"Moj djed, osnivač ZAVNOH-a, odgojio me kao građanku svijeta"

I ispada da ovo pitanje mora imati poduži ceremonijalni uvod… Čega se, ukratko, najviše sjećate od djeda, pitamo Bojanu Gregorić. Jeste li kao dijete bili svjesni njegove elitne političke pozicije, što vas je o životu naučio? I kako vam se čini da bi, poznajući njegov karakter, reagirao na suvremenost političkih dvojbi oko domaćeg antifašizma? “Moj djed je govorio pet stranih jezika, živio je u različitim svjetskim i europskim gradovima. Bez obzira na to što je prvu suprugu i sina izgubio u Oktobarskoj revoluciji, vjerovao je u ljudsku jednakost. Bez obzira na religiju, nacionalnost, boju kože i podrijetlo.

Odgajao me kao građanku svijeta, i to onakvu koja treba biti i ostati ponosna na svoje zagorske korijene. Vrlo rano je uvidio probleme jugoslavenske unutarnje politike. Ukazivavši na njih, maknut je s funkcija pa mu je dodijeljena uloga ‘pripovjedača po školama’ o ratnim anegdotama pri oslobođenju od fašista u Drugom svjetskom ratu. Jednom prilikom ispripovijedao mi je anegdotu... Putovao je vlakom i nosio važne informacije. Pretpostavljao je da će ga tražiti, pa je sjeo u kupe s dva mlada SS vojnika. 

Jelena Balić za Seventy

A kako je djed završio medicinu u Grazu, fantastično je govorio njemački jezik. I tako, tijekom putovanja, vlak se zaustavljao pet puta, provodila se stroga provjera putnika. Ali njihov kupe nisu provjeravali: s obzirom na djedove suputnike s kojima bi ga zatekli kako čavrlja i smije se nastavili bi dalje. Kad je stigao na odredište živ i zdrav, pitan kako je sve to uspio proći bez problema, odgovorio je: Bio sam u društvu dva izuzetno obrazovana SS  vojnika”, pripovijeda unuka Gregorić. Ne inzistiramo na procjeni njegove transpovijesne reakcije na našu svakodnevicu, jasno je. Povijesnim revizionizmom je u simboličkom ili konkretnom smislu ionako pogođena svaka obitelj u Hrvatskoj, žrtava ima na svakoj strani. Primjerice, ni Bojana Gregorić ne zna gdje je točno rođena njezina mama, velika glumica Božidarka Frajt, koja je u ratu ostala bez majke, a vaše bake, preživjevši logor. Teške teme možda nisu za javnu elaboraciju, ali nisu ni za zaborav: kako o tome razmišlja naša sugovornica?

“S poštovanjem i sjećanjem zauvijek, ali vrijeme je da konačno okrenemo novu stranicu u kojoj uistinu neće biti bitno tko je odakle. Nadam se da će nove generacije znati vrednovati radinost i uspjeh iznad nečijeg podrijetla”, kaže Bojana Gregorić koja je, usput, ali važno rečeno, pojam glumačkog rada kao nesigurnog i teškog posla naučila uz samohranu majku glumicu (koja, kako shvaćamo, ne voli medijski publicitet, ali ju je gotovo nemoguće zaobići, isprike) koja je kao samostalna umjetnica godinama bila bez stalnog posla i teško izdržavala dvoje djece. Kako ste se pored njezina iskustva odlučili za glumu, bez veće dileme? “Ah, čovjek treba naprosto slijediti svoje srce. Jer rad bez srca jednak je sporom odumiranju”, kratko će glumica. Uz glumački angažman, naša sugovornica je jedna od Unicefovih ambasadorica dobre volje u Hrvatskoj. Kaže da ju je taj angažman duboko potresao - iako šira javnost zapravo ne razumije što podrazumijevaju Unicefove akcije. Javnost vidi Gibonnija ili vas na fotografiji, i to je to. Kaže da su djeci u Hrvatskoj poklanjali flomastere jer ih nisu imala, na desetak kilometara od Zagreba? “Manji dio Unicefovih aktivnosti završi u medijima i često su fokusirani na događaje. Unicef se bavi ‘jačanjem ljudskih resursa’ koji brinu o djeci, odnosno promjenama ponašanja čitavog društva prema djeci. 

Goran Jakus/PIXSELL

Primjerice, uz program podrške roditeljima ‘Rastimo zajedno’ dokazano se smanjilo fizičko kažnjavanje djece. Program ‘Stop nasilju među djecom’ bio je u rangu najuspješnijih svjetskih programa: u školama u kojima se provodio prepolovio se broj slučaja nasilja medu vršnjacima. Nakon uspjeha u Hrvatskoj, program je uspješno izvezen u Bugarsku, Srbiju, Crnu Goru i Sloveniju. Zahvaljujući višegodišnjem zagovaranju i programu podrške socijalnoj skrbi povećao se broj djece u udomiteljskim obiteljima - o kojima i danas Unicef brine, a zakonom je uređeno da se djeca mlađa od sedam godina ne bi trebala smještati u dom. 

Od otvaranja prve mljekare 1952 . do otvaranja vrtića i opremanja parkova pa sve do otvaranja prve banke humanog mlijeka - čemu se nadamo krajem 2018.godine, učinio je društvo kvalitetnijom sredinom za odrastanje najmlađih i najranjivijih skupina”, objašnjava ambasadorica Unicefa Gregorić, koju konačno tražimo definiciju vlastitog životnog i profesinalnog optimizma. Jer optimizam ovdje guramo kao kategoriju prema kojoj se treba odrediti: bolje nego realizam društvene svakodnevice. “Kako kaže Voltaireov Candide: ’Svatko treba obrađivati svoj vrt’. U toj maksimi sadržan je pesimizam i optimizam suvremenog društva, pri čemu je važno i koliki je to vrt i što se na njemu obrađuje. Odnos prema optimizmu i realitetu ne moze biti jednostran niti ultimativan, tako da jedino mogu reći da obrađujem vlastiti vrt”, kaže Bojana Gregorić.