Kultura
262 prikaza

Mahir Guven: teroristi nisu dio muslimanskih zajednica

1/3
Roman ‘Dva brata’, ispovijest o dva brata, Francuza i muslimana, 2018. godine osvojila je prestižnu nagradu Goncourt. Razgovaramo s autorom povodom hrvatskog prijevoda

 Hipnotična, grozničava ispovijest o dva brata, Francuza, muslimana, 2018. godine osvojila je prestižnu nagradu Goncourt za debitantski roman. Pobjednik koji je ambiciozno ispisao ove retke zove se Mahir Guven (1986.), još relativno mladi pisac, Francuz koji je u Francuskoj rođen kao osoba bez državljanstva. Pitanje drugosti središnje je pitanje romana “Dva brata”, kao i manjak životnih prilika, osuđenost na propast prije nego što je i stigla vaša prilika. Guven je ovaj roman, kako napominje, pisao u “hladnom gnjevu”, nakon što se u Francuskoj dogodio masakr u Bataclanu. Od vjerskog fanatizma ne okreće glavu, nego ga gleda ravno u oči, kazujući svakim retkom koliko ga sve to pogađa i ljuti. U središte svoje radnje smješta dva brata, od oca Sirijca i majke Francuskinje. Stariji vozi taksi, puši marihuanu i nisu mu strani sitni kriminalni poslovi, a mlađi je sređen i radi u bolnici kao medicinski tehničar. No upravo će taj sređeni mlađi brat postati zainteresiran za odlazak u rat u Siriji i pridružiti se ISIL-u. Najprije iz altruistične želje da pomaže, a kasnije, kad shvati što je taj rat, ni sam neće znati zašto je otišao. S obzirom na to da su dvojici braće roditelji bili sekularni, osobito otac Sirijac, Guven pokušava približiti kako se kod dječaka rodio interes za religijom i kako ih je naposljetku prema njihovim izborima pogurao težak život u predgrađu. Guven je dobio državljanstvo u dobi od 13 godina, studirao je na Université d’Angers, na pariškom sveučilištu Sorbonne i na Université Paris-Sud 11. Trenutačno radi kao urednik književnog časopisa America.

BestBook: Roman ‘Dva brata’ je debitantski i za njega ste dobili nagradu Goncourt za debitantski roman. Nakon što ste na sebe privukli toliko pozornosti u Francuskoj i inozemstvu, imate li određena očekivanja od sebe po pitanju sljedeće knjige? Osobito, jer se doima da ste u ovu unijeli tako veliki dio sebe. Negdje je pisalo da planirate pisati o tome kako je to biti ženom u muškom svijetu, no zašto ste to izabrali za temu?

Mislim da sad imam neka očekivanja od sebe. Izgubio sam slobodu da me nitko ne vidi, nije tako jednostavno razumjeti kako živjeti s ovom novom titulom koju donosi Goncourt za debitantski roman. No, ustva16 17 ri, dubinski sam sretan što sam naučio kako napisati knjigu i znati se nositi s tim osjećajem. Pozdravljam život svaki dan. S druge strane, odrastao sam s mentalitetom siromašnih ljudi, uvijek pokušavam učiniti svakoga, a osobite one koji su moćni, sretnima. Nije jednostavno naučiti kako biti potpuno oslobođen očekivanja. Tijekom pisanja ‘Dva brata’ pomogao mi je ‘hladni gnjev’. Što se tiče sljedeće knjige, to će biti vrlo dugačak projekt koji će se sastojati od tri knjige, a jedna od njih je o čovjeku koji se probudio u svijetu koji vode žene. Zašto to pišem, ne znam.

BestBook: Vaša biografija kaže da ste rođeni kao dijete bez domovine, od majke Turkinje i oca iračkog Kurda. Kad ste se počeli osjećati kao Francuz? Je li to bilo kad ste napokon dobili francusko državljanstvo ili kasnije, kad ste napokon mogli razumjeti svoju poziciju u društvu? Također ste godinu dana živjeli u Turskoj, gdje ste se, po vašim riječima, osjećali ‘vrlo, vrlo francuski’.

Ne znam kad. Tijekom moga djetinjstva bili smo samo obitelj s pričom, kao što svaka obitelj ima svoju priču. Možda sam počeo shvaćati da smo drugačiji, ne znam koju bih drugu riječ upotrijebio, tijekom viših razreda osnovne škole. No u isto vrijeme, osjećao sam se sve više i više kao Francuz. Ne sjećam se točno kad, bio je to dugačak process. Nisam se probudio jedan dan s ovim osjećajem da sam netko drugi. Tijekom godine dana koju sam proveo u Turskoj, osjećao sam se vrlo francuski. Osobito po pitanju muško-ženskih odnosa.

BestBook: U usporedbi s dvojicom braće, kako je imigrantsko iskustvo vaših roditelja definiralo vašu životnu perspektivu? Je li bilo trenutaka u vašem životu kad ste se osjećali ljutito ili izdano?

Prijatelju moj, nije jednostavno na to odgovoriti. Bili smo različiti, s pričom koja nije zajednička, s drugačijim korijenima, u zemlji koja se pretvarala da ima najsuperiorniju kulturu na svijetu. Ne znam jesu li granice pomogle u očuvanju nacija i država, no dugoročno, svaka zemlja treba novu djecu, nove energije i ideje. Imigranti iz cijeloga svijeta pomogli su sagraditi SAD, koji je pokretan europskim misaonim sklopom. Osjećao sam ljutnju u vrijeme kad sam studirao. Nitko nam nije rekao ranije da postoji najviša škola, jer su međusobno razmišljali da ne možemo uspjeti na takvim školama. U stvarnosti je problem više društveni, nego etnički. U posljednjim zakutcima nalaze se siromašni nekoga društva. Prije smo govorili da siromašni sačinjavaju radničku klasu, no sad je ime siromašnih ‘muslimani, crnci, imigranti’.

BestBook: Rekli ste da vas je Travis Bickle iz ‘Taksista’ inspirirao da stvorite glavnog lika svojega romana, Azada, vozača taksija i hašomana. Bickle je ultimativni otpadnik od društva, što je i vaš protagonist. Što vas je inspiriralo na to da stvorite drugog protagonista, mlađeg brata Hakima, koji se naposljetku priključi ISIL-u?

Jer sam želio napisati bolju priču i mislim da je moja bolja. Netko me je jednom savjetovao: ‘Budi bolji od svoga oca’. Pokušao sam napraviti nešto bolje od onoga što je napravio jedan od mojih uzora.

 | Author:

BestBook: Bliski istok oduvijek je jedno od turbulentnijih područja na Zemlji, no u proteklih deset godina potpuno je destabiliziran. Prije 2011. godine, tko god je putovao u Siriju, rekao je da je to zemlja s najljubaznijim ljudima na svijetu, no mnogi od tih ljudi danas su izbjeglice. Kad razmišljate o ovom ratu, koji je izazvao golemi kaos, kako ga sebi objašnjavate? Zašto je do njega došlo?

Možda je Mediteransko more otrov? Oko njega svi vole rat. Rat je uništio našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Rat je glupa ideja kojom se donosi demokracija u zemlju. Sirijski rat se mogao izbjeći, no možda je Sirija zaglavljena u novom hladnom ratu između Rusije i NATO-a.

BestBook: Vaš roman daje jasnu sliku toga kako je to danas biti musliman u francuskom društvu, osobito nakon Bataclana, ali i dekapitacije učitelja Samuela Patyja, što je čin koji je sablaznio cijelu Europu. Što vam se čini, kako društvo kreće naprijed nakon takvih događaja? Kako se oporavlja od toga?

Društvo traži vijesti i činjenice kojima će potvrditi svoje strahove. U Francuskoj više ljudi svake godine umre od posljedica nesretnih slučajeva, no pažnja je usmjerena na siromašne milijune muslimana i opasnost koju predstavljaju, a koja nije stvarna. Teroristi nisu dio muslimanskih zajednica, oni su zombiji i kriminalci koji pronalaze opravdanja da ubijaju ljude. Današnje društvo ne ide u pravom smjeru. Umoran sam od starog rata između potomaka doseljenika i koloniziranih. Njihova sjećanja se sukobljavaju svaki dan. Poznato sjećanje je ono o kolonizaciji, nepoznato sjećanje je ona vrlo dugačka suprotnost između muslimanskog svijeta i katoličkog svijeta. To je jebeno staromodno, no teško je sagraditi naciju kao u ‘Winnieju Poohu’. Moramo zaboraviti na prošlost i misliti kako ćemo sagraditi budućnost. U prošlosti, u Francuskoj je netko možda i imao san izgraditi društvo kohezije. Po mojemu mišljenju, to funkcionira. No neki glupi dečki samo traže probleme i izvikuju ih.

BestBook: Macron je objavio rat radikalnom islamu, no ne tako davno žuti prsluci marširali su ulicama francuskih gradova tražeći veća prava radništvu. Je li Macron učinio išta da poboljša poziciju radničke klase u Francuskoj?

Macron je briljantan, no nažalost neiskusan da bi vodio zemlju. Nikad prije nije bio gradonačelnik ili zamjenik. On o vodstvu uči iz knjiga. S ovom novom modom mladih čelnika u start-up ekonomiji, on je izgledao kao tip koji će preuzeti kormilo start-up Francuske. Politika je danas manje popularna nego start-upovi. No naša zemlja je stara tvornica, sa starim radnicimai treba stare tajkune politike. Da je Francuska Tatooine u svijetu ‘Ratova zvijezda’, trebali bismo Yodu, a ne Anakina. Možda ne poznaje zemlju. No nije usamljen u tome. Francuska je prevelika da bi bila centralizirana. Francuska je čudo, jedna zemlja u kojoj je toliko različitih kultura, geografije i utjecaja pod istom zastavom. Francuska je samo francuska zbog francuskog jezika, Pariza, ministarstva za poreze i Luja VI. 

BestBook: Pripovijedate emotivno tešku priču, no zadržavate humor. Može li humor biti jedan od načina kojim se je moguće boriti protiv siromaštva i diskriminacije? Pronalazite li zadovoljstvo u tome?

 Kako biste se borili protiv diskriminacije, morate povećati plaće, sagraditi škole i dati novac i njima i profesorima, ulagati u kulturu, ukloniti geta i pričekati 30 godina.

 | Author:

BestBook: Čitajući Didiera Eribona i Edouarda Louisa, mnogi ljudi, a osobito strani čitatelji, počeli su shvaćati koliko su velike klasne razlike u Francuskoj. Svi zamišljamo Pariz kao grad mogućnosti i raznolikih kulturnih utjecaja, no biste li rekli da ruralni i prigradski predjeli kazuju drugačiju priču?

Francuska je vrlo centralizirana. Većina prilika nalazi se u pariškom području. Najteže je kad dolazite iz ruralnih područja i kad ste siromašni. Ne znate nikoga, nitko vam se ne obraća (nema ruralnih glasova) i vrlo ste daleko od glavnoga grada. No ako imate velike snove, morate ići u Pariz. Ne slažem se s opisom siromašnih Eribona i Louisa. U njihovim glavama sretan si ako si pripadnik buržoazije, a u isto vrijeme kritiziraju buržoaziju. Društvo je ekonomski hijerarhizirano te je napravljena hijerarhija sreće pomoću novca. Ako razmišljate o sreći, ne mislim da su bijeli ovratnici iz Pariza sretniji od onih koji žive pored mora. Biti bogat znači biti pod stresom. Bio sam sretniji kad sam bio siromašan, sa svojom obitelji. Nismo razmišljali što ljudi govore o tome što smo radili. Bili smo slobodniji. Svijet buržoazije je svijet ljudi koji sve druge čine ljubomornima.

BestBook: Urednik ste u književnom časopisu pod nazivom America, a čini se da ste zaljubljenik u američki način pričanja priča. Što vas toliko privlači američkoj književnoj tradiciji?

Zato što je u mojoj zemlji većina pisaca više zainteresirana za to da napiše knjigu, a manje dobru priču.

BestBook: Više od 70 tisuća ljudi umrlo je u Francuskoj od korona virusa, a svaki dan se pojavi oko 27 tisuća novih slučajeva zaraze. Što mislite kako će ova pandemija utjecati na ljude dugoročnije?

Žao mi je, moj prijatelju, volim stvarati kad sam napušen. Sad sam napušen, a pitali ste teško pitanje. To je katastrofa. Ne vjerujem u Boga, no pomogao mi je s nekoliko stvari, stoga pričekajmo i vidimo. Dugoročno, moramo samo razgovarati sa svojom djecom da bismo razumjeli. Svijet maski i medicinskog straha možda? Veliki bankrot? 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.