Teško je na našim prostorima naći ljepšu knjigu o iskustvu izbjeglištva od “Amarcorda” Namika Kabila. Priča je to o taksiranju, samoći, umjetnosti, koliko toplom, toliko i hladnom svijetu Amerike. Svoj opus Kabil po povratku u Sarajevo nadopunjuje romanom “Isijavanje”, bavi se scenarističkim i redateljskim radom, da bi nedavno objavio svoj novi roman u izdanju Buybooka. “Yesterday” je smješten u sadašnjost, neki davni mladići i djevojke, pametni i perspektivni, ostarjeli su i raselili se po svijetu. Njihov povratak kući, promatranje sebe i grada, koji je, kao i oni, ostario, okosnica su ove priče u kojoj zapravo ima malo nostalgije. Ponovno je tu Kabilova pripovjedačka odmjerenost, njegove očaravajuće fine rečenice, ponovno će svoje čitatelje zarobiti u svijet koji je oštećen i klaustrofobičan, no od kojeg je teško pobjeći.
Express: Nakon romana ‘Sam’, ‘Amarcord’ i ‘Isijavanje’, ovo je vaša četvrta knjiga. U drugoj ste se bavili izbjegličkim životom u Americi, snalaženjem u jednom posve stranom svijetu, u kojem ste se grčevito držali za umjetnost. ‘Isijavanje’ je pak roman o povratniku iz Švedske, ali i svojevrsni postratni portret Trebinja. Jeste li s novim romanom koji se simbolično i paradoksalno zove ‘Yesterday’ napokon ispisali roman o sadašnjosti? U fokusu je Sarajevo, grupa starih prijatelja, i sve je naizgled dobro, no ipak je pala neka sjena i na grad i na prijateljstvo. Je li ta sjena ponovno rat?
Iako se roman okvirno dešava sad, njegovi su protagonisti zaglavljeni u prošlosti. Stalno se osvrću, bez obzira na očigledne zamke uobičajenog mistificiranja onoga otprije. To su dodatno i specifična godišta kojima se biološki zenit, plus-minus, dešavao kad su počinjali ratovi i društvo se počelo urušavati i zbog toga su njihova privatna starenja i politički markirana. Neko je rekao, ne sjećaju se ljudi bivše države zato što je bilo bolje, nego zato što su bili mladi. To je, naravno, pojednostavljeno, ali nije daleko od istine. Mimo univerzalnih simptoma, da je ono prije, ali uvijek bilo bolje, ili kako više nema one prave muzike, tu su i neke naše specifične, lokalne nijanse kojima sam se bavio. Riječ je o ljudima kojima se rat desio, uhvatio ih nespremne, a takvih, čini mi se, nije malo. Ima tu više slojeva, ali hajde da pokušamo adresirati makar neke. Istorijski govoreći ovdje, a pri tome prije svega mislim na Bosnu i Bošnjake, do devedesetih godina prošlog vijeka nije postajala jasna težnja za vlastitom državom, a onda su veliki lomovi primorali ljude da se bave projektom koji nije izrastao iz njihovih istorijskih težnji, mimo onih rijetkih pojedinačnih. Mi očigledno nismo bili spremni za tako kompleksan projekat koji se zove država, dokazujemo to već dulje od trideset godina i kao društvo se doimamo izgubljeno. Sad, poslije rata, iz ambijenta teškog politikanstva, koji je već prilično dugo dominantna matrica života u Bosni i Hercegovini, proizlazi i privatno, nerijetko bolno bavljenje intimnom prošlošću. Kao da nam je vrijeme u kojem živimo preozbiljno i prezahtjevno, a takvo je još od početka devedesetih, i mi onda s jednim specifičnim, privatno-političkim žalom gledamo unazad. Najradije bismo izbrisali rat, i stalno ga brišemo i potiskujemo, i onda nam to vrijeme fali. Nisu to samo četiri godine rata, obično se previđa period psihotične politike koja je prethodila i čitav niz godina poraća kad smo zapravo tek shvatili što nam se desilo. Sve zajedno se doima kao jedno traumatično trajanje, ili vakuum u kojem to neželjeno, izbrisano vrijeme nedostaje. U takvom jednom balonu, na primjer, postoje ljudi koji vjeruju da ne bi toliko ostarjeli da nije bilo rata, ili da bi Indexi i Bijelo dugme i dalje svirali, zanemarujući pri tome običnu biologiju. Odatle ta ‘sjena’ koju spominjete, a mislim da je tu više sjena i oblaka koji nam stoje nad glavom. Nije onda čudo kad se jedno jutro, kao neki od likova u romanu, ljudi probude mnogo stariji - kao da su prespavali te neželjene godine, a one sad dolaze na naplatu. I da se još jednom vratim na politiku koja je ipak u samom temelju svih naših izgubljenosti. Na primjer, za poznatu i prisutnu dilemu koja traje već više od sto godina, je li Gavrilo Princip bio heroj slobodarskog duha ili je pak najobičniji ubojica, Bošnjaci bi najradije rekli da uopće nije trebao talasati. Ne znam koji ga je đavo nosio.
Express: Da produbim prethodno pitanje. Očigledno se u svojem književnom radu bavite ratom te njegovim dubokosežnim i kompleksnim posljedicama koje ostavlja kako na pojedince, tako i na kolektiv, te njegovim tinjanjem kroz generacije. Koliko vremena treba, ne da se zaboravi jedan rat, nego da se izliječi od njega? Kako može društvo ozdraviti od kolektivne traume? I je li Balkan specifičan po tome kako se nosi sa svojim ratovima, kako gorljivo i strastveno prebraja svoje mrtve?
Često se i sam pitam do kada bi se umjetnik trebao baviti ratom, gdje je granica onoga što se zove suočavanje s prošlošću, a gdje realna opasnost da se uklizne u zapaljivu autoviktimizaciju koja, bez da se tome i težilo, može biti katalizator novih, osvetničkih pucnjeva. Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Evidentno je da se naše traume prenose kroz generacije, kaleme se kao voćke jedna na drugu, vjerojatno jer se kao društvo tako ozbiljnim stvarima ne bavimo sistematski i dobronamjerno, a kad se počnemo baviti, nerijetko to bude ratnohuškački. Zbog svega toga ljudi će vam ovdje reći da im je previše ratnih tema, a kad stvarno pobrojite umjetnička djela koja su se bavila takvom tematikom, vidjet ćete da zapravo i nema toliko ratnih knjiga i filmova. Vjerojatno je spomenuti osjećaj zasićenja i zgađenosti još jedna posljedica spomenutog politikanstva i manipulacije traumom, i ljudima je naprosto svega preko glave. Budimo realni, teško je očekivati od države kao što je danas Bosna i Hercegovina, koja je postavljena na daytonskim, nenormalnim političkim temeljima i zapravo je tragični eksperiment, da teži pojedinačnom i kolektivnom ozdravljenju. Ovo je društvo s posebnim potrebama, i koliko god to zvučalo patetično i skandalozno, nažalost, mi trebamo nekoga tko će zavrnuti ruke i stvari poredati. Ne treba zaboraviti da je prošlo 26 godina od završetka rata i rješenje se ne nazire. Znači, da bi se društvo bavilo tako ozbiljim pitanjima kao što su ratna stradanja i traume koje su ostale, trebalo bi biti mnogo zdravije nego što je to danas. Ali nama je uvijek netko drugi kriv, Dayton, na primjer, i bez obzira na to što to djelomično i nije daleko od istine, bojim se da smo već odavno krivo srasli i perverzno se zaglavili u vlastitoj autoviktimizaciji. U jednom neformalnom smislu, čini mi se da je opravdano pričati o ratu sve dok on izlazi iz nas kao prava i istinska inspiracija te nije posljedica vlastitog samosažaljenja. Ali to su ideali, a život je šaren. Što ćemo, na primjer, s umjetničkim djelima koja su dobro izvedena, a pritom su ideološki problematična, ili čak još gore, pozivaju na osvetu i revanšizam? ”Trijumf volje” (1935.) Leni Riefenstahl i danas izgleda impresivno, a bio je naručen od nacista s jasnom propagandnom intencijom. Ne znam jesu li mučne teme rezervirane za Balkan, i sam se to nerijetko pitam. Kad slušam meni dragi jazz standard ‘Poinciana’ u izvedbi Ahmeda Jamala, svaki put se nanovo oduševim da je moguće stvarati istinsku umjetnost koja je zaigrana i vesela, mimo teških tema. Na sličan me način, iako ipak različit, fasciniraju ironija i lakoća Wislawe Szymborske s kojima uspijeva pričati i o najtežim stvarima.
Express: Rođeni ste 1968. godine i dio mladenačkih godina ste proveli u predratnoj Bosni i Hercegovini, otkud ste otišli 1993. godine. Dojam je da ste ovim romanom pokušali vratiti dio tih godina, ali isto tako da niste željeli previše mistificirati, činiti prošlost boljom nego što je bila. Što zamjerate današnjoj Bosni i Hercegovini?
Djelomično sam na to već odgovorio. Meni danas u Bosni i Hercegovini, iako to i nije neka pretjerano nova stvar, ide na živce taj naš muradrluk, kako ga Basara naziva, jedna temeljna aljkavost. Kad ste u Sloveniji, ili se približavate Austriji ili Švicarkoj, ukazuju vam se red i posloženost, a kad se približavate Bosni, u oči vam upadaju nered i aljkavost. To su, nažalost, nerijetko dominantni utisci. Naravno da ovdje ima puno ljudi koji se bore za drugačije vrijednosti, za više reda i odgovornosti, ali je taj aljkavi i netemeljiti pristup poslu i životu prilično očigledna strana mentaliteta. Ne znam zašto je tako, mimo onih standardnih stereotipova o istočnjačkom duhu i Orijentu u onome mračnom ideološkom smislu. Odnos prema prirodi i okolini slično je iritantan, ali i znakovit. U zastrašujućem nemaru prema onome što je izvan naših kuća mogu se prepoznati i refleksije specifičnih bosanskomuslimanskih korijena. Kuća je dom i gnijezdo, a vani je stranstvo i taj prostor kao da se uopće ne doživljava kao kolektivno naš. Treba se dobro zamandaliti i visokim zidom opasati, ženu sakriti. Od krvavog Ali Dželaludin paše, koji je poslan u Bosnu u prvoj polovini 19. vijeka da sabljom smiri situaciju, Aneksije 1878., Sarajevskog atentata, dva svjetska rata, Titove Jugoslavije i zadnjeg tragičnog rata, kao da su se strahovi od vanjskog svijeta neprestano gomilali. To nije naš prostor, čini se da je poruka onih koji glancaju vlastite kuće i podrezuju ruže, a pri tome nemaju problem sa smećem na okolnim ulicama i dvorištima. Vidio sam svojim očima kako ljudi bacaju otpad u potok koji prolazi pored njihovih kuća, a žive tu generacijama. Problem je banalan i odvratan ali nije zbog toga naivan i lako rješiv. U romanu ‘Yesterday’ to što je bačeno po šumama i planinama, plastične flaše koje plutaju po jezerima i rijekama, nazivam melanomom jedne dublje dijagnoze.
Express: Jedan protagonist donosi strogu kritiku Sarajeva (zakrpljene i neravne ceste, šahtovi propali, smrdljiva Miljacka, neodvezeno smeće, poludivlja parkirališta). Tu je i dijagnoza da je iz grada kirurškim zahvatom uklonjena strast, i da su ostale samo hladne ulice i sivi beton. Kad razmišljamo o gradovima, poprimaju li oni karakteristike ljudi? Očigledno je da se mogu voljeti ili ne voljeti, no može li im se pripisati karakter, kao živim bićima? Ili je to što volimo ili ne volimo kod nekoga grada tek fizičke naravi?
Ono o čemu sam ranije govorio, spomenuta tragično-apsurdna politička zbilja koja traje već godinama, unakazila je i opustošila Sarajevo iznutra i to još traje. Tu se prilično dobro vidi da su oni koji sebe nazivaju bosanskim i bošnjačkim nacionalistima zapravo najobičnije bitange, bez časti i ukusa. I to je dobar primjer kako se kod nas ta društvena patologija prelijeva u privatne i intimne sfere. Na to se u romanu pokušava naštiklati, subjektivno imputirati, kako je Sarajevo danas grad bez strasti, i to je jedna od glavnih linija romana: kad je čovjek mlađi, sve je lakše, ljubav je prirodan dio života. Sa starenjem postajemo čangrizavi i počinjemo primjećivati ono što je možda i prije bilo tu, ali nam nije smetalo. Već sam spomenuo mentalitetski problem nesuočavanja, kako teško prihvatamo činjenicu da nas vrijeme melje i u takvom jednom bunilu tražimo krivce. Nema više ljubavi, čuješ od onih koji se bore s godinama. A ljudi se i danas vole, ljube i grle, vrište životinjski, bez obzira na to što se nekom čini da ni ljubavi nisu više kao što su bile. Grad čine oni koji tu žive, dolaze i prolaze, i to je stara istina, čak i kad uživamo u vlastitoj samoći. Ali grad se ne sjeća, mi smo ti koji evociramo i kad nesvjesno i subjektivno personaliziramo mjesta naših odrastanja. To je još jedan primjer spomenute nespremnosti da se suočimo s prolaznošću. Očigledno je više varijacija na tu temu.
Express: Pišete na jednome mjestu o tome kako čovjek ima osjećaj da ‘svijet stari i prolazi usporedo s našim životom’. Je li pogreška čovjeka što je samom sebi mjera svih stvari? Što promatra svijet isključivo iz prizme onoga gdje se on sad nalazi, što je postigao i gdje je bio? Da nikad zapravo ne osvijesti da je život trajno i neprestano kretanje drugih od njega, da njegovo vrijeme nije ukupno vrijeme.
Slažem se s vama, i jedna od protagonistkinja romana, Gaga, na sličan način i sama osjeća svoje okruženje. I ona ima problem s tim antropocentričnim promatranjem vlastitog života i planeta. Mislim da je to djelomično posljedica straha od smrti, kad narcisoidno i blesavo odbijamo prihvatiti da nas jednom neće više biti, i onda buncamo da će se makar dio svijeta morati srušiti kad mi nestanemo. Nekad se pitam je li to posljedica života bez Boga i bez formalne religijske utjehe, što mi nije strano, ili je riječ o nekoj generacijskoj, kolektivnoj psihozi, gdje nas je možda tehnologija nafurala da smo više nego ikad bliži tajni života. U ‘Yesterday’ protagonisti misle da je zbog njihova vlastitog starenja sve tako tajnovito, a ne mogu vidjeti da i bez njihovih običnih, malih života zapravo i dalje nema odgovora na trenutak konačnog odlaska s ovoga svijeta. Naravno da je sve ovo neprestano kretanje, potpuno se slažem, ali ne treba smetnuti s uma da junaci romana dolaze iz društvenog miljea gdje se, na primjer, familije raspadaju, prestaju pričati jedni s drugima, nekad i oružje potežu, a sve zbog neriješenih imovinskih odnosa. A takve odnose u amanat nam ostavljaju oni koji ne mogu prihvatiti da će i poslije njih biti života. To je slika i prilika ipak jednog primitivnog miljea.
Express: Jedna od glavnih tematskih preokupacija romana ‘Yesterday’ je starost. Ili bolje rečeno, konačno priznanje samom sebi da je mladost ostavljena u prošlosti i da je pred čovjekom neko novo razdoblje, manje uzbudljivo, a više samotno. Imate scenu susreta starih prijatelja, drago im je što se vide, ali nekako im nije do toga. Kao da se, negdje ispod, srame toga što su postali, što su ostarjeli. Koja vam je prva asocijacija na starost? Umor? Fizičko propadanje? Samoća? Kako se sami nosite s prolaskom vremena?
Pisao sam o onima koji su zagazili u pozne godine, ali su još vitalni i sebe nazivaju ‘mladim starcima’, još se ne daju. Zanimali su me ti ljudi jer sam i sam u tim godinama, i pokušavam osvijestiti ili preduhitriti te staračke stadije i procese. Itekako sam dio tog svijeta, nimalo imun na opisane potrese bez obzira na to što mi se još ne deševaju, ali nije ni to daleko. Iako poznajem tu zatamnjenu sliku i mogu se nekad vidjeti na njoj, mislim da sam generalno ispunjen i zadovoljan čovjek, pod ruku sa svojim dragim tugama i demonima. I super je taj osjećaj zadovoljstva, ne znam kako bih živio bez toga. Rad je terapija koja daje rezultate, ponavljam to često i stvarno vjerujem u to. Mimo rada, ima popriličan broj drugih stvari koje me živo zanimaju i okupiraju te mi je često dan kratak. Kad vam se nije teško probuditi u tri ujutro i pisati, to vam onda izgleda kao viši smisao, makar privatan. I dalje se dječački radujem knjigama koje planiram pročitati, udubljujem se u biografije dragih umjetnika, i eseje, i to je veliko zadovoljstvo. Uživati u dobroj poeziji za mene je prava maksuzija i privilegija. Ima u ‘Amarcordu’ taj dio, spomenuli ste ga ranije, gdje opisujem novootkrivenu strast prema umjetnosti - a tu se sve to dodatno pojavljuje kao sila koja će mi doslovce spasiti život - skoro kao fizičku strast, ali s aspektom koji je ipak različit u odnosu na fizičku ljubav. Teško da možeš do kraja, vrhunca, i zbog toga nema osjećaja praznine poslije.
Express: Jeste li se susreli s time da ljudi pokušavaju dokučiti što je u vašim knjigama fikcija, a što stvarnost? Nastavno na ovo pitanje, ima li autobiografska fikcija, popularna u novome mileniju, svoje zamke?
Zanimljivo je kako svaka proza koju počnemo pisati vrlo brzo postane fikcija, a naročito je zanimljivo što se desi s autobiografskim rukopisom. Mislim da se pisac, često i nesvjesno, više oslanja na jednu posebnu vrstu iskrenosti u odnosu na unutrašnje stanje iz kojeg piše, nego što se bavi pukom faktografijom i kronologijom. Zbog toga se autobiografije nerijetko i ne podudaraju doslovce sa stvarnim životom. Meni je i dalje čudesan cijeli aspekt podteksa, kao žile kucavice umjetnosti generalno. Sjećam se kad sam jednom prepričavao Felinijevu ‘La Stradu’, objašnjavao scenu kad Zampano na kraju skršeno spoznaje da mu je srce slomljeno. Prepričavao sam film, a kad sam ga ponovno pogledao, nekih dijelova i replika koje sam ja učitao uopće nije bilo u filmu. To mi se desilo i jednom ranije, kad sam kao dječak oduševljeno prepričavao film ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’. Slično je i s autobiografskim rukopisima, dodajemo i oduzimamo, i pri tome je autorska motivacija delikatno važna stvar. Činjenica da se nečega sjećamo ne znači da je to i stvarno tako bilo, fenomen je za sebe. Meni je važno da tekst pulsira po nekom mojem unutrašnjem registru, a manje se obazirem na to što je fikcija, a što stvarnost. I u životu se to svakodnevno isprepliće i ne znam zašto bi u umjetnosti bilo drugačije. Pitajte nekoliko ljudi da vam odvojeno prepričaju isti saobraćajni udes i iznenadit ćete se koliko je tu različitih, osobnih uglova. Kako je stvarno bilo, česta je zamka, to nam ništa ne garantira kad je umjetničko djelo u pitanju. Kako je nešto izvedeno ili saliveno, često je važnije nego o čemu je djelo samo. A tu, nasreću, nema utabanih puteva, iako naivni misle da stvarno postoje modeli i šablone.
Express: Čini li vam se da bi vaš put, posebice što se tiče izbora profesije, bio drugačiji da nije bilo izbjegličkog iskustva? Jeste li ikad razmišljali da biste bili nešto drugo da te 1993. niste sletjeli u Ameriku? Također, Amerikanci su toliko drugačiji od naših ljudi. Jeste li donijeli nešto od tog mentalnog sklopa sa sobom?
Često pomislim što bi bilo da nije bilo rata. Ali se toliko toga u međuvremenu izvrnulo da mi je i pomisao, kao hipoteza, teško dokučiva. Ja volim ovo što radim i mislim da bih kao kraška ponornica kad-tad izbio u svijet u kojem sam sad. A rat je bio veliki kotač, teško je to ne priznati. Otišao sam u Ameriku kao izbjeglica s teškim otporom da ne ostanem, a tek naknadno sam shvatio da sam neke vrlo važne stvari usvojio u istoj toj Americi. Na primjer, veliko je pitanje bih li ikad postao tako disciplinirani čovjek da nije bilo straha da ću umrijeti kao kalifornijski žohar. Često mislim o tom otporu koji sam imao prema Americi, koliko je u tome bilo provincijskog straha od velikog svijeta. Volio bih napraviti dokumentarni film o tome, kako se vraćam na LAX, na kojem me je LAPD hapsio jer sam kao taksist pokupio putnike za koje nisam imao dozvolu. Negdje sam i uživao u toj luzerskoj ulozi izgubljenog migranta, papka koji ne zna dobro engleski jezik i koji doslovce radi na ulici, poput kurve. A kako me je ljubav držala, tresla kao dobra groznica, da ne puknem. Možda sam tad prvi put shvatio da je ljubav koju čovjek dobije u životu neusporediva s bilo čim, i često pomislim na ljude koji možda nisu imali dovoljnu količinu pažnje u godinama vitalnog formiranja, kako je njima, kako oni gone dalje? I ta empatija posljedica je američkog iskustva.
Express: Još kao dječak ste u kinodvorani u Trebinju gledali filmove, opsesija s filmom se nastavila i dok ste taksirali u L.A.-u. U međuvremenu ste završili studij filmske režije u SAD-u, iza vas su uspješni filmovi ‘Kod amidže Idriza’, ‘Čuvari noći’, ‘Informativni razgovori’... Jeste li još strastveni filmaš? Pripremate li trenutačno kakav filmski projekt?
Već nekoliko godina više sam u književnosti nego u filmu i moram priznati da se osjećam jako dobro. I jeftin film košta i to je odmah komplicirana situacija. Netko to treba platiti, i onda vam predstoji dugo vrijeme traženja novca i nerijetko ponižavanja. Da i ne govorim o skupljim projektima koji se dulje čekaju. Dok razvijate neku ideju, nalazite se u njoj, identificirate se, a onda vas produkcijsko čekanje dovede u situaciju da nakon niza godina više ne znate je li vam i dalje, ili barem onoliko kao prije, stalo do te priče. Čovjek se mijenja i to je normalno, a s filmskim projektima, makar to bilo kod nas gdje nema dovoljno novca, uslijed dugog čekanja često zapadnemo u opasnost stagnacije i atrofije, svojevrsnog prinudnog zamrzavanja emocija i kreativnih težnji. A da i ne govorim o frustraciji kad se napisani scenarij ne snimi u film, to je tek gorko iskustvo. Scenarij kao forma ne živi poput, na primjer, dramskog teksta, i ako ostane nesnimljen, poluzavršena je stvar, kao neodsvirana partitura. I to je jedan od razloga zašto sam u književnosti jer nemam problema s idejama i inspiracijom, imam toga i više nego što mi treba, i zato uživam u stvaralačkom procesu gdje mogu pisati kad hoću i koliko hoću, i gdje sam ponajviše sam svoj majstor. Bez obzira na sve ovo, nisam otišao iz filma, više sam si prigrlio pisanje da bih neke priče ispričao dok je ‘željezo vruće’. U planu su i neki filmski projekti, i jedna zanimljiva adaptacija romana u film, ali to neću previše otkrivati iz sujevjernih razloga.
Express: Izjavili ste nekoliko puta da ni književnost ni film kod nas nisu profitabilni, ali barem imate slobodu raditi što želite. Kako komentirate recentnu bhcs kinematografiju, osobito u kontekstu europske i američke produkcije?
Američki i europski film jako su udaljeni. Puno je razloga zašto je to tako, a najočitiji je da je film u Americi prvenstveno business, a tek onda sve ostalo. Zato iznimno cijenim one autore koji u takvom, bankarskom okruženju uspiju napraviti drugačije i osobne filmove, kojih je ipak sve manje jer se stvaralačka energija već neko vrijeme prelijeva u serije. Meni se čini da su se nad filmovima koji nisu blockbusteri nadvili crni oblaci, i to je bilo još i prije pandemije, a sad se sve zajedno skoro u potpunosti preselilo na VOD platforme. Ljudi govore da će kina preživjeti, ali nisam siguran. Ne mogu baš preko noći propasti jer je pandemija došla kao kometa, iznenada, i golemi kapital u kinima sigurno će još neko vrijeme tragati za modelima preživljavanja. Ne znam što će biti s autorskim filmom, njegov prirodni ambijent ipak nisu kućne projekcije. Neću pretjerati ako kažem da je bosanskohercegovačka kinematografija na izdisaju, skoro da i ne postoji, mimo nekoliko autora koji nadljudskim naporima uspijevaju isproducirati vlastite projekte. Pravo je čudo kad ti rijetki domaći filmovi nakon svega budu i jako uspješni.
