Ma što god učinili, naposljetku će SAD o svemu odlučivati

Financijska je pronevjera potkraj devetnaestog stoljeća američkog pisca Williama Sydneyja Portera natjerala da utočište nakratko potraži u Hondurasu. Ondje se susreo s vrlo jasnom ekonomskom razdijeljenošću između klasa, plutokracijom vladajućih i potpunom podčinjenošću radničke klase, kao i s posvemašnjom vezivanju državne ekonomije uz tek jedan proizvod ili sirovinu. Zatečeno je stanje u 1904. objavljenoj knjizi „Cabbages and Kings“ opisao kovanicom „banana država“ kako bi odao počast glavnom honduraškom izvoznom proizvodu i agensu njihove potlačenosti, cijenjenoj egzotičnoj deliciji i kraljici košare s voćem svakog bolje stojećeg američkog kućanstva. Već su se tada počele stvarati prve naznake negativnog publiciteta usmjerenog ka kompaniji United Fruits što će nekoliko desetljeća kasnije njezina vlasnika Sama Zemurrayja navesti da se, kako bi kompaniji osvjetlao obraz i time skrenuo pozornost sa svojeg poslovanja i mutnih američkih poslova na tlu Latinske Amerike, za pomoć obrati Edwardu Bernaysu koji, kao otac suvremenog spina, dobro zna kako zavaditi pa vladati. Jer pedesete godine prošlog stoljeća u SAD-u vrlo su pogodne za razvoj kolektivne psihoze. Društvo zadojeno strahom od komunizma dopustilo je suvremene progone vještica, da paranoja pomuti kolektivnu svijest toliko da laž postane stvarnost. Ili barem jedina istina.