek živio, ima tu dimenziju. Nasreću, ne mogu govoriti iz svakog iskustva, ali i ljudi koji se trenutno nalaze usred velikih kriza i ratova suočavaju se s istim temeljnim egzistencijalnim pitanjima, ako ne i više nego mi. Ljudi u Ukrajini, u Palestini, u Sudanu, pa i ljudi na dobrostojećem Zapadu... svi osjećaju ono što osjeća čovjek. Nije to tek odnos rođenja i smrti. Osjećaj ljubavi, zadivljenosti nečim, strahovi, radosti... To nam je svima svojstveno. Bili akademici ili neuki ljudi, te male životne katarze događaju se svima. Toliko je ljudi koji iskuse melankoliju, a da i ne znaju da je to melankolija. Ali ona nas veže.
