Kultura Best Book
39 prikaza

Magdalena Blažević: Noćno paunče

Marijana Baškarad
Čujem tvoje korake na stepenicama, ulazna vrata su se jako zalupila. Stižeš i uskoro će jato leptira poletjeti i spustiti se na moj krevet
Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: BestBook, Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča 'Svetkovina' 2020. te romane 'U kasno ljeto' 2022., za koji je dobila i književnu nagradu tportal 2023. i 'Sezona berbe' 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

Leptirice moja!

Budim se pred zoru. Nisam u postelji, nego na ljepljivoj, hladnoj zemlji. Kažu da je noć bila topla i zvjezdana, a ja se sjećam jedino hladnoće i magle. I sada je osjećam u šakama. Buka se činila dalekom kao kloparanje voza kad već pređe most preko rijeke i zađe za brežuljak.

Moram se pridići, podići jastuk uz uzglavlje kreveta i nasloniti se, spustiti dlan na stomak da se uvjerim da je rana zarasla. Ti stavljaš vršak kažiprsta na rupicui vučeš sve do kraja šava.

- Ispričaj opet kako su ti izvadili metak iz stomaka.

Pričam ti otpočetka do kraja, a ti se mrštiš, širiš oči i naposljetku pokrivaš lice rukama. Ma koliko puta čula istu priču svaki put zaplačeš i baciš mi se u zagrljaj. Cviliš kao psić. Zgrabio bih te zubima za vrat i svuda nosio sa sobom.

Uskoro će se svjetlo promijeniti, razrijedit će se, i na zidu ispred mene ukazat će se jato leptira, velikih, raširenih krila. Sigurno su i noćas sletjeli na zid tvoje kuće. Privlači ih svjetlost sijalice pod krovom. Ustajem i pomaknem zavjesu s balkonskih vrata. Odavde se vidi tvoja kuća. Tvoj prozor je još u mraku, ali uskoro ćeš ustati i pojuriti k meni.

Ne poznaješ svijet izvan našeg sela, ne znaš da je proljeće već stiglo i da se rat završio.

Poslije ručka ću te odvesti u očišćeni dio šume i pokazati ti kako je zemlja plodna i kako cvijeće niče na mjestima na kojima ga nikad nije bilo. Podići ćemo truli lisnati pokrov, zariti nokte u crnicu i osjetiti kako je još uvijek hladna i kako su nježni, ali čvrsti cvjetni izdanci. Šafrani i ciklame. Rast će nam pred očima.

Leptirice!

Posjest ću te za vrat i pretvarat ćeš se da si u sedlu. Poskakivat ćeš i sve jače stiskati moju kosu. Slatka bol i užitak će mi preplaviti tijelo kao kad na uhu osjetim tvoj šapat.

Tajna je sve što ti imam reći.

Držat ću te za gole listove ispod nogavica i osjetiti dlačice nježne kao prašina, sasušene krastice na koljenima. Gledao sam te dok si trčala putem, spotaknula se i pala. Plakala si više iz ljutnje, nego od boli. Na jeziku sam osjetio toplu krv. Htio sam ti prići, polizati ranu, suze s obraza, ali se nisam maknuo s mjesta.

Helena je već bila pored tebe i povela te u kuću. Nisi izlazila sve do večeri dok nisi čula Cigane uz cestu. Zapalili su vatru i udarali u bubanj. Mečka se nije htjela popeti na zadnje noge, a onda su je stavili na vruć lim. Oči su nam gorjele. Udarali smo dlanom o dlan. Pružio sam ti novčić i ti si ga ubacila u crni šešir. Pitala si kamo će s medvjedom, a ja sam rekao da će ga sada pustiti da ide kući, u šumu.

- Ko ga tamo čeka? Ispričaj!

Pričam ti priče sa sretnim krajem. Tako me jače grliš.

Samo čekam trenutak kad ćeš stati na vrata.

Oh! Od tog trenutka ne čujem ništa osim tvog glasa.

- Ustaj!

Kad spustiš krila na moja ramena, zrakom poleti svilena prašina, zamiriše ružičasti šećer. Džepovi su ti puni papirića od bazooke. Kad si donijela prvog leptira bila si tiha kao da si se bojala da će mu se od tvog glasa slomiti krila. Takvog još nisi vidjela.

Izašla si i na zidu kuće ispod sijalice ugledala more noćnih leptira. Nisi znala jesu li još uvijek živi jer im se krila nisu pomijerala. Raširila si ruke kao dasama imaš krila i propela se na prste. Bili su visoko iznad tebe pa si uzela štap. Skinula si jednog i spustila ga na tlo. Bio je veličanstven. Istovremeno prelijep i ružan. Divna krila i debelo tijelo. Nisi znala što učiniti s njim, ali si mi ga morala pokazati. Još uvijek nisam bio ustao iz kreveta. Prišla si mi i čučnula.

- Je li živ?

Šaputala si.

Ustao sam i uzeo leptira iz tvojih ruku.

- Pazi! Slomit ćeš mu krila!

Spustio sam ga na radni stol i obukao se. Zajedno smo otišli u šupu da pronađemo komad stiropora. Bojala si se da će odletjeti i da ga nećemo naći kad se vratimo. U šupi sam jedva pronašao jednu ploču, bila je prašnjava i prljava, ali nam je poslužila. Nožem sam mu izravnao rubove i vratili smo se u sobu. Bio je dovoljno velik za leptira. Naglas si mu brojala kružiće na krilima.

- Jedan, dva, tri četiri… Četiri!

Iz limene kutije za kekse sam izvadio iglu i pružio ti je.

- Hoće li ga boljeti?

- Neće, više ne osjeća ništa.

Namjestio sam ti ruku s iglom na tijelo leptira i ti si zabola snažno. Usta su ti se najprije malo rastvorila, a potom si se nasmiješila. Taj sam dan otišao u grad i kupio nekoliko ploča stiropora i igle kakve se koriste u krojačkim salonima. Kasnije sam ih u dvorištu rezao skalpelom na manje komade. Pahuljice su letjele zrakom i padale po nama kao da pada prvi snijeg. Skupljala si ih, jednu po jednu, i naposljetku ih ope,t kao konfete, bacala uvis.

Očekujem da te vidim na vratima svaki put kad otvorim oči. Na ušima su ti slušalice walkmana, cupkaš nogom i ponavljaš uvijek isti stih.

Ma-material girl…

Kaseta je bila u walkmanu kad sam ga našao. Kuća uz prugu bila je napola srušena, kao da joj je neka velika ruka otkinula dio zida. Ušetao sam unutra i vidio da su ljudi odavde otišli netom prije nego što smo stigli. Na stolu u kuhinji bilo je tijesto za kruh iskipjelo preko rubova vanjika. U sudoperu prljavo posuđe. Ladice na komodi u dnevnom boravku bile otvorene. U njima sam pronašao nekoliko fotografija. Na prvoj žena u crvenoj haljini stoji ispred zimzelene ograde i drži dvoje djece za ruke. Dječak joj seže do pojasa, ozbiljan je i gleda ravno u objektiv, djevojčica je niža, smije se i pogled je podigla prema majci. Druga prikazuje djevojčicu u kupaćem kostimu kako stoji na šljunčanoj plaži, na trećoj su dvije mlade žene. Obje nose radne mantile i sjede u kantini. Pred njima su šalice s kavom i pepeljara. Nalaktile su se na stol, među prstima drže cigarete.

Spremio sam ih u džep košulje.

Walkman je ležao na jastučiću naslonjenom na rukohvat trosjeda.

Stavio sam slušalice na uši i pritisnuo play.

- … you abandoned me/Love don’t live here
anymore…

Znao sam da će ti se svidjeti. Vidio sam kako mi trčiš u zagrljaj i kako ti se zjenice šire kad čuješ muziku.

Stavio sam walkman u ranac i požurio preko polja.

Prije nego što ću zaći u tamu šume okrenuo sam se i s uvisine vidio selo što je gorjelo i pucketalo kao livade i njive u proljeće. Dim se podizao visoko u zrak pa se spuštao polako kao prvi mrak. Htio sam leći u suhu travu i zaspati. Oslušnuti zujanje i cvrčanje skrovitih svjetova, ali sam čuo poznate glasove u šumi i požurio da ih stignem. Uvijek pripadaš nekome, makar se osjećao samim na svijetu.

Čujem tvoje korake na stepenicama, ulazna vrata su se jako zalupila. Stižeš i uskoro će jato leptira poletjeti i spustiti se na moj krevet.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.