Nema slavnije ruske pjesnikinje od Marine Cvjetajeve. Njezina duboka osjećajnost kojom je prožela stotine napisanih pjesama, sudbina kojoj je neuspješno uzmicala bježeći od revolucija, progona i siromaštva, njezina ekstaza pisanja i na kraju tragično izabran kraj, učinili su je velikom i obožavanom književnom heroinom koja je tek nakon smrti doživjela svjetsko priznanje i poštovanje.
U Hrvatskoj smo bili manjkavi za prijevode njezine poezije i mogli smo je u opsežnijim izdanjima čitati u srpskim prijevodima. Ali objavljen je dvojezični izbor poezije Marine Cvjetajeve na hrvatskom i ruskom jeziku u izdanju Matice hrvatske i prepjevu najboljih hrvatskih slavista: Antice Menac, Radomira Venturina i Dubravke Dorotić Sesar.
Književni genij Marine Cvjetajeve neodvojiv je od njezine biografije i ključnih događaja njezina života. Cvjetajeva je poeziju pisala neprestano, u najtežim momentima, u potpunim emotivnim rastrojstvima te momentima gladi i rubnih životnih uvjeta. Prve je pjesme napisala kao šestogodišnja djevojčica. Iako je pisala i prozu i esejistiku, u svjetskoj književnosti znana je prvenstveno kao pjesnikinja.
Rođena je 1892. godine u obitelji ruskih intelektualaca. Otac Ivan Vladimiriovič Cvjetajev bio je klasični filolog i povjesničar posvećen znanosti, poznat kao osnivač Muzeja lijepih umjetnosti u Moskvi, no u smislu očinske uloge prilično odsutan u vlastitoj obitelji zbog posvećenosti znanosti i radu. Majka Marija Mejn bila je poznata pijanistica. Tijekom djetinjstva zbog majčine bolesti boravili su često u inozemstvu gdje je pjesnikinja naučila francuski i njemački jezik.
Tijekom formalnog obrazovanja pokazivala je neposluh, otpor i svoju pobunjeničku prirodu. Nakon boravka u inozemstvu, obitelj se vratila u Rusiju 1905. godine, gdje se Cvjetajeva kao 13-godišnjakinja poistovjetila s pobunjenicima u revolucionarnim događanjima. Nakon smrti majke izbačena je iz internata zbog “pogubnog utjecaja i širenja revolucionarnih ideja”. Svoju prvu knjigu poezije “Večernji album” dala je sama tiskati u nakladi od 500 primjeraka još dok je pohađala gimnaziju i sama ih je odnijela u knjižaru.
Presudan je za nju bio susret s piscem Maskimilijanom Aleksandrovičem Vološinom, koji ju je kao 18-godišnjakinju pozvao da prisustvuje umjetničkoj koloniji u gradu Koktebelju na Krimu, gdje je upoznala budućeg supruga, carskog višeg oficira Sergeja Efrona. S 19 godina se udala za Efrona i zavjetovala da se od njega nikad neće rastati. Unatoč braku, Cvjetajeva se i dalje iznutra osjećala slobodna. U pismu prijatelju Rozanovu navela je kako njezin brak ne sliči običnom braku te da se ona uopće ne osjeća udanom, nego voli i živi isto kao u 17. godini.
Sa Sergejom Efronom Cvjetajeva je imala troje djece: kćer Arijadnu, kćer Irinu i sina Mura. Početak Oktobarske revolucije 1917. godine donio je prve velike nevolje u životu Cvjetajeve. Te je godine rodila kćer Irinu. Kći Arijadna imala je pet godina. Živjele su u potpunoj bijedi u Moskvi, u zapuštenom stanu. Prijatelj Erenburg zabilježio je nakon posjeta:
“Kad sam ušao u maleni stan, zbunio sam se. Teško je bilo zamisliti veću zapuštenost. (...) Sve je bilo zapušteno, pokriveno, prašinom, pepelom od cigareta“. Život u oskudici i teškim uvjetima preživljavala je i podnosila zahvaljujući golemoj duhovnoj energiji. Kći Adrijana, koja je počela pisati dnevnik u svojoj šestoj godini, za svoju je majku zabilježila da ima veliku dušu, brzi hod, nježan glas, piše pjesme, tužna je, brza, voli stihove i muziku, ali uopće ne voli malu djecu.
U moskovskim godinama njezin suprug Efron kao vojni službenik je odsutan iz života obitelji zbog revolucionarnih zbivanja. Godinama od njega nije bilo nikakva glasa, Cvjetajeva uopće nije znala je li živ. U Moskvi je 1918. godine strastveno ušla u kazališni svijet, pišući svoje kazališne komade.
Najteža godina u Moskvi bila je 1919. godina, kad je zabilježeno da je naokolo hodala bosa, u pocijepanoj haljini, nisu imali brašna ni kruha, tek nešto krumpira, a ostavština od oca od sto tisuća rubalja je nacionalizirana. Sestri Anastasiji Cvjetajevoj tad piše: “Alja i ja živimo po starom u trpezariji. Kuća je opljačkana i uništena. Jazbina. Ložimo namještaj. Ja pišem”.
Zbog krajnje bijede i gladi obje svoje djevojčice predala je u prihvatilište pokraj Moskve. Kako se starija kći Adrijana razboljela, ipak ju je dovela kući, dok je trogodišnja Irina umrla 1920. godine od gladi u prihvatilištu, što je Cvjetajevu dotuklo.
“Meni se desila velika nesreća: umrla je u sirotištu Irina - 3. februara, prije četiri dana. I zato sam ja kriva. Toliko sam bila obuzeta Aljinom bolešću (malarija-povratni napadaji). Nisam otišla na pogreb - tog dana je Alja imala 40,7... Da kažem istinu? - prosto nisam mogla. (...) Druge žene zaboravljaju svoju djecu zbog balova-ljubavi-haljina–životnih praznika. Moj životni praznik su pjesme, ali ja nisam zbog pjesama zaboravila Irinu - ja dva mjeseca nisam ništa pisala!”, stoji u pismu prijateljima Veri Zvjagincevoj i Alkesandru Jerofejevu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
