Glastonbury je i prošlog ljeta bio najveći europski festival. Kontigent sa 135 000 ulaznica po paprenoj cijeni od 228 funti opet je rasprodan u nepuna dva sata.
Gigantski open air supermarket u kojem su na 80 velikih i malih pozornica sortirani gotovo svi stilovi suvremene glazbe za Britance ima posebno značenje.
Glastonbury je najvažnija ljetna kulturna manifestacija u Ujedinjenom Kraljevstvu, za mlade svojevrsno hodošaće na koje se mora otići barem jedanput u životu, a za stare dragocjena uspomena na mladost kojoj se mogu vratiti barem kroz TV prijenos.
Veterani Glastonburya još se sjećaju legendarnog free festivala 1971. kad je glavnu ulogu odigrao David Bowie.
Izbor headlinera za subotnju špicu festivala svih festivala danas je maltene prvorazredno nacionalno pitanje koje ove godine ipak nije izazvalo previše uzbuđenja pošto se unaprijed moglo zaključiti kako je nakon planetarnog bestselera „25“ najbolja pozicija rezervirana za Adele.
Međutim, prošle godine je bilo prilično napeto uoči Glastonburya. Glavna uloga pripala je Kanye Westu što mnogim hodočasnicima nije dobro sjelo jer su prethodnih godina za skupo plaćenu ulaznicu dobili Stonese ili Metallicu.
Ogorčeni rokeri pokrenuli su internetsku peticiju protiv razvikanog američkog repera koja je do početka festivala skupila 133 tisuće potpisa. Neumorni organizator Glastonburya, 80-godišnji Michael Eavis odbacio je peticiju kao mračnu stranu weba, dok je Kanye odgovorio s pozornice u maniri narcisoidnog superstara.
Priredio je je standardni reperski solo nastup s DJ-em koji ga je pratio snimljenim podlogama, da bi festivalskom i televizijskom auditoriju na kraju poručio – gledate najveću živuću rock zvijezdu.
Prve redove zaposjeli su njegovi egzaltirani navijači, ali malo dalje od pozornice reporteri su uočili gomilu znatiželjnih promatrača koji zapravo slabo poznaju Westov repertoar i jedva reagiraju na „Black Skinhead“ ili „No Church in the Wild“.
Premda su najmanje tri njegova albuma, „The College Dropout“,„ Late Registration“ i „Yeezus“ usađeni u temelje modernog hip hopa, a sve što Kanye producira momentalno postaje magnet za nepreglednu masu sjedbenika na sve četiri strane svijeta, zagriženi rokeri možda nikad neće skužiti kako i zašto je 38-godišnji čikaški reper postao jedan od najutjecajnijih glazbenika ranog 21. stoljeća.
Njihov tvrdi kontraški stav nerijetko se poklapa s opaskom starog Davida Crosbya da Kanye ne umije ni skladati ni svirati ni pjevati.
Hip hop genijalac koji je u prvih 10 godina profesionalne karijere prodao 32 milijuna albuma i osvojio više od 20 Grammya ne mora se osvrtati na gunđanje starorokerskih nostalgičara, ali peticija koja ga je lani dočekala na Glastonburyu nosila je složeniju poruku koja nije bila upućena samo njemu.
Za nešto više od tri desetljeća komercijalni hip hop je postao afroamerička inačica klasičnog vesterna u kojoj se umjesto beskrajne prerije pojavljuje urbana džungla, umjesto poštanske kočije se vozi crna limuzina, baseball kapa zamjenjuje kaubojski šešir, dok Dr Dre, Kanye West i Jay-Z zamjenjuju Johna Forda, Johna Waynea i Garya Coopera.
U njihovo doba vestern filmovi raširili su se po cijelom svijetu, a hip hop je zahvaljući usavršenim komunikacijskim kanalima dobacio još dalje.
Kao što su nekoć svaku kretnju Johna Waynea oponašali talijanski špageti vesterni, istočnoeuropski crveni vesterni i bollywoodski curry vesterni, tako se danas globalni utjecaj Kanyea Westa prepoznaje u britanskom, francuskom, hrvatskom, bosanskom ili korejskom hip hopu.
No, čak ni najveći majstori klasičnog vesterna nisu se baš lako uspijevali prebaciti preko granice žanra i doprijeti do drugačije filmske publike koja se slabije palila na revolveraške obračune, potjere za odmetnicima i izbjegavanje indijanskih sačekuša.
Vodeći reperi danas imaju sličan problem jer su i njihove najubojitije rime znatno manje ubojite kad se odmaknu od tradicionalnih hip hop uporišta.
Kanye West je to fenomenalno riješio na prošlom albumu „Yeezus“ sa šarolikom ekipom vanjskih suradnika koji su ga pratili u avanturističkoj vožnji od eksperimentalne elektronike do industriala.
Za novi album skupio je još brojniju pratnju u kojoj se izmjenjuju Rick Rubin, Kendrick Lamar, Sia Furler, Rihanna, Frank Ocean, The Weeknd, Kid Cudi, Chance The Rapper, Cashmere Cat i Hudson Mohawke, međutim „The Life of Pablo“ ne zvuči onako impresivno kao „Yeezus“.
Ima tu nekoliko briljantnih pjesama pa „No More Parties in L.A“ i „30 Hours“ momentalno ulaze u Westovu antologiju, ali pokušaj da se skoro pola albuma izmjesti iz hip hopa u electro gospel nije donio velike rezultate. Najveću živuću rock zvijezdu ipak treba tražiti na drugoj adresi.
