Ipak, ne očekuje da će Slovačka uskoro izabrati gay predsjednika. Iako je i nedavna pobjeda Zuzane Čaputove mnoge iznenadila.
"To je sjajna vijest jer smo dugo osjećali da stvari u Slovačkoj idu u pogrešnom smjeru. Lani je u Slovačkoj ubijen novinar i to je izazvalo prosvjede protiv vlade. Predsjednička uloga jest samo ceremonijalna, ali ona će predstavljati Slovačku na drugačiji način. Je li to znak poboljšanja društvenog položaja žena? Nadam se. Čaputova je razvedena samohrana majka, uz to i vrlo liberalna, a Slovačka slovi za vrlo konzervativnu i patrijarhalnu zemlju pa se nadam da će njezina pobjeda potaknuti više žena na ulazak u politiku."
Imaju li žene u Velikoj Britaniji bolji tretman od onih u Slovačkoj? Je li to razlogom što je šestodijelni serijal o Eriki Foster, preveden na 28 jezika i prodan u 2,5 milijuna primjeraka, smjestio u južni London iako je Erika zapravo Slovakinja?
"U tom sam dijelu Londona živio 13 godina i mislim da ga dobro poznajem. Htio sam multikulturalno društvo, gay likove, miješanje rasa... Smatram da je piščeva zadaća što vjernije prenijeti društvo koje oslikava i zato je London po mojem mišljenju bolja pozornica od Bratislave."
Nije, doduše, siguran je li ženama lakše nego u Slovačkoj, posebno radi li se o policijskim krugovima. Oni su još vrlo staromodni i primarno "muški" pa Eriku, iako se kao detektivka mnogo puta dokazala, isprva promatraju samo kao suprugu kolege, a potom i kao njegovu udovicu. Gubitak supruga bio je nužan za stvaranje dramskog sukoba koji se u jednakoj mjeri odvija ispod površine i ispoljava prema društvu.
Hoće li taj sukob biti pojačan ili oslabljen Brexitom, jer Erika se za svoju poziciju bori i kao imigrantica, Bryndza još nije odlučio. No siguran je da imigrantska pozicija Eriki pruža mnogo slobode.
"Nekad se, ako si predugo unutar nekog sustava, počneš pretvarati da su stvari bolje nego što doista jesu. Erika jasnije vidi razliku između stanja u Slovačkoj i Britaniji. Ondje još postoji sustav klasnih podjela, i to u svakom segmentu društva, ali kad ste u njega uronjeni, ne vidite to tako jasno. I meni se događa da te podjele u britanskom društvu sad vidim mnogo jasnije nego prije. Možda, ako ste stranac, smijete reći neke stvari koje se ‘domaćima’ ne bi opraštale."
Naravno, jer već ste do neke mjere izolirani, a ne mogu vas izopćiti dvaput. Ili? Naravno da mogu, kaže mi Robert uz rezigniran osmijeh, mogućnost dvostruke izolacije uvijek postoji, posebno ako se u manjini, uz tvoj nacionalni, nađe i seksualni ili neki drugi identitet.
"To može biti jako frustrirajuće, društvo pred tebe postavlja određene zahtjeve i očekuje da ih ispuniš, a ti ponekad ne možeš ili ne znaš. Ljudi često misle da je Erika policajka jer ja vjerujem u britanski policijski sustav. Upravo suprotno. Naravno, Britanci se osjećaju sigurno i vjeruju svojoj policiji, no meni lik policajke služi i za opisivanje vlastitih, sa stanjem u društvu povezanih frustracija. Pišem o svemu što se događa, društvenoj mobilnosti, nepravdama, razlikama između bogatih i siromašnih. Zato mi je bilo važno stvoriti lik djelatne policijske osobe."
No junakinja njegova novog serijala, tek započetog romanom "Nine Elms", privatna je istražiteljica imenom Kate Marshall. I ona je nekoć radila kao detektivka, no napušta policijski posao i nesputana strogim slovom zakona pokušava riješiti više od desetljeća stari slučaj. Odsustvo potrebe za slijepim praćenjem policijskih postupaka Bryndzi je donijelo golemo olakšanje, ali još nije gotov s Erikinom pričom.
Mnogo je još toga na što Robert Bryndza kroz svoja dva serijala želi upozoriti. Svake se minute u svijetu dogodi neki oblik zločina nad ženama pa govor o tome smatra svojom odgovornošću.
"Htio sam upozoriti i na nejednakost tretiranja zločina u medijima jer se neće jednako prikazati ubojstvo istočnoeuropske imigrantice i Britanke iz dobre obitelji. To je fenomen koliko i činjenica da se moji romani s muškim žrtvama prodaju lošije od onih u kojima su ubijene žene. Možda to ima veze s paradigmom muškarca-zaštitnika u koju žene vjeruju koliko i muškarci."
Najviše ga, otkriva za kraj, iznenađuju pisma u kojima se čitatelji žale na uvođenje gay likova i njihove poljupce, no nitko se ne žali na brutalnost.
"Ponekad se pitam kakvo je to društvo. Opet se vraćamo na pitanje jednakosti, često se te likove svodi samo na njihovu seksualnost, kao što se i mene često definira kao ‘gay’ pisca, a to je samo mali dio moje osobnosti."
