Kad je prije pet godina Louise Elisabeth Gluck dobila Nobelovu nagradu za književnost za “nepogrešivi pjesnički glas koji strogom ljepotom individualno iskustvo čini univerzalnim”, mađarski su mediji pisali da je nagradu dobila američka pjesnikinja mađarskih korijena, dok su izraelski otišli korak dalje. Po njima, nagradu je dobila američko-židovska, a po nekima i ultimativno židovska pjesnikinja. Bez obzira na te više ili manje egzaltirane kvalifikacije, te 2020. godine Gluck (čiji su židovski djed i baka po ocu emigrirali u Ameriku iz Mađarske) bila je poznatija u SAD-u, gdje je rođena i gdje je provela cijeli život, nego u drugim dijelovima svijeta. U međuvremenu, situacija se ipak promijenila, pa se knjige Louise Gluck češće prevode na druge strane jezike, a zahvaljujući Frakturi mogu se čitati čak i na hrvatskom jeziku. Nakon osebujne poetske pripovijesti “Nevena i Ruža” od lani, Fraktura je, također u prijevodu Tomislava Kuzmanovića i pod uredničkom paskom Monike Herceg, netom objavila njenu hvaljenu pjesničku zbirku “Averno” iz 2007. godine. Riječ je prvoj cjelovitoj zbirci američke nobelovke prevedenoj na hrvatski jezik.
“Averno” je deseta po redu zbirka tankoćutno-oštre pjesnikinje s američkog kontinenta koja opetovano dokazuje da joj je djelo i više nego univerzalno, što je prepoznao i u svom obrazloženju i podcrtao ponekad i bolno nepouzdani Nobelov komitet. “Averno” je zbirka koja dosljedno slijedi poetiku svoje autorice, intelektualke koja ne bježi od autobiografskog iskaza, ali ga dinamično kombinira s duhovnim i mitološkim, iznimno lucidnim zapažanjima i propitivanjima. Riječ je o zbirci sa snažnim mediteranskim, rekao bih i europskim štihom, koja je dobila naziv po malom kraterskom jezeru koje se nalazi desetak kilometara od Napulja, a koje su stari Rimljani smatrali ulazom u tajanstveni zagrobni svijet. Stoga smrt poput bršljana obavija i ovaj pjesnički uradak u čijem je središtu, osim same autorice, i mitska Perzefona i njena tragična sudbina. Baveći se Perzefonom (ali i vlastitom obitelji u kojoj su majka, otac, sestra, ujak...), Luise Gluck vrlo se precizno bavi i pitanjima ženstva, ali i božanskoga. Pitanjima svakodnevice, ali i vječnosti.
“Smrt me ne može povrijediti više, nego što si me povrijedio ti, moj voljeni živote”, piše pesimistična optimistica ili optimistična pesimistica, ali u svakom slučaju lirska vjernica koja vjeruje u prirodu i njenu moćnu ljepotu, pa potpisuje i stih “što su drugi nalazili u umjetnosti, ja sam našla u prirodi” ili “što su drugi nalazili u ljudskoj ljubavi, ja sam našla u prirodi”. No ona ipak ponajviše vjeruje u ljudsku iskrenost koja joj je neka vrsta opsesivne vodilje i u životu i u umjetnosti, baš kao i što tvrdi da je povlastica vjerovati u nešto čak i u trenutku kad se bližimo kraju...
Stihovi Louise Gluck elegantni su poput gepardova trka. I ekonomični do bola. Odaju snagu pjesnikinjine snažne i obrazovane, skoro bih rekao nepotkupljive osobnosti, koju je brusila i profesurom na Yaleu, ali i dubinskog proživljavanja stvarnosti, i to u njenom totalu. U ovoj zbrici Gluck odaje počast Aleksandru Puškinu te progovara vlastitim, a ponegdje i Perzefoninim glasom, koju možda doživljava i kao sestru. Njena pjesnička tajna svakako je i u sposobnosti da se iz zeusovskih visina u jednoj jedinoj elegičnoj sekundi spusti u malenu dolinu iz djetinjstva u kojoj je osjetila mir koji više nikad i nigdje nije doživjela. Da bi se potom opet suvereno propela u metafizičke dimenzije rezervirane samo za bogomdane pjesnike, među kojima Louise Gluck svakako ima povlašteno mjesto.
* Averno, Louise Glück. Fraktura. Prijevod: Tomislav Kuzmanović
