Takav radni pristup nije, uostalom, bio rijedak u ovoj instituciji, urbane legende o Branku Gavelli prepričavaju i današnje generacije. "Je, je, isti je to bio način. Bio sam korepetitor kad je Gavella režirao ovdje, valjali smo se svi od smijeha s njim, imao je energije za čitav ansambl. Ali bilo je, kažem, drugačije vrijeme. Ljudi su unutar kuće živjeli kao familija, za teatar", kaže Bareza, ne bez nostalgije. U takvom ključu, podsjećamo ga na figuru najpopularnijeg dirigenta ikad, Herberta von Karajana, kod kojega se Bareza jedno vrijeme usavršavao. Karajan je prvi u povijesti uspio prikazati dirigiranje kao pop-hedonizam.
"Karajan je imao nekoliko profesionalnih faza, ali se svi uglavnom slažu da su mu najjače godine bile od 1960 do 1970. Tad sam bio kod njega. On je bio tipo sportivo, poslije probe bi sjeo na avion do Grčke na kupanje, paradirao je s tim autima i sličnim stvarima, ali je, bez zabune, unutra bio izvanredan glazbenik!", kaže naš sugovornik.
"Gradio je imidž hladnog i nepristupačnog tipa u medijima. Ali u normalnim radnim situacijama bio je posve ugodan. Imao je te svoje rituale. Dolazio je u Operu autom na rikverc, a partituru je preuzimao službeni šofer. A na probe je puštao povremeno. Došao bi neki njegov asistent i odabrao nekoliko nas studenata, bila je to počast", sjeća se Bareza koji je imao sreću učiti od najvećih dirigentskih imena 20. stoljeća.
Primjerice, surađivao je i s Nicolasom Harnoncourtom, kojeg najšira publika pamti po povijesnoj zasluzi drugačijeg, promišljenijeg pristupa Mozartovoj glazbi. "On je bio čista suprotnost Karajanu! Nakon što sam 1977. otišao iz Zagreba, bio sam u Zurichu u Operi, tamo sam se našao s Harnoncourtom. Da ste ga samo vidjeli! Poslije probe dođe: neke otrcane hlače, sandale, košulja nekako visi... Apsolutno ga nije bilo briga za to!
Sve je kod njega bilo koncentrirano ‘prema unutra’," vedro pripovijeda maestro Bareza, koji je u mladosti imao čast boraviti i kod slavnog kompozitora Carla Orffa. "Tjedan dana sam boravio u njegovoj raskošnoj kući. A i on je bio baš raskošan Bavarac: širok, ponosan na kulinarske vještine svoje mnogo mlađe supruge koja je našijenka bila, čini mi se iz okolice Zadra. Uglavnom, kod njega sam učio sve detalje izvedbe njegove ‘Carmine Burane’, jer se jako protivio njezinoj koncertnoj izvedbi. A vidite na što je sve sad spalo, jedino koncertne verzije se izvode."
Ipak, središnja točka Barezine karijere je Wagnerov opus. Može li se dakle dirigent, pogotovo operni, osjećati dokraja ostvarenim, ako se nije "suočio" s Wagnerom? Bareza je dvadeset godina živio u Grazu, povremeno i svuda po svijetu: više je putovao nego bio doma.
"Sachs je meni otvorio vrata Europe u profesionalom smislu. Radio sam puno i svugdje, ali tek kad sam u milanskoj Scali 1991. debitirao s Wagnerovim ‘Parsifalom’, ja sam se riješio svih strahova, strepnji u ovome poslu! Ali ondje je bio fenomenalan orkestar! Kad s njima radite taj ‘Preludij’ i čujete prvi zvuk, ponese vas... Počeli smo predstavu u tri popodne i završili u devet navečer. Ljudi su bili oduševljeni, a ja nisam osjetio nikakav umor. Nevjerojatna večer", govori Bareza vagnerijanac.
Jedan od, statistički i svakako drugačije gledajući - posljednjih vagnerijanaca u svijetu. Jedan od onih dirigenata koji su s mnogo uspjeha u svijetu radili Wagnera. Nadrealno izgleda ta Barezina statistika. "Imao sam sreću da sam u karijeri mogao dirigirati čitav Wagerov opus. U tri, četiri teatra u svijetu sam radio tetralogiju ‘Nibelunga’. Dvadesetak puta sam dirigirao kompletnu tetralogiju koja, usput i nažalost, nikad u cijelosti nije izvedena u Zagrebu. Dobar operni dirigent mora znati svu literaturu, ali Wagner ipak, po mnogim kriterijima, ima posebno mjesto", tumači najveći domaći vagnerijanac.
A fizički napor? Dirigent ondje "maše" po pet, šest sati, rudarski posao... "Nikad nisam osjećao umor. Toliko se utopim da ne osjećam. Prestam osjećati svijet oko sebe, što proizlazi iz fascinacije tom glazbom. To je svemir, čudesno se nešto otvara oko nas uz, Wagnerovu glazbu. Dovoljan je samo iz ‘Rajnina zlata’ prvi ton", govori maestro, od čije se profesionalne biografije svaki znalac "smrzne": nije tu bilo praznog hoda.
Mogao je, naravno, birati grad za život: radi u Zagrebu. "Osjećam odgovornost prema ovoj sredini. Da prenesem svoje iskustvo i znanje. Malo je dirigenata još ostalo u svijetu koji su imali sreću raditi poput mene. Imam i stan u Berlinu, volim taj grad, meni trebaju takvi otvoreni gradovi. Jedino, kad da boravim ondje?", smije se naš sugovornik, vitalan i raspoložen. Iz današnje perspektive, jedino žali što je zbog napornog tempa njegove karijere "patila njegova obitelj".
"Za njih je to moralo biti teško, permanentne promjene adresa, pogotovo za djecu", kaže Bareza, koji sa suprugom živi u centru Zagreba. Sin liječnik (koji odlično svira klavir, pogotovo jazz) živi u Austriji, kći violinistica s obitelji živi u Švicarskoj. Jedan unuk, devetogodišnjak, postaje upravo pravi muzičar: "Stalno dobiva nagrade, ne znam što da o tome mislim, malo me strah", govori dida Bareza. Inače, maestro 30 godina nije imao ljetnih praznika.
"Da, dosta se loše osjećam kad ne radim ništa. Počne mi organizam protestirati. Mislim, a to kažu i neki liječnici, da bi za mene bilo pogubno da naglo prestanem raditi." Pa zašto biste prestali, pitamo. "Ma da, ne bih se mogao pretvoriti u nekoga tko sjedi pred televizorom. Ionako ne osjećam vlastite godine", smije se Bareza. Uostalom, kažemo na kraju, u muzici je rad ujedno odmor, zar ne? "Lijepo ste rekli", zaključuje naš sugovornik, "jer glazba nije rad koji umara, nego vraća u život".
