“Gledajući stotinjak godina unazad, u povijest, Mostar je kao rijetko koji grad imao veliki broj likovnih stvaratelja koji su mu ostali vjerni bez obzira na nedaće ili nedostatke koji su ih u djelovanju u lokalnoj zajednici povremeno zaustavljali”, napisali su Danijela Ucović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i povjesničar umjetnosti Antun Karaman u studiji “Mostarski likovni krug”, objavljenoj 2010. u časopisu Akademija. U ovu rečenicu kao da je upisana biografija Florijana Mićkovića, najpoznatijeg mostarskog kipara, koji je pet godina nakon smrti, umro je u Mostaru 2021., dobio monografiju “Florijan Mićković - A 60 Years Journey”, u kojoj se, fotografijama i novinskim tekstovima, pokušava rekonstruirati šezdeset godina njegova stvaralaštva. Dobar dio Mićkovićeva opusa uništen je u proteklom ratu.
“Ratne strahote ne ostavljaju za sobom samo uništenje, kao što je bio slučaj s mostarskim ateljeom i domom Florijana Mićkovića (diplomca likovne akademije rođenog u Mostaru 1935.). Barem na simboličkoj razini, rat također može dati poticaj za obnovu onoga što je uništeno i izgubljeno, kao u Mićkovićevim nedavnim djelima. Skulpture, koje su doslovno pretvorene u prah i pepeo, dijelom zato što mu je omiljeni medij drvo, nisu se mogle vjerno obnoviti. Stoga se nove skulpture mogu smatrati svojevrsnom sintezom autorove stilske metamorfoze u posljednjem desetljeću i doista uzavrelog ambijenta njegove neposredne okoline”, napisao je Darko Glavan u Vjesniku 2001. godine.
Monografiju je uredio kipar i glazbenik Vladimir Mićković, Florijanov sin. Florijan Mićković rođen je u Mostaru 1935. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1962. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Antuna Augustinčića. Tijekom studija posjetio je Italiju, Španjolsku, Francusku, Njemačku i Nizozemsku, a krajem 1980-ih boravio je u Engleskoj kao stipendist Fonda “Moše Pijade”. Za života je izradio niz spomen poprsja, prikaza narodnih heroja, svetaca, raspela, socijalističkih uglednika, koji su bili postavljeni u javnim ustanovama, samostanima i na otvorenim prostorima. U ratu je uništena ili nestala većina njegovih djela, uključujući i brončanu skulpturu žene koja plače, koja je bila Mićkovićev diplomski rad, koju je Grad Mostar otkupio i postavio u veliki park, gdje je stajala sve do ratnih devedesetih, kad je nestala. Mićković je kao student, u zagrebačkom ateljeu Rudolfa Matutinovića, izradio poprsje Bobbyja Fischera, jednog od najvećih šahista u povijesti.
Monografiju objavljuje organizacija Beskrajno naslijeđe – Infiniti Heritage iz Mostara, koja stoji iza ovog izdavačkog projekta. Urednik izdanja je Vladimir Mićković, uz asistenciju Ivane Mićković, dok tekstove potpisuje više autora iz regije. Vizualni identitet monografije oblikovao je Manlio Napoli, a izdanje je štampano 2026.
(U monografiji “Florijan Mićković - A 60 Years Journey” može se vidjeti više crno-bijelih fotografija Mićkovića i Fishera, koje se mogu vidjeti i na Facebook stranici posvećenoj Bobbyju Fischeru.) Susret se dogodio 1961. godine, kad je Fischer posjetio Bled kako bi sudjelovao na prestižnom šahovskom turniru. Mićković nije odabran slučajno, jer je već tad njegov talent bio prepoznat u umjetničkim krugovima. Kip je Fischeru u New Yorku uručio šahovski velemajstor Svetozar Gligorić. Nekoliko godina kasnije Fischer je posjetio Mostar i atelje Florijana Mićkovića.
Početkom 20. stoljeća Mostar je bio orijentalna kasaba u kojoj su prevladavali zanatsko-obrtnički oblici proizvodnje i trgovina. Cjelokupni gradski život odvijao se uglavnom na ulici i gradskim trgovima. Kulturna događanja bila su rijetka pojava. Likovno nadareni pojedinci rođeni u Mostaru odlazili su na likovne akademije u druge, veće gradove. Nakon završenog školovanja uglavnom su ostajali živjeti u mjestima gdje su se školovali.
Milivoj Uzelac, jedan od najznačajnijih slikara rođenih u Mostaru, zaputio se u Pariz, dok su neki drugi ostali u Zagrebu ili Beogradu. Prekretnica se dogodila nakon Prvog svjetskog rata, kad su u Mostar počeli pristizati slikari i likovni pedagozi sa strane, koji su razbijali stereotipe ruralnog i malomještanskog mentaliteta te rušili uske provincijske okvire i barijere lokalne sredine. Najznačajniji od njih bio je Karlo Afan de Riveru, rođen 1885. godine u Istri, čije je poprsje izradio Florijan Mićković, a čija se fotografija može vidjeti u monografiji. De Rivera se početkom 1920-ih doselio s obitelji u Mostar, gdje je ostao do kraja života, u kojemu je i umro 1979. godine.
Iako je završio četverogodišnje likovno školovanje na Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu i jednogodišnje slikarsko usavršavanje u privatnoj slikarskoj školi Čikoš-Crnčić, također u Zagrebu, De Rivera je po dolasku u Mostar radio kao zubarski tehničar i usput ponešto naslikao, uglavnom u tehnici ulja na platnu. Godine 1929. u Mostar je stigao slikar Antun Motika, koji je dao novi poticaj razvoju likovnosti u gradu. De Rivera je otkrio tehniku akvarela, u kojoj je ostvario svoje najznačajnije radove.
Bobby Fischer, Florijan Mićković i šahist Dimitrije Bjelica u Mostaru 1970.
Mićković je ostvario niz samostalnih izložbi diljem svijeta. Najvažnijom svojom izložbom smatrao je zajedničku izložbu Mostarskog likovnog kruga, koji se formirao nakon Drugog svjetskog rata, a koji je svoj vrhunac doživio upravo s generacijom Florijana Mićkovića. Najvažniji predstavnici Kruga, uz Florijana Mićkovića, bili su Mehmed Meha Sefić, Mustafa Ico Voljevica, Jusuf Jusa Nikšić, Mladen Soldo, Vlado Puljić, Nikola Njirić, Želimir Dado Miladin, Krešimir Ledić, Dobrivoje Bobo Samardžić i Mustafa Pezo. Prema kazivanju akademskog slikara Jusufa Nikšića, Mostar je nakon Drugog svjetskog rata postao likovno središte Bosne i Hercegovine, gdje su rado navraćali brojni pisci, poput Maka Dizdara, Tina Ujevića, Ive Andrića, Petra Gudelja, Meše Selimovića, Zuke Džumhura... Andrić je u svojem poetsko-putopisnom eseju “Na kamenu u Počitelju” opisao taj jedinstveni ambijent u kojem su djelovali mostarski likovnjaci.
“Kad čovek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego - svetlost. To znam iz iskustva. Svetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vreme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sećanja na Mostar. Uvek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što prožima sve u njemu, neka naročita svetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvek sam mislio da se njom mora da ulaže u čoveka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za meru i stvaralački rad”, napisao je Ivo Andrić u eseju “Zapis o Mostaru”.
Zagreb 1960.
“Ono što je krasilo mostarske slikare i bilo im također zajedničko jest njihova neiscrpna fascinacija Mostarom, njegovom orijentalnom arhitekturom, Neretvom, ljudima, bujnim raslinjem i neizbježnim mostarskim suncem. Većini mostarskih umjetnika nije bila važna količina naslikanih slika, iskiparenih formi ili otisnutih grafičkih listova. Naglasak su stavljali na vrijednost izvedenih djela. I na vrijednost proživljenih i doživljenih iskustava. Oni svoju umjetnost nisu samo prenosili na platno, mijesili u glini ili urezivali u cinčane ploče, za njih je umjetnost bila sam život, te stil i način življenja”, kaže Nikšić.
Prije trinaest godina, 2013., u Klubu/Galeriji Aluminij postavljena je, povodom 50. obljetnice Mićkovićeva stvaralaštva, retrospektivna izložba, na kojoj su bili izloženi i neki oštećeni radovi. Na otvorenju izložbe govorio je povjesničar umjetnosti Anđelko Zelenika: “Čudna je sudbina kiparovih radova. Sve do jučer Mićković je u potrazi za svojim bistama obilazio hercegovačka mjesta kako bi ih što više prikupio za ovu izložbu. Njegovi narodni heroji, sveci, raspela, političari i uglednici krasili su mnoge škole, crkve, samostane, parkove i ulice. Većinu je pomeo ratni vihor i nećemo ih imati prigodu vidjeti, osim na crno-bijelim fotografijama u ratu srušenog mu ateljea što je zauvijek ovjekovječio pokojni fotograf Ćiril Ćiro Raič”.
Mićković je tom prilikom progovorio i o sudbini nekih svojih djela: “Neke su biste netragom nestale, puno je njih ‘ranjeno’ i oštećeno. Dr. Ante Jamnicki, ni s čim izazvan, probušen je metkom na dva mjesta. Pronašao sam ga na smetlištu. Plaketa Silvija Strahimira Kranjčevića, koja se nalazila na zgradi Muzičke škole na Musali, izbušena je mecima. Slična sudbina zadesila je i slikara europskog ranga Milivoja Uzelca. Tako da će biti dosta ranjenika na ovoj izložbi”.
Omiljeni Mićkovićev materijal bilo je drvo.
“U jednoj fazi stvaralaštva napravio sam odmak i ušao u fazu apstrakcije. Nije to bila totalna apstrakcija. Likovni kritičari tvrdili su da sam ušao u bit drveta. Drvo je živ organizam i traži da ga se poštuje. Tu je veoma bitno pratiti godove kako bi se izrazila snaga drveta. Meni su obje faze drage jer sam u radove unosio dosta lirskog trenutka. Radio sam dosta u kamenu. Godinu dana sam radio crkvu sv. Petra i Pavla, a kompoziciju pastira sa stadom koja se nalazi na Mostarskom blatu radio sam u mramoru iz Prilepa, jako tvrdom materijalu.”
U svojoj studiji Ucović
Mićković je ostvario niz samostalnih izložbi diljem svijeta. Najvažnijom svojom izložbom smatrao je zajedničku izložbu Mostarskog likovnog kruga, koji se formirao nakon Drugog svjetskog rata, a koji je vrhunac doživio upravo s generacijom Florijana Mićkovića
Igrom slučaja, u jednom broju Expressa pisao sam o hrvatskom kiparu Vojinu Bakiću, čije je ime postalo sinonim za uništavanje kulturno-spomeničke baštine. Slična sudbina zadesila je i Florijana Mićkovića.
“S obzirom na to da su umjetnička djela Florijana Mićkovića, kao i djela većine drugih mostarskih umjetnika, doživjela tragičnu sudbinu loma i(li) nestajanja u ratu 1991. - 1995., analiza njegova stvaralaštva može se podijeliti na razdoblje prije i poslije ratnih pustošenja”, pišu Ucović i Karaman. Mićković je nakon rata nastavio stvarati “još žešćim tempom”: “Trebalo je nadoknaditi izgubljeno. No sad su njegove skulpture dobile nešto drukčije haptičko ruho - otvorio se modernosti i progovorio idiolektom izraslim iz jezgrovitosti tretirane tvari i fine obrade Trolist, drvo, 2004. materijalne dovršenosti i likovne punoće”.
Vojin Bakić, zbog poodmaklih godina, nije, za razliju od Mićkovića, dobio drugu šansu, preminuo je tijekom rata, nadživjevši mnoga svoja djela, što je, pretpostavljam, najtužnija stvar za jednog umjetnika, što je, ujedno, i velika književna tema. Borges u kultnoj priči “Teolozi”, u kojoj piše o sukobu dvojice srednjovjekovnih teologa, Janusa Pannoniusa i Aurelijana, dovodi ovaj fenomen do krajnjih konsekvenci. Pannonius je završio na lomači, a s njim je zapaljeno i njegovo životno djelo: “Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporom, kraj njega postaviše primjerak kužnog djela ‘Adversus annulares’. Prethodne noći pala je kiša pa je pruće sporo gorjelo. Janus Pannonius molio je najprije na grčkom, a onda i na nekom neznanom jeziku”.
U novije vrijeme, početkom zime, u nekim zemljama, poput Švedske i Kanade, zaživjela je tradicija gradnje hotela od leda, koji se zatvaraju kad počne topljenje snijega i leda. Ledeni hoteli rekonstruiraju se svake godine. Zidovi, oprema i namještaj u cijelosti su izrađeni od leda. Prvi sličan hotel u istočnoj Europi izgrađen je u Rumunjskoj 2006. godine, na visini od 2034 metra. U Rumunjskoj je, također, 2011. sagrađena crkva od leda. Ne televizijskim snimcima ledeni hoteli izgledaju spektakularno. (Bilo bi zanimljivo vidjeti slične hotele u periodu topljenja leda.) Predvorja ledenih hotela često su ispunjena skulpturama od leda. Također, u nekim zemljama, poput Rusije, postoji tradicija kiparskih kolonija na kojima se izrađuju skulpture od leda. Sudbina mnogih Bakićevih i Mićkovićevih djela identična je sudbini skulptura od leda, s tom razlikom što kipari ledenih skulptura unaprijed znaju da će njihova djela netragom nestati, kao što to znaju i graditelji snjegovića. Bez obzira na to, ostaju do kraja posvećeni svom radu. Vjerujem, čak i u slučaju da su znali kakva će sudbina zadesiti njihova djela, da bi ih Bakić i Mićković s jednakom posvećenošću nastavili izrađivati.
“Oni svoju umjetnost nisu samo prenosili na platno, mijesili u glini ili urezivali u cinčane ploče, za njih je umjetnost bila sam život te stil i način življenja”, kao što je to u slučaju Mostarskog likovnog kruga napisao Jusuf Nikšić.
