Za ZKM se i u međunarodnim okvirima zna da je kazalište od posebnog ugleda. Ali da ima najveću dvoranu u Hrvatskoj, i nema. Kako, onda, takvo kazalište izlazi na kraj kad Hrvojka Begović ima premijeru pa treba nabaviti karte za sve svoje sestre? Jer ima ih, koliko ono, čak tri.
"Ha, ha, ha! Moje sestre ne dolaze na premijere, nego na predstave, tako da nije problem", objasnila nam je ta ispirsana Zagrepčanka u crnoj dvorani, onoj manjoj, ispod stotinjak reflektora, dok je Sandra vrijedno fotografirala njezine kolegice jednu za drugom.
Za Hrvojku se prvi put pročulo s Moliereovim "Tartuffeom", kad je njezina generacija Akademije dramske umjetnosti, kako će poslije reći Anđela Ramljak, "baš rasturila, bila odlična". Za Hrvojku se itekako čulo i poslije - u "Pansionu Eden" Árpáda Schillinga", u "Ponoći" Ivana Planinića, što mu je bio diplomski ispit, ranije pak "(Pret)posljednja panda ili statika", "Noćni život"... Rekao bi gledatelj da joj više pašu moderniji izričaji.
"Ne isključivo... Da, radila sam puno predstava po suvremenim dramskim autorima, kao i autorske predstave. Volim to raditi, volim kazalište koje naginje neklasičnoj izvedbi, ali ne zazirem od klasičnog teatra, dapače, i on može biti fenomenalan. Trenutačno u ZKM-u pripremamo autorski projekt 'Mi i oni' o srednjoškolskom obrazovanju, a nakon toga me čeka rad na predstavi po tekstu Dina Pešuta. Najbitniji su mi u ovom poslu ljudi s kojima radim, ne tekstovi ili žanrovi. Ako se dogodi ljudski susret s ljudima s kojima radim, onda je moguć i umjetnički."
Hrvojka Begović ima jedinstvenu priču o tome kad je shvatila da je kazalište njezin profesionalni usud.
"Mislim da je to bilo kad sam imala pet godina, na plaži na Olibu, 1987. Tamo moji roditelji imaju kuću otkad znam za sebe i tamo sam odrastala tijekom ljeta. Nemam pojma, bilo je to nešto intuitivno. A u nekim formativnim godinama, bilo je to negdje oko 15. ili 16. godine, nakon što sam gledala od Bobe Jelčića 'Nesigurnu priču' i od Paola Magellija 'Tri sestre', tad sam doista shvatila da je to ono što me zanima, čime bih se voljela baviti."
U ZKM je došla 2012. kao zamjena za Barbaru Prpić, kad ju je zvao Ivica Buljan za predstavu "Žuta crta". Preuzela je njezine uloge, ubrzo počela raditi i svoje predstave, tri godine poslije ulazi u ZKM u angažman i dalje je povijest.
"ZKM je sad moje prirodno okruženje, moje prirodno stanište. Ovdje imam širok dijapazon koji mi odgovara, raznolikost rada - od dječjih predstava pa do progresivnijih i klasičnog teatra." Od šest glumica ZKM-a s kojima smo se podružili, Petra Svrtan je najmlađa, reći će da je "još zelena", jer je diplomirala prije malo više od godine dana. Iza sebe ima "Probu orkestra" i "Tri X i ja", a već prije je za Jelčićev "Govori glasnije" ovjenčana lovorikama od Hrvatskoga glumišta. Ipak...
"Do tada sam bježala od toga, da me nikako ne povezuju sa starcima. Mislim, pa morate biti u otporu! Zar ne? Vodila sam odvojeni život. Išla sam u muzičku školu", opisivala je doba u kojem je vrijedno prebirala po klaviru.
"I onda sam u 4. razredu srednje odjednom poludjela. Probudila sam se i rekla: 'Ja želim ići na glumačku akademiju'. Šokirala sam i sebe i druge. To je očito živjelo negdje u mojoj duši, skriveno, i jednog jutra samo je eksplodiralo." Glazbeno obrazovanje je ipak poslužilo, itekako je poslužilo. Danas svira klavir i klarinet. U HNK u Zagrebu je za potrebe neke predstave naučila svirati i harmoniku. Složila se da je "to ionako samo klavir u koji se upuhuje zrak".
Njezin nastavnik u srednjoj ih je učio da "postoje četiri velika 'B'; Bach, Beethoven, Brahms i Beatlesi", i toga se Petra drži i danas, sve do britanske indie scene, cijelog katekizma poniklog iz britanskog postpunka. U toj širokoj crnoj haljini s cvijećem, za što je rekla da je njezin stil - "opušten, s cvjetnim uzorcima, pomalo nomadski" - izgledala je kao netko tko bi, da mu padnu u ruke pusti milijuni, kupio ranč, zasadio ga cvijećem i cijele dane šetao s upletenim cvijećem u kosi.
"Zapravo ste me dobro detektirali. Idem na Sljeme barem jednom tjedno. Jednom bih htjela imati nekakav vrt, povrtnjak, da nešto sadim, kuham... Da, imam bosiljak na balkonu! I sve one začinske biljke", pričala je 25-godišnja glumica, iz koje je na kraju ipak na površinu izbio njezin kazališni DNK.
A Tina Orlandini? Sva u crnom, dok je sjedala u fotelju, žalila se da su je telefonskim pozivom probudili anketari.
"E, uvik mi to naprave... Da, ja sam iz Splita."
Čuje se.
"Znam."
A u predstavi se ne čuje. Pa kako to?
"Što? To s naglaskom? Trudim se da se ne čuje. Osim kad se treba čuti. Kad netko ima bitno drugačiji naglasak, može mu se pomoći vježbama. A netko naprosto ima sluha pa mu je to lako. Mislim da je nama od dole puno lakše nać standard i maknut te neke boje, nego nekome tko je iz Zagreba maknuti skraćivanja slogova i ostalo, nego što je nama umanjit ove silne dužine ako ih je previše. Ne mislim da su Dalmatinci sposobniji, nego naš naglasak, koliko god je primjetan i odmah ga skužiš, on zapravo poštuje naglaske standardnog jezika. Evo kako. Mi naglasak nećemo u riječi stavit na drugi slog, nego ćemo ga ostaviti na istom, ali ćemo ga samo produžiti. A Zagrepčani često znaju maknit na drugi slog. Zato mislim da je nama lakše", fantastično je objasnila, a onda se ispričala da je to samo njezina teorija, da nije stručnjak.
Rođenoj 1989., rekli smo joj da možemo zamisliti i sretnije okruženje i sretnija vremena od djetinjstva u Splitu u 90-ima.
"Ja ne, ha, ha, ha! Meni je bilo super."
Ona je iz starog, malog kvarta Plakaluše, za koji ne znaju ni mnogi Splićani, jer ga ubrajaju u Lučac, Bačvice...
"Mi smo se dica stalno igrali vani. Uvik sam bila na cesti, dani su letili. Na laštik po 10 sati u komadu s prijama."
Ali kako joj je mama bila nekakva šefica financija u HNK, takvo nešto, kako joj je i teta radila u Gradskom kazalištu lutaka, kazalište je uvijek bilo tu negdje. I nakon tri godine Filozofskog prešla je na Akademiju dramske umjetnosti. I nije umrla od gladi, kako su se neki njezini plašili.
"Na stručnom osposobljavanju u ZKM-u prvo sam igrala u 'Alisi u zemlji čudesa'. Koju ulogu? Onu glavnu Alise igrala je Anđela Ramljak, a osim te, u predstavi ima još Alisa koje su njezini odjeci. Ja sam bila jedna od njih. Pa sam radila 'Huddersfield', Schillingov 'Pansion Eden', pa sam s kolegom Adrianom bila u koprodukcijama po Stuttgartu, Varšavi, Zagrebu... Eto."
A kako je u kazalištu završila Mia Melcher? "Kad neke stvari znaš, onda znaš odmalena, samo što još nisi svjestan da se to zove gluma. U osnovnoj školi bila sam tu u Učilištu ZKM-a. Sjećam se, bio je kaos pri upisu, kao svake godine. Tona klinaca. Uvijek sam u generaciji bila najmanja rastom, kao i sad, ha, ha, ha. I onda je pedagoginja pokazala na mene i rekla: 'E, ja ću uzet' ovu malu!' Tako je krenula ljubav", pričala je.
ZKM joj je, kaže, bilo logično mjesto za povratak s Akademije, jer tu je provela najveći i najljepši dio svojega djetinjstva. A koja joj je najdraža predstava?
"Phuh! Teško pitanje. Pa, svaka mi je na svoj način draga i..."
Zabilježit ćemo da "odbija surađivati".
"Da. Može." Ispričavala se ako je prepotentna kad kaže da joj je želja da je što više u poziciji da bira predstave, a ne da bude birana. U istom tonu isprike govorila je da je već kao slobodnjak bila "elitist", da je birala, pa su joj stariji kolege govorili da joj to baš nije najpametnije.
"Nikad mi nije bio problem raditi noćnu smjenu u kafiću, prije toga u muzeju, a opet čitati scenarije i razgovarati s ljudima o tome što želim glumiti", opisala je što je prethodilo dolasku na veliku scenu, u ono što je njezin poziv iz dubine duše.
Prošla je kroz "Drakulu" Andrása Urbána, pa kroz prvu veliku ulogu u "Hinkemannu" Igora Vuka Torbice.
"Svaka nova predstava dio je mojega habitusa, mojega života. Kao da ti netko čita misli kaj buš radio. Sad koliko će to trajati... Ha, ha, ha!" Kroz ćakulu o društvu, stanju u profesiji i politici rekla je i to da je u inozemstvu vidjela da se umjetnici politikom zbilja bave, da ne staju na tome da o njoj samo govore. Ali da bude jasno:
"Nisam ja neki demokrat. Zapravo, ne vjerujem u demokraciju, niti u društvu niti u kazalištu. Lijevi ili desni nedemokrat? Ljevicu sam upoznala još kao puno mlađa, ali ovo na što danas nalikuje ljevica u Hrvatskoj, joooj, pa to na ništa na nalikuje. Od te ljevice bih radije izabrala desnicu! Ha, ha, ha!"
Sad priprema predstavu o učenicima i nastavnicima, o obrazovanju, "Mi i oni".
"Imamo stvarne učenike u predstavi. Mi glumimo nastavnike. Kad poznaješ te strukture, postane ti jasno kakvo je stanje u Hrvatskoj. Radije svi rade idiote i od nastavnika i od učenika, samo da se ništa ne mijenja."
Nakon nje, koracima od metra i pol umarširala je visoka, krakata Hercegovka, s make-upom s točkama ispod očiju, "jer joj se sad tako sviđa".
"Baš sam nekoliko dana bila u okolici Sinja. Inače sam iz Mostara. Sad sam bila na selu, pa skupljam naglaske tamo 'di govoru'. E!", objasnila je Anđela Ramljak.
Ekstrovertirana kakva je danas bila je i kao mala, stalno je doma nekoga oponašala. Na kraju je sve dobilo smisla u Dubrovniku 2011.
"Što je to bilo? A 'Kralj Edip'! To mi je bila prva profesionalna predstava. Bila sam na prvoj ili drugoj godini akademije", rekla je Anđela.
Prijelomni trenutak bio je, kaže, diplomska produkcija "Tartuffe".
"To je cijelu našu generaciju odlično lansiralo dalje. To se tako dogodi kad su ljudi fantastični, daroviti, kreativni. Onda se ljestvica sama podiže."
Na filmu je glumila u "Anki" Deana Aćimovića, prije toga u filmu "Tulum" Dalibora Matanića, ali film još nije, kaže, rasturila. To se nada da će napraviti sad. Iza sebe ima uloge u "Dundu Maroju", "Kafeteriji", "Hamletu"... OK, a ona glavna Alisa u "Alisi"?
"Ha, ha... Je, ja sam bila ta. Obožavam tu predstavu. To je jedna od onih koja može proći i za odrasle i za djecu, kod kojih svaku foru možeš tumačiti na nekoliko razina. Alisa je zaigrana, ali je i lucidna, ima stav i ne libi se izreći ga. Opasno je složiti se s nečim s čime se ne slažeš. Ili barem to ne preispitati. Alisa kaže: 'Neću više biti na ovoj čajanci! Dosadna mi je!'. I ode", ma koga li je to ona opisivala?
Milicu Manojlović smo upamtili po ulozi u "Hinkemannu" Igora Vuka Torbice, a sve je počelo još 2012. u MSU-u s "Povratkom Filipa Latinovicza" Mladena Vukića. Izvorno je, kaže, studirala novinarstvo, na prijamni na Akademiju izlazila je četiri puta. I onda su je primili. Spasili su joj život?
"Jesu, jesu! Bilo je ili Akademija ili ne znam što. Kao dijete sam izvodila bijesne gliste, a onda sam kao tinejdžerica naglo postala introvertirana. Mislim da je kazalište bilo jedini način da se izrazim."
Radila je "Gloriju" Saše Božića u ITD-u, pa je s Frankom Perković radila "Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak nekog tvorničkog postrojenja".
"Sad bi Franka bila ponosna što se sjećam cijelog naslova predstave, jer ga nitko nije znao, ha, ha, ha!"
Za ZKM kaže da je zaljubljena u to kazalište, smatra ga "TOP" na ovim jezičnim prostorima, radi se sa srcem, punom parom, nije cenzurirano... Prije mjesec dana imali su premijeru predstave "Dobro je dok umiremo po redu". Sve to govorila je dubokim baršunastim altom. Šteta ako se nikad nije okušala u pjevanju.
"Uf! Jesam, na Akademiji, ali to je bilo tako stisnuto. Dobro, radili su 'Lion King', pjevala sam hijenu, pa nije bilo toliko strašno, ha, ha, ha! A po slobodnom izboru pjevala sam Nicka Cavea."
Ah, tu smo! Taj glas i taj slobodan izbor.
"Pokušala sam zato što sam morala. Zašto? A zato što cijeli život govorim samoj sebi: 'Ne pjevaš dobro'. Radila sam ovo ljeto na Brijunima 'Bakhe', koprodukcija sa ZKM-om, i tamo je bilo jedno četiri, pet songova, ali bili smo kor pa nije bilo solo dionica. Ipak, Valnea Žauhar me baš morala 'probijati' s pjevanjem: 'Ajde, možeš ti to, opusti glas'. Ma, bilo je tu i suza, ali sam uspjela."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site