Sergej Lebedev, ruski pisac rođen 1981. u Moskvi, autor je šest romana, od kojih su četiri prevedena na hrvatski: "Granica zaborava", "Debitant", "Bijela dama" i, posljednji u nizu, "Ljudi kolovoza", četvrti Lebedevljev roman koji je u Rusiji objavljen 2016., dok je u njemačkom prijevodu objavljen godinu dana ranije jer ga je nekoliko ruskih izdavača odbilo objaviti smatrajući ga "previše osjetljivim". Ta "osjetljivost" ponajprije proizlazi iz načina na koji Lebedev opisuje postsovjetsko društvo, kao zrcalni odraz sovjetske epohe, iz vremena kad je teror bio na vrhuncu. Roman je objavila Fraktura u prijevodu Ive Alebića. Lebedevljevo djelo, teme kojima se opsesivno bavi, na najbolji je način opisala Svetlana Aleksijevič, bjeloruska nobelovka: "Isključite televizor i pažljivo čitajte... Sergej Lebedev ne piše o prošlosti, već o sadašnjosti. Piše o tome kako još nismo proživjeli niti shvatili Staljinovo doba. Perestrojka se čini kao zaboravljena prošlost, ali Staljin je živ. Devedesetih smo svi bili romantici, mislili smo da je to sloboda. Ali osoba koja je cijeli život provela u logoru ne može izaći na vrata i sljedeći dan biti slobodna. Umjesto perestrojke i slobode postoji opljačkana zemlja, Rusi se bore protiv Ukrajinaca, a spomenici Staljinu se ponovno podižu. U crkvama ljudi mole za veliku Rusiju. Ovo više nije Staljinova generacija, već njihova djeca. Djeca njihove djece. Beskrajna i mračna veza. Lebedevljevi junaci traže put, način da prekinu tu pupčanu vrpcu...".
Sergej Lebedev, geolog po struci, u čemu ima i određene simbolike, u svojim djelima propituje unutarnji svijet starijih generacija, iz vremena Sovjetskog Saveza, duboko zakopan ispod slojeva službenog mita i samoobmane. Proveo je sedam godina u geološkim ekspedicijama na sjeveru Rusije i u Srednjoj Aziji, propitujući "geološke slojeve" Staljinova Gulaga, o čemu govori roman "Granica zaborava", kao i krajnje dijelove ruskog imperija, poput Kazahstana, gdje je smješten dio radnje romana "Ljudi kolovoza". U romanu "Granica zaborava" Lebedev spominje "negostoljubivu prirodu" koja ima vlastitu, zloćudnu svijest. U "Granici zaborava" ona u svojoj utrobi, u geološkim rasjedima, čuva neraspadnuta trupla nesretnih stanovnika Gulaga, dok u romanu "Bijela dama" sličnu ulogu igra rudarsko okno u provincijskom mjestu u Donbasu. Jedan od junaka ovoga romana nabraja "geološke slojeve" famoznog rudarskog okna: "Shema poljske zavjere. Shema trockističkih legla. Shema ukrajinskog nacionalnog podzemlja. Shema saboterske organizacije 'specijalista'. Shema fašističke središnjice. Shema bjelogardijskog saveza. Sheme, sheme, sheme...".
Lebedeva fascinira jednostavnost u pričama Arthura Conana Doylea, koje, po njemu, imaju i filozofski aspekt: "Za mene, Holmes utjelovljuje ideju pravde. Moral se temelji na činjenici da svaki zločin ima svoj trag". Taj trag, u Lebedevljevu slučaju, obično vodi duboko pod zemlju, u masovne grobnice iz Staljinova doba, čije "slojeve" propituje profesionalni geolog i vrhunsko književno ime u jednom. U razgovoru s novinarom Guardiana, koji je objavljen prije pet-šest godina, uoči objavljivanja "Debitanta" u Velikoj Britaniji, Lebedev govori i o vlastitoj poetici, izravno se nastavljajući na Svetlanu Aleksijevič. "U Rusiji je novo zlo ukorijenjeno u starom zlu", kaže Lebedev, opisujući državni teror koji provodi režim Vladimira Putina: "Putin je vratio ono što je KGB nazivao 'fizičkim uklanjanjem' - disidenti i novinari stradali su na mračne načine".
Lebedev u svojim djelima uspostavlja kontinuitet između sovjetske represije tijekom 20. stoljeća i represije koju provodi Putinov režim.
"Žrtve su umirale na domišljate načine, a ubojstva su se kretala od tajnih do blještavih: tihi otrovi i cijanidni raspršivači nasuprot eksplodirajućih kolača i šiljaka za led."
Lebedevljev stav prema zločinima iz sovjetske ere duboko je osoban: između 1917. i 1991. državna sigurnost ubila je dvadeset članova njegove obitelji. Među žrtvama su bili pravoslavni svećenici iz Sankt Peterburga, provincijski plemići iz Kaluge i Vladimira te potomci Nijemaca koji su emigrirali u Rusiju u 19. stoljeću. U intervjuu spominje i "kontradiktorne moralne oblike", "čudan dualizam koji omogućuje voljenim očevima da služe tiraniji danju, a noću da brižno ušuškavaju svoju djecu".
Ruska književnost i povijest, po njemu, ne daju odgovore na najvažnija pitanja iz sovjetske epohe.
"U našoj povijesnoj dokumentaciji nedostaje važna osoba. To je lik zlikovca. Rusi ne žele govoriti o odgovornosti za ova ubojstva. U trideset godina otkako je Rusija postala neovisna država, naše agencije za provođenje zakona počinile su mnoge zločine koji se ne mogu pripisati sovjetskom razdoblju. Gdje je izvor ovoga zla? Zanima me tko je to učinio i zašto." Tijekom Putinove ere, tvrdi Lebedev, intelektualna elita uglavnom je zatvarala oči pred stvarnošću, pogotovo pred činjenicom da se zemlja ubrzano pretvara u potpunu autokraciju. "Svjesno ili podsvjesno, ljudi pokušavaju izbjeći neka oštra i važna pitanja. Za mene se ruska književnost trenutačno sastoji od nenapisanih knjiga. Jasno vidim praznine. Pisci imaju moralnu i kreativnu odgovornost odražavati stvarnost."
Ljudi kolovoza, Sergej Lebedev, Fraktura. Prijevod: Ivo Alebić
"Ljude kolovoza" možemo opisati kao hibridni obiteljski roman s elementima krimića, trilera i pikarskog romana, u kojem Lebedev propituje stanje svijesti u suvremenoj Rusiji, sučeljavajući ga sa sovjetskom epohom. Radnja romana započinje u kolovozu 1991.: "Kakvi su to mjeseci bili! U kolovozu, na Lubjanskom trgu, gdje je muklo tresnuo Željezni Feliks (nadimak Feliksa Dzeržinskog, prvog šefa sovjetske tajne policije Čeke, op.a.), svi smo dijelili isti osjećaj da se ovdje i sad rađa nova država. Već živimo u njoj, treba nam još samo malo truda da se oslobodimo tužnog i mračnog nasljedstva, potrebna je istina o prošlosti - i mi nećemo ponoviti pogreške, povijest će krenuti novim putem".
Nakon što pripovjedač romana pronađe skrivene dnevnike svoje bake, kreće u potragu za misterioznim djedom Mihailom, koji je nestao u ratnom vihoru tijekom Drugog svjetskog rata. Pripovjedaču je neshvatljivo da u bakinu dnevniku nema nikakvih konkretnih podataka o djedu: "Nisu li ovi memoari poput sarkofaga iznad reaktora br. 4 černobilske nuklearne elektrane? Nisam si želio postavljati ta pitanja - jako sam volio baku. No ipak me nije napuštala misao: koliko još takvih 'zona' šutnje, tih amnezija skriva njezin tekst? Jer odsutnost djeda Mihaila očita je samo zato što svaki čovjek mora imati oca, a koliko je još prešućivanja?".
Lebedev preko svoga alter ega, želeći rasvijetliti misterij prešućenog djeda, kreće u detektivsku potragu. Na jednome mjestu opisuje grad u kojem je baka odrasla: "U usporedbi s bakinim sjećanjima ta je stvarnost bila zbrkana, kao da je neki zloban, podrugljiv čarobnjak izgovorio magičnu formulu, pa su sve stvari zamijenile mjesta i značenja, zaboravile što su nekad bile, zašto su stvorene, čemu su služile - bojim se da baka ne bi prepoznala grad svoga djetinjstva i mladosti".
Na ruku mu ide kaos i korupcija koji su zavladali u društvu, gdje se otvoreno trguje s tajnim dosjeima Državne sigurnosti: "Preplavio me val opojne radosti: Državna sigurnost, ta stara kuja - crkla je! Završena je njezina vlast nada mnom i nad bilo kim drugim! Bačene su u smeće njezine špijunske igre, crkla je kurvetina, hulja u epoletama, očiju podbuhlih od noćnih ispitivanja! Ugašene su lampe za ispitivanje, u arhivima štakori izjedaju njezino uvenulo, požutjelo tijelo od papira, a bivši sluge Državne sigurnosti prodaju ga 'za van'. Bio sam slobodan od strahova bake Tanje, od njezinih vječnih strepnji - i ja sam sad mogao bez bojazni čitati stare dosjee istraga, ionako više nikome ne mogu nauditi".
Međutim, pripovjedač se grdno prevario, "stara kuja" se vraća iz mrtvih, što će u završnici romana osjetiti i na vlastitoj koži. "Ljudi kolovoza" sadrže i elemente pikarskog romana. Glavni junak luta od nekadašnjih logora, tajnih tvorničkih pogona, pa tako završi i u Kazahstanu, na kozmodromu Bajkonur, gdje uspoređuje "staro" i "novo", tri različita, paralelna svijeta koji su živjeli na istom prostoru.
"Prvi - drevnost, divljina, nomadski život, stočarstvo, kameni idoli na udaljenim brdima. Drugi - prognaništvo, logorske zone ograđene bodljikavom žicom. Treći - također iza 'bodljikave žice' - pionirski duh napretka, najperspektivnije područje znanosti, civilizacije, kulture: poligoni, kozmodromi, Bajkonur, Sari Šagan. U sovjetsko vrijeme ljudi iz trećeg sloja mogli su ne primjećivati prve i druge. No sad su se potomci onih othranjenih na temeljima nomadskog života i progonstva približili nekad zabranjenim granicama."
Put ga, dalje, vodi do Čečenije, gdje traje rat: "I kad je trećeg dana siječnja 1995. postalo jasno što se dogodilo u Groznom, kako je završio napad, koliko je vojnika poginulo, shvatio sam da nismo zakoračili u novu godinu, nego u novu eru. Došli smo u budućnost, a ta se budućnost pokazala potpuno drugačijom od one na koju smo računali".
Zatamnjena mjesta sovjetske povijesti najlakše je rekonstruirati u dalekim, izgubljenim područjima, daleko od centara moći, gdje je prošlost djelomično sačuvana u mitovima koji se odvijaju u realnom vremenu. U tom smislu treba izdvojiti pripovjedačev posjet Kareliji, gdje dolazi sa svojom kriminalnom družinom ubiti lokalnog moćnika, cara Kerova. Ova epizoda može se čitati i kao alegorija o Staljinu, odnosno o Vladimiru Putinu kao Staljinovu odrazu u zrcalu. Car vlada Karelijom uz pomoć pasa koje križa s vukovima, koji simboliziraju agente tajnih službi: "...a ti novi psi križanci, potomci pasa i vukova - osjećao je da su najbolji. Bili su prejaki za njega, u njima je kolala iznimno divlja, bijesna krv, ali i on je u svojoj vlasti postupno sazrijevao upravljajući njima, nadilazio samoga sebe".
Potresni i pesimistični završetak romana, u kojemu glavni akter i njegova djevojka shvaćaju da ne mogu pobjeći od obiteljske prošlosti, da je "pupčana vrpca", koju spominje Svetlana Aleksijevič, prejaka i fatalna, zapravo je priča o današnjoj Rusiji, o njezinim suludim imperijalnim ambicijama, o kolonama mladića koji su ostavili kosti u Ukrajini, formirajući novi "geološki sloj" ruske povijesti.
