Kultura
316 prikaza

Ma što god učinili, naposljetku će SAD o svemu odlučivati

OFA/WENN/PIXSELL
Paranoja, crvena prijetnja, američki hegemonizam i demokracija kao smetnja u najkraćem bi bio opis romana 'Surova vremena' nobelovca Marija Vargasa Llose

Financijska je pronevjera potkraj devetnaestog stoljeća američkog pisca Williama Sydneyja Portera natjerala da utočište nakratko potraži u Hondurasu. Ondje se susreo s vrlo jasnom ekonomskom razdijeljenošću između klasa, plutokracijom vladajućih i potpunom podčinjenošću radničke klase, kao i s posvemašnjom vezivanju državne ekonomije uz tek jedan proizvod ili sirovinu. Zatečeno je stanje u 1904. objavljenoj knjizi „Cabbages and Kings“ opisao kovanicom „banana država“ kako bi odao počast glavnom honduraškom izvoznom proizvodu i agensu njihove potlačenosti, cijenjenoj egzotičnoj deliciji i kraljici košare s voćem svakog bolje stojećeg američkog kućanstva. Već su se tada počele stvarati prve naznake negativnog publiciteta usmjerenog ka kompaniji United Fruits što će nekoliko desetljeća kasnije njezina vlasnika Sama Zemurrayja navesti da se, kako bi kompaniji osvjetlao obraz i time skrenuo pozornost sa svojeg poslovanja i mutnih američkih poslova na tlu Latinske Amerike, za pomoć obrati Edwardu Bernaysu koji, kao otac suvremenog spina, dobro zna kako zavaditi pa vladati. Jer pedesete godine prošlog stoljeća u SAD-u vrlo su pogodne za razvoj kolektivne psihoze. Društvo zadojeno strahom od komunizma dopustilo je suvremene progone vještica, da paranoja pomuti kolektivnu svijest toliko da laž postane stvarnost. Ili barem jedina istina.

 | Author:

Bernays, stoga, dok izgovara, ili to Mario Vargas Llosa u svojem posljednjem romanu „Surova vremena“ tako prenosi, da Americi veću opasnost predstavlja pojava demokracije u Gvatemali jer je „mogućnost pojave komunizma neznatna“, već osmišljava strategiju kojom će Amerikance uvjeriti u opasnu uobrazilju i tako otvoriti put još jednoj američkoj obavještajnoj intervenciji u ratu koji je nemoguće dobiti jer rata, zapravo, i nema. Postoji zato realna opasnost ekonomske prirode; gvatemalski predsjednik Jacobo Arbenz razmatrao je provođenje agrarne reforme. Njome bi svakom seljaku dodijelio komadić obradive zemlje i time iz korporativnih džepova izbio veći dio prihoda. Kao da to nije dovoljno, drznuo se od kompanija poput United Fruit zatražiti plaćanje poreza i isplatu nadnica dostatnih za dostojan život radnika. Razloga i više no dovoljno da Eisenhowerova administracija provede ozbiljnu kampanju, kroz vojni udar svrgne demokratski izabranog predsjednika i na čelo države postavi Carlosa Castilla Armasa. Od povijesne je istine Llosa oblikovao narativ svojeg posljednje, dvadeset i prvog romana, čije se bistrine, oštrine i autorske svježine ne bi posramili niti mnogo mlađi autori. Pogrešno bi, doduše, i posve neupućeno bilo očekivati da „Surovim vremenima“ Llosa ispunjava praznine u šutnjama velikog povijesnog narativa. Umjesto toga, u stvarnost događaja i sudbina upisuje fikciju kako bi surove događaje iz nedavne gvatemalske prošlosti, slijed čijim je ulančavanjem oblikovan narativ druge polovice dvadesetog stoljeća u Latinskoj Americi učinio poznatim. Ne samo izvan već i unutar njegova geografskog određenja.

 | Author: OFA/WENN/PIXSELL OFA/WENN/PIXSELL

Poseban naglasak Llosa pritom stavlja na stanje političke nezainteresiranosti koje nestaje pri napadu izvanjskih sila, sveopćeg i paralizirajućeg straha kakav osjete nekoć moćni, a jednom suočeni s mogućnosti izgona, mučenja ili nasilne smrti, pesimizma povezanog s u narodu prisutnim osjećajem neumoljive konačnosti jer, „ma što god oni učinili, naposljetku će SAD o svemu odlučivati umjesto njih“ i, napokon, manipulacije najgore vrste, kakva kreće u neumoljiv pohod putem uništenja, pritom ne ostavljajući nikakva traga o svojem postojanju kako bi se prikrili dokazi o uništavanju male demokracije poradi pogodovanja velikom interesu. Ispreplićući fikciju i fakciju i upisujući u svoju mrežu mnoge stvarne osobe i komadiće njihovih karaktera, Llosa zapravo gradi priču o vremenu koje, kako će sam reći, možda predstavlja plodno tlo za nastanak književnosti, ali u suštini je razarajuće i za kakvu naznaku normalnog života. Otuda i naslov, ne kao posveta Charlesu Dickensu, kako bi stvaratelji uzročno-posljedičnih veza među književnim razdobljima mogli pomisliti, već kao oda svetoj Terezi koja u svojem djelu o životu u doba Inkvizicije, govori kao o „surovom vremenu.“ Ujedno je to i opomena mudrog čovjeka na zalasku života. Opomena koju, svjestan je i on sam, svijet neće shvatiti ozbiljno.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.