Konačno 1921. godine saznaje da joj je suprug živ, u Pragu, te s kćeri Arijadnom odlazi prvo u Berlin, potom Efron dolazi po obitelj i vraćaju se svi u Prag, u kojem je tad boravila ruska inteligencija. U Češkoj je rodila treće dijete, 1925. godine. Slijedi nova faza, emigracija u Francusku. Cijela obitelj zajedno odlazi u Pariz, gdje borave od 1925. do 1939. godine. Prema siromašnom i industrijom zagađenom Parizu Cvjetajeva se odnosila negativno.
Slavno središte umjetnosti i europske inteligencije za Cvjetajevu se nije pokazalo gostoljubivim. U Parizu Cvjetajeva nije našla svoje mjesto, književni svijet nikako je nije prihvaćao, nije mogla nastupati ni objavljivati. Poezija joj postaje ogorčena i socijalno kritična. Cijela obitelj ponovno živi jako loše, a suprug Sergej Efron se razbolijeva od tuberkuloze. Oboje osjećaju nostalgiju prema Rusiji, dok se Efron ideološki počinje zanositi idejama komunizma.
Kad je Efron morao zbog političko-kriminalnih afera otići iz Francuske 1937. godine, Cvjetajeva dvije godine kasnije odlazi za njim. U Sovjetskom Savezu ponovno ih dočekuju loše prilike i bijeda. Suprug je strijeljan, a kći Arijadna uhićena. Sa sinom Murom odlazi u izgnanstvo u Jelabugu ne bi li ga sklonila od vojne obaveze. Iznova žive u krajnjem siromaštvu, Mur je očajan što ga je majka dovela u izolaciju i u nepoznat kraj te se među njima javlja neslaganje.
Ne mogavši podnijeti pritisak i duševnu patnju, Marina Cvjetajeva je 1941. godine počinila samoubojstvo vješanjem. Nemoguće je bilo izdržati smrt djeteta, glad, neimaštinu, smrt supruga, uhićenje kćeri, egzistencijalnu stiješnjenost, brigu... Odlučila se za kraj.
O Cvjetajevoj puno saznajemo iz autobiografske proze i pisama koje je slala prijateljima i piscima suvremenicima s kojima je razmjenjivala intimne dojmove, slala im pjesme i ocrtavala momente teške svakodnevice. Objavljena su njezina pisma koja je pisala Borisu Pastrnaku, Ani Ahmatovoj, Rilkeu, češkoj prijateljici Ani Teskovoj, prijatelju Vološinu, sestri Anastasiji Cvjetajevoj i mnogima drugima. S Rilkeom je Cvjetajeva ostvarila duboko duhovno prepoznavanje, a trojna prepiska između Cvjetajeve, Rilkea i Pastrnaka smatra se književnim biserom i značajnim svjedočanstvom vremena.
Godinama se Cvjetajeva dopisivala s Borisom Pasternakom. Kad su se konačno sreli pred kraj njezina života, bila je razočarana što susret uživo nije imao tu snagu i magičnost koju su ostvarili preko pisama. Navodno ju je upravo Pasternak jednom slučajnom izjavom potaknuo da si oduzme život. Pomažući joj da spakira stvari, rekao je kako je konopac kojim veže stvari dovoljno čvrst da bi se njime moglo i objesiti.
Mnoge je neshvatljive i neobjašnjive poteze u političkom smislu izvodila Cvjetajeva. Primjerice, u svojoj je djevojačkoj sobi imala istaknut portret Napoleona. Uvijek je nastojala biti u radikalnoj opoziciji. Tako je tijekom Prvog svjetskog rata čitala stihove u slavu Njemačke, braneći je kao zemlju velike umjetnosti, ne mareći koliko je to što čini nepopularno i opasno.
Dok su se pjesnici njezine generacije mogli svrstati u određene umjetničke i pjesničke struje, primjerice Majakovski je bio futurist, Ahmatova i Mandeljštam akmeisti, Cvjetajeva je ostala odana svojem vlastitom izboru - nepripadanju grupacijama, strujama, umjetničkim smjerovima... Jedina odanost bila je ona prema samoj sebi, svojim umjetničkim izborima i stremljenjima.
Veličina stvaralaštva i žestina življenja Marine Cvjetajeve čine jedinstvenu pojavu u svjetskoj književnosti. Za čuvanje i otkrivanje njezina djela uvelike je zaslužna kći Arijadna Efron, koja je nakon završetka progonstva život posvetila čuvanju uspomene na majčino djelo. Cvjetajevine pjesme, eseji, pisma, kazališni komadi i kratke proze čitaju se kao cjelina, kao dio jedne velike tragične biografije koja je pridonijela da ona danas u književnosti ima gotovo kultni status.
Stoga je važno da je Cvjetajeva iznova ušla i u hrvatski jezik, objavom novog izbora poezije u izdanju Matice hrvatske. Ovaj izbor obuhvaća 120 pjesama, kao i opsežan pogovor Josipa Užarevića koji navodi da nova knjiga prijevoda Cvjetajevine lirike “popunjava veliku, neoprostivu prazninu u hrvatskoj prijevodnoj kulturi”, ponavljajući znanu tezu kako je Cvjetajeva “jedan od najtežih ruskih pjesnika kad je riječ o razumijevanju i prevođenju”.
U Hrvatskoj smo imali neobičnu situaciju da je 2005. godine objavljena prvo knjiga njezinih kratkih proza “Ono što je bilo”, u prijevodu i s pogovorom rusistice Adrijane Vidić, koja navodi neobičnost činjenice da se velika pjesnikinja hrvatskom čitateljstvu predstavila “naglavačke”, prvo prozom! Nakon toga je 2012. godine objavljen manji izbor Cvjetajevinih pjesama u izdanju kuće Mala zvona, koji kritika nije najbolje dočekala u smislu iskazane prevoditeljske vještine.
Dostupno nam je i beogradsko izdanje “izabranih dela” Marine Cvjetajeve koje je priredila Milica Nikolić, a sastoji se od tri knjige: “Pesme i poeme”, “O umetnosti i pesništvu; Portreti” i “Autobiografska proza; O Puškinu; Pisma”. Iako je najnovije izdanje Matice hrvatske veliki književni iskorak i hvalevrijedan pothvat u smislu susreta s Cvjetajevinim djelom, još čekamo nove prijevode njezina opsežnog opusa.
