Na sam je Božić u kino distribuciju pušten "Nosferatu" Roberta Eggersa, američkog redatelja mlađe generacije koji se od početaka profilirao unutar horor žanra, da bi se dohvatio kultne priče koja je definirala žanr, prvo u književnosti, zatim i u filmu.
Prvi put kao "Drakula" u gotičkom epistolarnom romanu Brama Stokera iz 1897. godine postavio je arhetip i simbol vampira u popularnoj kulturi. No najveći užasi ipak ne dolaze iz fikcije ma kako vješta bila, nego iz onoga bliskog nama, isto kao što nema ni fikcije, dakle priče do one usmene, pa kao što se djecu valjda oduvijek plaši i kori narodnim predajama, tako upravo one čine ovu legendu naizgled neodvojivim dijelom opće zapadnjačke svijesti o onom zlu koje zastrašuje, koliko i privlači.
Ono se prvi put na ekranu pojavilo pod imenom "Nosferatu" 1922. godine u istoimenom filmu njemačkog ekspresionizma. Friedrich Wilhelm Murnau preuzeo je kostur Stokerove priče o vampiru koji do svoga plijena dolazi putem zemljišnoposjednih knjiga. Mada ih je premjestio iz stvarnog engleskog lučkoga grada Whitby u izmišljeni njemački Wisborg, preuzeo je mističnu karpatsku Transilvaniju kao podrijetlo svog filmskog vampira, preimenovao ostale likove i u rane godine filma unio stravu kao jednu od najplodnijih tema budućnosti tog medija.
Max Schreck kao originalni Nosferatu
Poznata je već priča kako je Albin Grau, producent filma, tijekom službe u njemačkoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata, upoznao srpskog seljaka koji mu je priznao kako vjeruje da mu je vlastiti otac vampir. Legenda istočnoeuropskog folklora zaživjela je, dakle, prvo u engleskoj književnosti, zatim u kinematografiji njemačkog ekspresionizma, da bi kasnije bila često i nimalo suzdržano eksploatirana u svim onim brojnim adaptacijama. Murnau snima nijemi film u kojemu vampira preimenovanog u Orloka igra legendarni Max Schreck. To što ga tuži Stokerova udovica ništa ne priječi filmu da stekne kultni status. Prije Murnaua, Drakula se pojavio u nijemom filmu austrijske produkcije, no mađarskog redatelja Károlyja Lajthayja iz 1921. godine, na kojemu je na tom ne posve vjernoj originalu, ali ipak scenarističkoj adaptaciji, uz redatelja radio i Michael Curtiz, redatelj "Casablance".
Uslijedili su brojni filmovi koji su se izravno oslanjali na Stokerov roman - više ih je objavljeno tridesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u, a zapamćen je onaj iz 1931. s Belom Lugosijem u naslovnoj ulozi, kad vampir prvi put progovara karakterističnim tvrdim, istočnoeuropskim naglaskom. Iste godine, i to na španjolskom, Drakulu utjelovljuje i Carlos Villarías u filmu američke produkcije redatelja Georgea Melforda. Godine 1958. Drakula dobiva lice Christophera Leeja u verziji Terencea Fishera, koja će predstaviti sliku nešto uglađenijeg vampira u tijelu konvencionalno privlačnog muškarca čiju tajnu isprva odaju tek izraženi očnjaci. Pod imenom Nosferatu odigrat će ga ionako sablastan Klaus Kinski u "Fantomu noći" Wernera Herzoga iz 1979. godine. Značajan je i "Drakula" (Brama Stokera) kojega igra Gary Oldman u filmu Francisa Forda Coppole iz 1992. godine. Slijedi potom niz što vjernih adaptacija, što zasebnih priča o vampirima, gdje će to mistično besmrtno biće sve više poprimiti ljudsko obličje, i to ono podređeno zapadnjačkim standardima ljepote da bi podilazio ženskim seksualnim fantazijama - ili barem načelnoj i mlakoj predodžbi o istima. Ideja o zazoru, a istovremenoj privlačnosti, pa i erotskoj dimenziji te podvojenosti prema onom Drugom, nepoznatom i time zabranjenom, podarila je suvremenoj zabavnoj industriji temelj za uobličavanje iste fantazije u ono posve poznato, očekivano i sigurno - to stoljetno zlo, gladno krvi i tjelesnosti, tako postaje besmrtnom mladosti, a okultizam banalizirana ljubavna priča. Markantan, uglađen, tajnovit i tako sigurno oštećen muškarac pogodan je romantični interes i razumljiviji širom spektru publike od koščatog, ispijenog, ostarjelog vampira s prstima poput pruća.
Prizor iz 'Leptirice'
Nije fenomenu dužna ostala ni jugoslavenska kinematografija. Prvi horor film na ovim prostorima snimili su Srbi s "Leptiricom" Đorđa Kadijevića iz 1973. godine, dok je Dejan Šorak hrvatsku vampirsku priču snimio 1989. s "Krvopijcima".
Upravo srpsku "Leptiricu" navodi i sam Eggers kao djelomičnu inspiraciju za svog "Nosferatua". (pogledajte zahvalu Eggersa srpskom redatelju Kadijeviću na videu niže od 19:30)
Njegov je Orlok tako bliži onom folklornom, neljudskom, ovdje i uveliko gadljivom biću, nego kakvom markantnom i tajanstvenom čovjekolikom vampiru. Bill Skarsgård je neprepoznatljiv u ulozi pod maskom (navodi da je sjedio u stolici i do osam sati dok su na njega nanosili slojeve i dijelove Orloka), neprepoznatljiv mu je glas koji je vježbao s trenericom uz operne tehnike. Tu je i istočni naglasak, no za razliku od Lugosija, njegov je hinjeni, mada radi svoje. Eggers u osnovi preuzima izvornu priču iz Murnauova filma iz 1922. o mladim supružnicima iz njemačkog Wisborga, Thomasu (Nicholas Hoult) i Ellen (Lily-Rose Depp), kojima za potpunu bračnu sreću nedostaje tek malo materijalne sigurnosti i statusnog uspinjanja, do čega ih može dovesti Thomasov poslovni uspjeh. A on pak ovisi o jednom ključnom poslu, za što mu je potrebno otputovati u daleku zemlju pod Karpatima kako bi imućnom, no za putovanja navodno onemoćalom grofu, na ruke odnio ugovor o kupnji stare i zapuštene vile u njihovu gradu. Eggersova adaptacija zadržava (gotovo) sve od izvornika, no čini i ključnu intervenciju koja uvelike mijenja način čitanja priče.
Eggersov "Nosferatu" je prije svega vizualno iznimno dojmljiv - nominacije za Oscara zaslužila je tako promišljena, namjeno i pažljivo desaturirana kamera njegova dugogodišnjeg suradnika Jarina Blaschkea, kao i povijesno utemeljena, ujedno i posve suvremeno rafinirana kostimografija Linde Muir. Film je nominiran i u kategorijama šminke i frizure (White, Loader, Stokes-Munton) te scenografije (Lathrop, Brentnerová), ukratko estetika uvelike prednjači nad sadržajem.
Eggersova najveća intervencija u Stokerovu, odnosno priču Henrika Galeena, scenarista filma iz 1922., ta je da se sudbonosni susret Orloka s Ellen ne događa tek kad grof zagleda u medaljon koji Thomas donosi sa sobom na putovanje te ostaje opčinjen fotografijom njegove supruge. Ovdje se njihov susret događa itekako ranije, još u doba njezinih nježnih adolescentskih godina. Ona je, naime, u stanju usamljenosti i beznađa, uslijed kojega osvještava vlastitu seksualnost, dozvala tu đavolju silu koja je opsjeda kroz život. Kad Thomas odlazi u njegov dvorac u Transilvaniju, Orlok vrlo dobro zna čijega supruga dočekuje. On ga je naposljetku tamo dovabio preko Knocka, koji je također obuzet tom demonskom silom kao i Ellen. Iako daje Orloku neprivlačno i odbojno obličje, Eggers ne napušta erotsku dimenziju odnosa vampira i djevojke, već je njemu seksualnost - često i prenaglašena, u ponavljanjima banalna - štoviše središnji motiv. Kao jednu od referenci za priču o dobro odgojenoj kršćanki koja seksualnim sazrijevanjem i oslobađanjem doziva zlo, Eggers navodi novelu "Pehor" Remyja de Gourmonta, čija junakinja proživljava upravo isto što i njegova Ellen. Thomasov se put odvija k tome upravo u predbožićno vrijeme, pa tako ni datum početka distribucije nije nimalo slučajan. Blagdansko ozračje kao kulisa neobuzdanom erotskom naboju.
Lily Rose-Depp u 'Nosferatuu'
Problem filma ipak je prvenstveno scenaristički. Jasno je da ni izvorni književni predložak ni Murnauov film nisu puno više od u osnovi sulude zabave, ali pritom vrhunske zabave, s pričom koja je u svakom svom dijelu vjerna tom svom suludom svijetu. Eggersov film pak u jednom trenutku postaje naizgled beskrajan niz ponavljanja gotovo istih replika i fizički ekspresivnih, ali u toj količini zamornih bacakanja Lily-Rose Depp tijekom napadaja koje proživljava Ellen. Suviše minuta odlazi na labavu detektivsku fabulu i četvoricu potpuno beskorisnih muških likova - Thomasa, njegova prijatelja Hardinga (Aaron Taylor-Johnson) i čak dvojicu doktora (Ralph Ineson, Willem Dafoe), njih čak četvoricu čija smrt ne bi oduzela baš ništa filmskoj radnji, odnosno ne postoji razlog da navijamo za njih. U čitavom filmu nema jednog pamtljivog citata, nema nadogradnje koja bi prevela priču u suvremeni kontekst i dala odgovor na pitanje zašto nam je i danas Nosferau (ili Drakula) zanimljiv i relevantan?
Upisivanje konteksta o povezanosti Ellen i Orloka ne čini priču vješto suludom, već naprosto besmislenom. Zašto bi ta smrtonosna i nepobjediva sila kakvom je Orlok prikazan pobogu kupovala kuću u dalekoj zemlji, pa čekala da njezin suprug doputuje s ugovorom, da bi se zatim Orlok ukrcao na brod i oplovio kontinent, a sve da dođe do svog predmeta žudnje - ako mu je otprije poznat i ako može Ellen svakako zaposjesti? Ne bi li mogao naprosto odmah doći do nje? Priča o seksualnom buđenju žene sputane društvenim konvencijama k tome upravo podcrtava ideal kršćanskog morala, umjesto da ga izaziva i kritizira. Djevojčica u trenucima samozadovoljavanja doziva đavla, on je opsjeda i muči sve do trenutka kad ona upoznaje svog dobrog i primjerenog supruga. Prvi dani njihova braka njoj su i prvi dani slobode, vizije i noćne more nestaju, da bi se pojavile čim dobri suprug odlazi od nje. Naposljetku je ona ta koja se mora žrtvovati da bi od pošasti i smrti spasila grad i one beskorisne muškarce na čije je trčkaranje utrošeno gotovo pola filma. Niti erotski potencijal nije u potpunosti iskorišten, već je seksualnost svedena gotovo na simbol jecaja i dahtanja glavne junakinje u kameru, jednu aluziju u sceni kad Orlok pije krv njezinu Thomasu i tek jednu punokrvnu (u svakom smislu) završnu scenu seksa. Zanimljiv bi iskorak bio prikazati Nosferatua u maniri istinskog erotskog horora, pogotovo s obzirom na to da ionako ima dobnu granicu od 18 godina, odnosno oznaku upozorenja zbog scena golotinje i nasilja.
Iako film obiluje referencama na izvornik, kao i simbolima bogatom mizanscenom, sve je do te mjere suptilno izvedeno, gotovo skriveno, i umjesto da svi ti metatekstualni citati služe radnji, oni postoje neovisno od nje, traže minuciozno i opetovano pregledavanje, i dok se film obraća najširoj mogućoj publici, ti su detalji namijenjeni filmofilima i entuzijastima. I nije nužno loše sakriti neke male nagrade upućenijim gledateljima, no problem je u omjeru i intenzitetu. Potraga za tim detaljima i doduše dostojnim posvetama davnom nijemom filmu može navesti da se Eggersov "Nosferatu" učini pomno promišljenim, rafiniranim filmskim ostvarenjem u kojemu ništa nije prepušteno slučaju, no on je zapravo upravo kao pukoj slučajnosti prepušten po svemu prosječan film, koji tek malo zanimljivije izgleda. Nasreću, ima brojne prethodnike.
