Lina (19) vlakom odlazi na tajni koncert u Švedsku. Na dolasku oduzimaju mobitele

Treće carstvo nešto je u što su ljudi vjerovali u srednjem vijeku. Prvo carstvo bilo je božje vrijeme, drugo carstvo Isusovo vrijeme, a treće carstvo vrijeme Duha Svetog. Sad ulazimo u treće carstvo... na 121. stranici “Trećeg carstva” - trećeg nastavka Karl Ove Knausgårdove “Jutarnje zvijezde” - tako kaže Valdemar, novi lik petoknjižja. Valdemar ima svijetlu, poludugu kosu, “kao u anđela”, “bistre, intenzivne oči”, “nježne usne”, “tijelo mršavo, gotovo krhko”. Valdemar je mladi medicinski tehničar, bivši student filozofije koji ne koristi mobitel, nema kompjutor, nije na mreži, filmove gleda u Kinoteci, a umjesto poruka šalje pisma. Valdemar je frontman Domena, black metal benda koji ne objavljuje svoje snimke, ne komercijalizira se ni na koji način, svira samo uživo, isključivo za uski krug poznanika i sljedbenika.

BESTBOOK Književnost i kultura Karl Ove Knausgård: Smak svijeta kao da nije predaleko

Podsjetimo, u “Jutarnjoj zvijezdi” pojavila se neobična, sjajna zvijezda, a članovi metal benda Kvitekrist pronađeni su ritualno ubijeni u šumi u okolici Bergena. U “Vukovima iz šume vječnosti” ljudi su krajem ljeta iznenada prestali umirati, u Moskvi, kao i u Norveškoj. Sad smo u trećem carstvu, što god to značilo. Na polovici smo hrvatskog prijevoda, na norveškom jeziku već objavljenog petoknjižja. Ako se do sada priča širila, sad se počinje zatvarati. Ako su prva dva dijela bila nekonvencionalna i začudna, treći je konvencionalniji, više nalik tradicionalnom romanu. Ono što se do sada zidalo u visinu sad treba podzidati. Možda i zbog toga neki smatraju “Treće carstvo” do sada najboljim prevedenim dijelom. Priča polako dobiva glavu i rep. Vraćaju se likovi iz prvoga dijela, vraćaju se pojedini likovi iz drugoga dijela. Neke pripovjedne linije su na svom vrhuncu. Tu je priča o psihozi Tove i obitelji. Priča o ljubomori Gautea i obitelji. Tu je i pogrebnik Syvert. Uvode se i novi likovi, nove linije priče: policijski istražitelj Geir ne samo da istražuje trostruko ubojstvo, nego i sam stvara priču održavajući paralelnu vezu s dvije žene.

Istraga o ubojstvu članova Kvitekrista uvodi nas u supkulturu black metala, a sjajna zvijezda najavljuje carstvo neumrlih. No ne možemo ništa još otkriti, čak ni nehotice, jer još ništa ne znamo. Ali u središtu “Trećeg carstva” je Valdemar Stiansen (za kojega nije isključeno da se kao epizodist, pod drugim imenom, već pojavio u prvom dijelu) te, u nedostatku bolje riječi, fenomen black metala. S 19-godišnjom Linom vlakom odlazimo na tajni koncert u Švedsku. Do zabačenog imanju stiže se makadamom, na dolasku se oduzimaju mobiteli. Posjetitelji izgledaju kao da su iz 19. stoljeća, nose crne šešire, košulje i tregere, duge brade i kose. Na tulum dolaze izdaleka: Njemačke, Engleske, Belgije, Španjolske... Unutar kruga imanja nekoliko je šatora, a sobe gospodarske zgrade na razini su nužnog smještaja. Odnekud dopire meketanje koza. S mrakom pali se krijes, koncert je u derutnom štaglju. Bend nastupa pod životinjskim maskama. Nakon kratkog uvoda s pozornice se pokreće lavina distorziranih gitara i monotonih rifova, uz vokal nalik vrištanju jarca. Riječi se urlaju ravno u pod: zemlja te želi i zemlja će te dobiti... Na kraju još samo nekoliko uobičajenih rečenica: “That’s all folks i see you next time!”.

Prvi val black metala pojavio se početkom osamdesetih. U osnovi sve je bilo povezano s pobunom i šokiranjem: Elvis je šokirao kukovima, Beatlesi dugom kosom, Stoogesi bukom, a punk agresivnošću, objašnjava u “Trećem carstvu” povjesničar metala. Klinci iz Norveške, ekonomski i socijalno zbrinuti, izašli su ravno iz dječjih soba i pokušali šokirati sotonističkom ikonografijom, govoreći u javnosti sve najgore što bi im palo na pamet.

Kad su se prvi i drugi val ispuhali, pretvorili u manirizam i pozu, počela je potraga za autentičnim, za “stvarnim”. Počinje serija paleža crkava početkom devedesetih, rušenja nadgrobnih spomenika i iskopavanja leševa, a vrhunac stiže s dva slučaja ubojstva: jednostavno, tako je to nalagala “logika” scene.

KNJIGA MJESECA Književnost i kultura Autobiografska ispovijest savršenog shizofrenika

Također, kao “logična” konzekvenca šokiranja sotonizmom i nekrofilijom pojavio se i “nacional socijalistički black metal”, unutar kojega su bendovi s imenima poput Adolfkult, Blutkult, Aryan Blood, Gestapo SS, Kristallnacht, Leibstandarte, Reich of the Black Sun i slično. U romanu, među izmišljenim bendovima, spominje se i Treći Reich. Dugo smo šutjeli pa sad možemo reći: upravo ovdje Knausgård peca svoj naslov. Kad je započeo pisati “Moju borbu”, očekivali smo da će doći i do Hitlera. Sad je stigao i do “Trećeg carstva”. Dvostruka kodiranost naslova “Moje borbe” nije imala ništa s Hitlerom: osim što je na kraju heksaloga Knausgård ispisao esej o “Mein Kampfu” duži od originala. U “Trećem carstvu”, originalno naslovljenom “Det tredje riket”, na engleski prevedenom kao “Third Realm”, naslov se povezuje sa srednjovjekovnim vjerovanjima. Ali rekli bi smo da je Valdemaru, koji čita Speerova sjećanja, od folklornog trećeg carstva čini se ipak bliži Treći Reich.

Poigravanje dvostrukom kodiranošću naslova dijeli neke sličnosti s načinom na koji se KOK poigrava i sa žanrom krimića. U “Trećem carstvu” duboko smo ušli u gotički horor. Još koji korak dublje i Knausgårdu će sotonistički zaplet biti teže rasplesti nego što ga je bilo zaplesti. No zasad su sve loptice u zraku: esej, kao i detekcija, filozofija i religija, kao i gotički horor. U zraku je još i ideja da se Knausgård samo pravi da piše žanrovski roman. “Treće carstvo” je to, ali i nešto sasvim drugo. To drugo jest ono što sad najviše intrigira. Krimić će se završiti ovako ili onako ili se uopće neće završiti, no roman će ići dalje. Ruku na srce, tko je ubio članove Kvitekrista više nije pravo pitanje. Njihovo ubojstvo je morbidan zločin, ali u svjetlu novih pojava sasvim marginalan događaj.

Pravo pitanje jest: što je carstvo neumrlih? Ako ljudi ne umiru, šta je to? Treba li taj problem rješavati i tko to zapravo može riješiti? Valdemar tu, čini se, izlazi iz priče. Njegovi stihovi ljude tjeraju pod zemlju, a ne iz zemlje. Policijski istražitelj Geir također nije čovjek za taj slučaj, baš kao što ni pogrebnik Syvert. Istražitelj može nastaviti raditi na slučaju višestrukog ubojstva, ali da on može riješiti slučaj višednevnog i višetjednog izostanka smrti u Norveškoj već bi mu se netko obratio za pomoć. Pogrebnik Syvert još gore prolazi, u vrlom novom svijetu on je suvišan, tek peti kotač. O čemu dakle govorimo kad ljudi prestanu umirati? Vragu ili Bogu? Pogrebnici i policijski istražitelji čini se da nisu pozvani odgovoriti na to pitanje. Valdemar o vragu, osim ako nije riječ o Trećem Reichu, ništa pametno ne može reći. Bliži srcu romana postaju likovi poput Syvertove sestre biologinje, Syvertova brata astronoma, neurologa Jarla ili svećenice Kathrine. Tu je i Tovin susjed Egil Stray, čiji je esej o smrti i mrtvima objavljen u prvom dijelu. A ne treba zaboraviti ni samu Tove, koja se u “Trećem carstvu” na crnim krilima psihoze velikom brzinom približava tamnom središtu romana.

'Moja borba' Književnost i kultura 'Razrezao sam si lice bocom, nije da se previše volim'

Ipak, dok čekamo razrješenje misterija i cijelog petoknjižja, posljednju riječ treba dati svećenici koja je već u “Jutarnjoj zvijezdi” imala posla s čovjekom kojega je pokopala. Nakon razgovora s policijskim istražiteljem Kathrine je nemirna. U vraga ili đavla ne vjeruje, za nju je to bizarna premisa iz prethistorijskih vremena, kad je razlika između životinja i ljudi bila manja. Ideja vraga sve čini glupljim i manjim. Kathrine razmišlja o bebi koju nosi u trbuhu. Noć je, djeca i Gaute spavaju. Kathrine navlači majicu, uzima čašu vode i odlazi na terasu. Kroz glavu joj prolazi misao: “Samo nas ti, Bože, možeš spasiti”.

Ali...

“Čim sam to pomislila, znala sam da ne vjerujem u Boga. Potpuno smo sami.”