Kultura
4697 prikaza

Lemmy prkosno gazi nakon smrti

Autobiografija vođe kultnog benda Motörhead napokon je prevedena i objavljena na hrvatskom. Njegova etika je bila: ‘Jedi, pij i budi sretan, jer sutra ćemo svi umrijeti’

Uobičajenih stopedeset tisuća ljudi okupilo se tog poslijepodneva u lipnju 2015. na prašnjavim livadama nedaleko od Glastonburyja na zapadu Engleske, prvog dana najvećeg svjetskog open-air glazbenog festivala.

Najavljeni headlineri Foo Fightersi otkazali su nastup jer je njihov frontmen Dave Grohl, onaj ‘bubnjar iz Nirvane’, nekoliko tjedana ranije slomio nogu kad je pao s pozornice, pa je atmosfera na festivalu bila pomalo mlaka. Glastonbury i inače nije poznat po nabrijanim koncertima – ponekad ga uspoređuju s piknikom u prirodi na kojemu se sluša malo glasnija glazba – no tog je poslijepodneva na pozornicu Pyramide stupio čovjek koji se baš i ne uklapa u šminkerska mjesta poput ovog.

Ian ‘Lemmy’ Kilmister, odjeven u crne uske hlače i crnu košulju, s legendarnim zulufima i crnim južnjačkim šeširom nabijenim preko duge kose, nagnuo se prema mikrofonu i samo rekao:

‘Mi smo Motörhead, i mi sviramo jebeni rock’n’roll!’.

Uzeo je svoju bas gitaru, odvalio prve akorde i promuklim glasom zaurlao: ‘We shoot power to your heart, a mighty thunderbolt, we charge all batteries, we save your soul’ - i totalno rasturio hipstersku publiku.

Te je godine Motörhead, heavy metal bend koji je djelovao već četiri desetljeća, prvi put pozvan na Glastonbury, no njihov je jednosatni nastup u sumrak, koji je izravno prenosio BBC, proglašen apsolutnim vrhuncem festivala.

Kritičari su pisali hvalospjeve; čak su i srednjostrujaški mediji, poput Daily Telegrapha i The Timesa, prenijeli su da ‘Lemmy prkosno i dalje gazi’, a Motörhead su opisali kao ‘dobrodošlu alternativu svom tom miru, ljubavi i održivom životu’.

Lemmy Kilmister, legendarni glazbenik koji je za mnoge predstavljao samo utjelovljenje rock kulture, napokon je na pragu svog 70. rođendana dobio priznanje mainstream rock’n’roll javnosti. Priznanje koje nikada nije tražio.

Nastup u Glastonburyju za Lemmyja i njegov Motörhead bio je, kako je napisao jedan glazbeni kritičar, ‘odlučujući trenutak u povijesti benda’.

Pošto su u ranoj fazi karijere predstavljali životni stil i stav mnogih, sada su se, u svojoj četrdesetoj godini postojanja, vratili kako bi zatražili svoje zasluženo mjesto na tronu kao avangardna institucija u britanskoj rock’n’roll povijesti.’

 | Author: Marko Mrkonjic/PIXSELL Marko Mrkonjic/PIXSELL

Međutim, ni taj kritičar, ni publika, pa niti članovi benda, nisu znali da je trinaest pjesama koje su odsvirali u Glastonburyju posljednji koncert koji će Motörhead ikada održati na britanskom tlu. Lemmy je već tada u svom tijelu, a da toga nije bio svjestan, nosio metastazirane stanice raka prostate. Za šest mjeseci bit će mrtav.

Njegova smrt šokirat će obožavatelje, no odlazak na vrhuncu, kako to obično bude u svijetu rock’n’rolla, samo će dodatno učvrstiti mit o Lemmyju, frontmenu ‘najglasnijeg benda na svijetu’.

Mitovi i legende predstavljaju važan začin, ako ne i samu srž rocka i popularne kulture. Šokantni prvi nastup Elvisa Presleya na televiziji, prva ploča Velvet Undergrounda, uloga Yoko Ono u raspadu Beatlesa, pogibija Buddyja Hollyja i Ritchieja Valensa na ‘dan kad je muzika umrla’, Springsteenova fender gitara, tajanstveni nestanak Syda Barretta, smrt u bazenu Briana Jonesa – da spomenemo samo one iz rane povijesti žanra - neke su od vječnih tema razgovora nadobudnih klinaca na tulumima i fanova u zadimljenim klubovima.

Priče su to koje rock glazbenicima – dakle ljudima koji bi, uz časne izuzetke, teško mogli pjevati u ozbiljnijem zboru, a za vrhunsku stvar dovoljna su im tri akorda na električnoj gitari - daju posebnu auru svetosti, transcendirajući njihovo stvaralaštvo i njihove živote u više sfere ljudskog iskustva i osiguravajući im gotovo mističnu vrijednost.

Lemmy Kilmister Lemmy Kilmister Kultura Rock’n’roll ratnik divio se Titu, kojeg je prozvao pravim rokerom

U rijetkim slučajevima mit je sam čovjek, a među tim rijetkim slučajevima svakako je i legendarni frontmen Motörheada. Lemmy nije bio pozer. To je možda ključna stvar koja ga definira i izdvaja iz mnoštva važnih glazbenika koji su stvarali urbanu globalnu glazbenu scenu u posljednjoj trećini prošlog stoljeća.

Sam je jednom rekao da mu je najvažniji ‘integritet’. ‘Za mene je integritet sve. Neću umrijeti posramljen. Do samrtne postelje živjet ću znajući da sam dao sve od sebe, a sve ostalo mi je nevažno’.

Te njegove riječi doista nisu bile poza. Od rane tinejdžerske dobi kad se odrastajući u sjevernom Walesu zarazio neizlječivim virusom rock’n’rolla, Lemmy je poput nekog plemenitog staromodnog viteza dosljedno išao svojim putem i pritom nikada, ili gotovo nikada, ne kršeći temeljna načela čestitosti, velikodušnosti, humanosti.

‘Jednostavno je bio iskren i imao je više poštenja u malom prstu od goleme većine rokera’, rekao je jednom prilikom gitarist Guns N’ Rosesa Slash.

 | Author: Marko Mrkonjic/PIXSELL Marko Mrkonjic/PIXSELL

Lemmy se nikada nije ‘prodao’ i zbog toga je imao veliki ugled među kolegama. Slavni gitarist Steve Vai rekao je: ‘Nikad nije napravio ništa u životu što mu nije bilo prirodno, a to je u ovom glazbenom biznisu vrlo, vrlo rijetko. Zbog toga je zaslužio veliki respekt među kolegama. Svi smo željeli biti poput njega’.

Legendi o Lemmyju dakako nije odmogao ni jedinstveni imidž koji je furao od samih glazbenih početaka – ono što se danas smatra arhetipskim izgledom ‘metalca’, Lemmyju je zapravo bio ‘prirodni modni izričaj’. Ili je barem tako tvrdio – dobro brendiranje nikada nije na odmet u bilo kojem biznisu, pa tako i glazbenom. 

Uglavnom, Lemmy je i u kupaonicu, kako bi malo potkresao legendarne brkove spojene sa zulufima, ulazio u kaubojskim čizmama, crnim uskim hlačama i crnoj košulji, sa šeširom konjičkog pukovnika južnjačke vojske iz američkog građanskog rata. Također je osmislio i ikonografiju Motörheada; naziv benda pisan goticom s umlautom na drugom slovu ‘o’, ‘kako bi izgledao opasnije’, gotičke križeve i slavnu glavu s očnjacima i veprovim kljovama, ikonički ‘Snaggletooth’.

Lemmy je u sebi nosio crtu ludosti, ali taman onoliko koliko treba. Bio je dovoljno lud da bude spreman na najsmionije životne pustolovine, ali ipak nedovoljno da umre od predoziranja, doživi nervni slom ili neki drugi oblik samouništenja, što je bila sudbina ogromnog broja njegovih kolega.

Bio je iznimno duhovit, na ciničan britanski način, a istodobno topla osoba bez traga cinizma u osobnim odnosima. Svi koji su ga poznavali tvrde da je bio jako brižan tip koji će uvijek pripaliti cigaretu sugovorniku, dami poljubiti ruku ili dopustiti šesnaestogodišnjem obožavatelju da uđe u backstage. ‘On nije bio samo nekakva rock’n’roll zvijezda koja pije viski, nego je imao i golemo srce i bio je silno obazriv prema svima’, kazao je o njemu Dave Grohl.

David Bowie Tea Jurišić Kultura Bowieja i Lemmyja poslala sam na Saturn

A naravno da je Lemmy bio i ‘rock’n’roll zvijezda koja pije viski’. I ne samo viski - u dobrom dijelu karijere nije bio u mogućnosti biti jako izbirljiv što se tiče alkohola, a konzumirao je i sve vrste dozvoljenih i nedozvoljenih stimulativnih sredstava. Takav način života bio je odraz Lemmyjeve životne filozofije: ‘Moja etika je jednostavna: ‘Jedi, pij, i budi sretan, jer sutra ćemo svi umrijeti’. Možeš biti oprezan koliko hoćeš, ali ionako ćeš umrijeti, pa zašto se onda barem ne bi dobro zabavio?’. Doista, njegova je karijera jedan pedesetogodišnji zabavni roller coaster sastavljen od alkohola, droga, rock’n’rolla i – seksa. Prema nekim navodima Lemmy je spavao s više od 2000 žena, no on sam skromno priznaje ‘oko 1000’.

‘To i nije tako puno. Sada imam 63 godine a time se bavim već gotovo pola stoljeća, izračunajte sami’, jednom je rekao.

Mit o Lemmyju ipak je povezan i sa samom glazbom. Bio je inovator na bas gitari; spojivši žestoki blues s hard rockom stvorio je novi gromoglasni zvuk koji je utjecao na kasnije nastale podžanrove heavy metala, speed i trash metal. Glazba mu je ipak uvijek bila na prvom mjestu.

Nije razmišljao o muzici kao o sredstvu za dobru zaradu – možda da dođe do djevojaka, ali nikada da zaradi milijune – a to se odražavalo i na njegov odnos prema potpisivanju ugovora s menadžerima i diskografskim kućama, koji je, blago rečeno, bio opušten. Čini se da su ga svaki put ‘izradili’.

Premda je Motörhead održao desetke rasprodanih turneja i snimio niz albuma koji su se jako dobro prodavali, Lemmyjeve financije bile su dugi niz godina na samom rubu provalije. Kad je početkom devedesetih napisao nekoliko pjesama za Ozzyja Osbournea, zaradio je više novaca nego u petnaest godina dotadašnje karijere s Motörheadom.

Filmaši Greg Olliver i Wes Orshoski o njemu su 2010. snimili dokumentarac ‘Lemmy: 49% motherf..ker, 51% son of a bitch’, u kojemu naslov zapravo predstavlja posvetu Lemmyjevom velikodušnom i prkosnom karakteru. Taj je film u međuvremenu stekao kultni status među ljubiteljima heavy metala.

Lemmy je također objavio i autobiografiju ‘White Line Fever’, koja je krajem prošle godine, u prijevodu Tomislava Belanovića, napokon objavljena i na hrvatskome.

 | Author:

Knjiga je izašla u izdanju zagrebačkog Rockmarka koji je posljednjih godina, kao gotovo jedini izdavač u Hrvatskoj, objavio niz biografija slavnih glazbenika i važnih djela o rock kulturi. Knjiga predstavlja sjajan uvod u svjetonazor prosječnog obožavatelja rock’n’rolla u drugoj polovici XX. stoljeća, daje temeljit uvid u Lemmyjev svijet, a iznad svega nudi niz urnebesno zabavnih ‘štikleca’ iz njegova života.

Lemmy je rođen na Badnjak 1945. godine u gradiću Burslemu u okrugu Staffordshire na sjeverozapadu Engleske, desetak kilometara sjeverno od Stoke-on-Trenta. Čini se da je zrak u tom kraju posebno pogodan za rađanje talenata; u istom mjestašcu svijet su ugledali i legendarni industrijalac Josiah Wedgwood, inače djed Charlesa Darwina, zatim legendarni pop pjevač Robbie Williams, te Phil Taylor, legendarni igrač pikada koji je osvojio rekordnih 16 titula prvaka svijeta.

Hm, popriličan broj legendi za gradić od desetak tisuća ljudi. Lemmyjev otac napustio je obitelj čim se mali Ian rodio, pa su ga odgojile majka i baka. Odrastao je u obližnjem ruralnom sjevernom Walesu, gdje je doživio prva ljubavna iskustva i naučio da se ‘cure uvijek motaju oko dečka s gitarom’.

Njegova je majka imala golemu staru havajsku gitaru, a Lemmy bi ju, premda nije znao svirati, ponio u školu, i trik je gotovo uvijek palio. Nažalost, njegova karijera školskog zavodnika prekinuta je pošto je izbačen iz škole u petnaestoj godini kad se fizički sukobio s ravnateljem. Lemmy je nakon toga radio niz besperspektivnih poslova, a odlazak na koncert Beatlesa u klubu Cavern u Liverpoolu promijenio mu je život. Nakon te večeri u listopadu 1961. šesnaestogodišnji Lemmy je shvatio da je rock glazba jedina stvar kojom se želi baviti do kraja života. Prihvatio se bas gitare i sljedećih petnaestak godina proveo je svirajući na raznim mjestima i u raznim bendovima, od prvih nespretnih početaka u lokalnim krčmama gdje je svirao sa svojim velškim frendovima u bendovima po imenu DeeJays ili Sapphires, preko etabliranijih manchesterskih Rainmakersa i Motown Secta, pa do profesionalnih bendova: The Rockin’ Vickersa – navodno prvog britanskog benda koji je ikad svirao u Jugoslaviji – te Hawkwinda, space rock benda koji još uvijek postoji.

Tih godina Lemmy često nije imao gdje spavati, ponekad je bio i gladan, uvijek bez novca, ali svuda je sa sobom nosio svoju bas gitaru zbog koje su se oko njega motale djevojke – i nikada mu nije nedostajalo dobre zabave.

 | Author: Marko Mrkonjic/PIXSELL Marko Mrkonjic/PIXSELL

U svojoj tridesetoj godini Lemmy je došao na životnu prekretnicu: do tada je razvio svoj specifični stil sviranja, stekao je pjevačku sigurnost, počeo se ostvarivati kao autor i dobro je upoznao rock’n’roll svijet iznutra. Shvatio je da mu je dosta slušanja drugih da mu govore što da radi: došlo je vrijeme da osnuje svoj vlastiti bend. Motörhead u početku nije imao puno uspjeha i godinama je bio na rubu raspada.

Prva postava Lemmyjeva benda s ‘Fast’ Eddiejem Clarkeom na gitari i Philom ‘Philty Animal’ Taylorom na bubnjevima danas se smatra ‘klasičnom’, no u početku stvari baš i nisu funkcionirale. Nekoliko godina trojka je prolazila kroz niz kriza s menadžerima, unutarnjim sumnjama, publikom, drogom, alkoholom, bizarnim ozljedama i međusobnim tučnjavama, no u razdoblju od 1979. do 1982. snimila je niz sjajnih autorskih albuma, među njima i ‘Ace of Spades’ s istoimenom pjesmom koja se i danas smatra njihovim najvećim hitom. Specifična ‘metalna’ gromovita mješavina punk rocka i hard rocka, s primjesama bluesa, pokazala se kao dobitna kombinacija i Motörhead je početkom osamdesetih postao – i ostao to do danas – jedan od najvećih heavy metal bendova na svijetu.

Lemmy se kasnije često žalio da njegovi fanovi ne slušaju nove albume i uvijek žele čuti samo repertoar s klasičnih albuma ‘Overkill’, ‘Bomber’ i ‘Ace of Spades’.

‘U posljednjih dvadesetpet godina snimili smo albume koji uvelike nadmašuju one koje svi pamte. Čini se da je većina ljudi, kad je o nama riječ, oglušila negdje oko 1980. godine. ‘Hej frajeru, Ace of Spades’ – taj povik mi stvarno ide na živce. To me stvarno ljuti’. napisao je Lemmy u svojoj autobiografiji.

Uglavnom, nakon što se popeo na sam vrh heavy metal hijerarhije, Lemmy je nastavio sa snimanjem albuma u redovitom ritmu i vrijeme uglavnom provodio na beskrajno dugim promotivnim turnejama, uživajući u uspjehu i istodobno ostajući svoj. Početkom devedesetih preselio se u SAD, u Los Angeles, gdje je ubrzo postao lokalna institucija. 

U međuvremenu je Motörhead promijenio niz postava; većina glazbenika otišla je dobrovoljno, a neke je Lemmy potjerao. Imao je svoj bend i u njemu je on bio jedini šef - tko se nije uklapao taj bi morao otići.

Sredinom devedesetih ustalila se postava s Philom Campbellom na gitari i Mikkeyem Deejem na bubnjevima koja je ostala nepromijenjena do kraja. ‘Volim snimati albume i ići na turneje’, rekao je Lemmy.

‘S Mikkeyem i Philom to je stvarno lako. Histerični ispadi postali su vrlo rijetki. Svakome se od nas katkad zalomi poneki, ali više nisu česti. Svi smo jako profesionalni, a i trebali bismo biti nakon svih tih godina!’. Čini se da se i rokeri jednom smire.

Godine 2005. Motörhead je osvojio svoju prvu nagradu Grammy, doduše za obradu jedne pjesme Metallice, a počeo je dobivati i pozive na glazbene festivale na kojima inače heavy metal bendovi nisu bili dobrodošli. Lemmyjevo buntovništvo, želio on to ili ne, dobilo je legitimitet globalnog muzičkog establišmenta.

Dok je bend skupljao priznanja, Lemmyjev životni stil počeo je sve više štetiti njegovu zdravlju. Zapravo, čudno je da se to nije dogodilo i ranije. Dijagnosticiran mu je dijabetes i imao je problema sa srčanom aritmijom pa mu je početkom 2013. ugrađen defibrilator. Sve je češće osjećao umor i iscrpljenost. Bend je morao odgoditi niz koncerata i mijenjati raspored turneja, što je Lemmyju teško padalo jer nije želio iznevjeriti fanove, a ni članove benda i druge ljude koji su o bendu ovisili.

U kolovozu je na najvećem svjetskom heavy metal festivalu u Wackenu pokušao ići preko svojih granica ali zbog opće iscrpljenosti nije mogao dovršiti nastup. Liječnici su mu rekli da mora usporiti. Lemmy nikada nikoga nije slušao, a sad je morao poslušati svoje tijelo. Po povratku u Los Angeles promijenio je stil života, počeo je redovito spavati, voziti sobni bicikl i zamijenio je viski-kolu džus-votkom koja, navodno, ima manje šećera.

Njegovi liječnici su se našli pred velikim izazovom: kako pronaći ravnotežu između problema sa srcem, dijabetesa tipa 2 i života rock zvijezde. I čini se da su privremeno uspjeli. Lemmy se uspio dobro oporaviti: tijelo 68-godišnjaka zatražilo je kratak predah i bilo je ponovno spremno za napore.

Bend je početkom 2015. ušao u studio i snimio album ‘Bad Magic’ koji su kritika i publika proglasili najboljim albumom Motörheada u posljednja dva desetljeća. Uslijedio je antologijski nastup u Glastonburyju, te još jedna rasprodana europska turneja “40th Anniversary Tour”.

Zadnji koncert Motörheada održan je 11. prosinca u berlinskoj Max Schmeling Halle, a već dva dana kasnije Lemmy je u Los Angelesu, u klubu Whiskey-A-Go-Go, slavio svoj 70. rođendan. Zabava, koju su organizirali Lemmyjevi prijatelji, bila je vesela kao i obično, ali okupljeni nisu mogli ne primijetiti da je Lemmy djelovao iscrpljeno dok je sve promatrao iz separea na galeriji, ne ustavši nijednom da se pridruži bendu na pozornici.

Kako iscrpljenost nije prolazila, desetak dana kasnije Lemmy je otišao u bolnicu, gdje mu je nakon opsežnih pretraga dijagnosticiran rak prostate koji je metastazirao po čitavom tijelu. Liječničke prognoze davale su mu još nekoliko mjeseci života, no Lemmy, koji je uvijek sve radio po svome, imao je svoj raspored. Samo dva dana nakon dijagnoze, 28. prosinca 2015., pošto je popodne odigrao svoju omiljenu video igricu, legao je na krevet i mirno umro u snu.

Kao u lošem hollywoodskom filmu - a Lemmy je mrzio loše hollywoodske filmove - otišao je na vrhuncu.

‘Smrt je neizbježna, zar ne? Toga postaneš svjesniji kad si u mojim godinama. Ali ne brinem o tome. Spreman sam. Kad odem, želim otići radeći ono što najbolje znam. Ako umrem sutra, neću se žaliti. Bilo je dobro’, rekao je Lemmy u jednom od svojim posljednjih intervjua.

I bilo je dobro. Klinac iz sjevernog Walesa živio je u najboljim od najboljih vremena. Rođen u optimizmu nakon Drugog svjetskog rata, nekako je preživio bezbrižne šezdesete i burne sedamdesete, glazbeno se etablirao osamdesetih, a posljednjih desetljeća svog života uživao je radeći ono što najbolje zna – svirajući svoj rickenbocker i urlajući u mikrofon pred tisućama fanova.

‘Ako Bog i postoji’, jednom je rekao, ‘on baš i ne prati što se događa. Trebao bi otići u mirovinu i stvari predati u ruke nekom mlađem, jer od svega je napravio teško sranje’.

Lemmy nije ni slutio da sranje može biti još teže: umro je baš u pravom trenutku, pošteđen nerviranja zbog Brexita, Donalda Trumpa, fakenewsa na društvenim mrežama i virusnih pandemija.

Jedan je njegov prijatelj rekao da je siguran da bi ‘u slučaju nuklearnog rata preživjeli samo golemi žohari i Lemmy’. Pa, za žohare ne znamo, ali Lemmy, ili barem legenda o Lemmyju, i dalje živi u srcima milijuna ljubitelja iskonskog rock’n’rolla.

Dragi Lemmy, zauvijek ćeš biti s nama.

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 06:52 03.Lipanj 2020.

    Upгаvо sam kuрio sеksi dоnjе гublje. Želim vidjeti? Роsjetite strаnicu ––– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar BarbaraAO96
    BarbaraAO96 04:49 31.Svibanj 2020.

    Maria, 22. w​​w︅︆​w​.​l​​o︅︆ve​​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b

  • Avatar RuthID87
    RuthID87 09:39 30.Svibanj 2020.

    Poglеdajtе mоje vidеоzарise о mаstuгbаciji nа web kаmегu – w​​w​​w​​.​k​i​​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m