Ovdje se mogu zgrabiti milijuni, a jedina su ti konkurencija idioti. Nemoj da se pročuje…, pisao je iz Hollywooda Herman Mankiewicz 1926. svom njujorškom prijatelju, novinaru i dramatičaru Benu Hechtu.
Mankiewicz je bio najslavniji američki novinar i kazališni kritičar dvadesetih godina prošlog stoljeća, pripadao je intelektualnoj, umjetničkoj, novinarskoj, kazališnoj, kartaškoj i alkoholičarskoj eliti New Yorka.
Oko sebe je okupljao napametnije i najzabavnije novinare Amerike, ljude golema znanja, zdrava razuma i neiscrpna smisla za humor. Biti u njegovu društvu bio je privilegij.
Bilo mu je tek dvadeset šest godina kada ga je producent Walter Wanger, kao slavnu osobu, pozvao da bude scenarist u Hollywoodu. U Mankiewiczevu je slučaju nekoliko važnih stvari bilo u znaku broja 26.
Godine 1926. stigao je u Hollywood. Iste je godine napisao 26 scenarija za filmove tada najvećih zvijezda. A 1941. snimljen je film “Građanin Kane“ koji je režirao 26-godišnji Orson Welles. Scenarij je napisao, zajedno s Wellesom, Herman Mankiewicz.
Sve donedavno “Građanin Kane“ bio je desetljećima, prema sudu kritike, najveći film svih vremena (sad je na drugom mjestu, iza Hitchcockove “Vrtoglavice“). “Konkurencija su idioti“, pisao je Mank (kako su prijatelji zvali Mankiewicza) Benu Hechtu, čovjeku koji će postati najveći i najbolji holivudski scenarist svih vremena.
I doista, sve do dolaska Mankovih novinara i kartaša, Hollywood nije imao sofisticirane, inteligentne i duhovite scenariste. Nije imao intektualne buntovnike, društvene klritičare, intelektualce koji su podjednako dobro smišljali dramske prizore i dijaloge, kao i duhovite scene i gegove.
Svi su odreda bili majstori humora, zabavnog dijaloga i veliki znalci života na svim razinama, od dna društva u tada strašnoj ekonomskoj krizi pa sve do političkoga, financijskoga i poslovnog vrha.
U holivudski svijet melodrame 19. stoljeća, sentimentalnih drama i teatralne glume unijeli su kritički i satiričan duh, asfalt, automobile, provokativnost, modernu odjeću, ulični govor, cinizam, sumnju i američku urbanu okrutnost.
U početku nisu imali pojma o filmu, štoviše njih tadašnji tipičan holivudski film nije ni zanimao i zato su ga, što iz neznanja, što iz makijavelističke želje da napakoste moćnim šefovima studija, promijenili.
Kada je jednom zgodom Herman Mankiewicz bio kažnjen i morao pisati scenarij za zvijezdu psa, Rin Tin Tina, smislio je scene u kojima pseći junak Amerike cvileći od straha bježi pred mišem i u goreću kuću unosi bebu!
Unatoč njihovu drskom ponašanju i pisanju, Mankiewicz, Hecht i njihovo društvo bili su zvijezde filmskih studija jer je scenarij i poznavanje života početkom tridesetih, kada zvučni film osvaja publiku, postao holivudski kruh svagdašnji.
Socijalne drame, melodrame s drskim junacima i seksi junakinjama, gangsterski filmovi, priče o kriminalu, politici, poslovnom svijetu, prve urbane romantične komedije, ukratko, cijeli jedan moderni svijet sa stranica američkih novina uselio se u Hollywood.
Jedna od najfascinantnijih priča jest ona o nastanku filma Howarda Hawksa „Lice s ožiljkom“. U Chicagu je vladao Al Capone i novine su bile pune napisa o najvećem američkom gangsteru. U kinima su već izvrsno prošla prva dva gangsterska filma, “Državni neprijatelj“ i “Mali Cezar“.
Hawks je odlučio snimiti film o Caponeu. Naravno, nije mogao svoga junaka nazvati pravim imenom i tako je nastao Tony Camonte, “lice s ožiljkom“ poput Caponeova i vrlo sličnom karijerom. Hawksu se žurilo jer je mogao imati problema s podzemljem, Hollywoodom, J. Edgar Hooverom itd.
Film je trebalo snimiti odmah, “preko noći“. Koga je pozvao da za samo pet dana napiše scenarij? Mankiewiczeva prijatelja Bena Hechta, koji je smislio “Lice s ožiljkom“ kao čikašku verziju povijesne priče o Borgijama.
Renesansni spletkari, ubojice i vladari dobili su svoju sicilijanskoameričku inačicu i film je bio toliko provokativan i opasan da su Hawksa natjerali da snimi dodatak u kojemu će publici objasniti da je Tony zločinac a ne heroj i da im ne smije biti uzor.
Mankiewiczeva holivudska scenaristička postrojba bila je prva koja je probila led arhaičnog Hollywooda (kojemu su se u doba nijemog filma genijalno opirali moderni urbani komičari, Chaplin, Keaton, Lloyd, Langdon i drugi).
Uskoro će doći val scenaristaredatelja (Billy Wilder, Preston Sturges, Joseph Mankiewicz), a sve do pred kraj sedamdesetih Hollywood će održavati ravnotežu životnosti i iluzije u svojim filmovima.
Današnji trend izbacivanja “novinske“ stvarnosti iz holivudskog filma i vladavine fantazije, te digitalnih svjetova i junaka, rezultirao je zavidnim brojem doista izvrsnih filmova, no isto tako i umiranjem tradicije Mankiewicza i Hechta, holivudskih renesansnih preporoditelja koji filmu nisu samo donijeli život s naših ulica nego i radost prepoznavanja i poistovjećivanja s junacima poput nas ili poput onih kakvi bi, ma koliko griješni, željeli postati.
Ako želite osjetiti magiju Mankiewicza i Hechta gledajte Scorseseove “Dobre momke“ koji počinju rečenicom: “Otkad znam za sebe, želio sam biti gangster“ ili film scenarista i redatelja Davida Ayera “Posljednja patrola“ u kojemu junaci, kad ne love kriminalce ili spašavaju djecu iz vatre, kruže autom ulicama South Centrala i razgovaraju o ljubavi i životu.
