U Dubrovniku u Lazaretima 17. kolovoza otvara se velika izložba Mirka Ilića pod nazivom “Mirko Ilić - Trenutak pred katastrofu: strip, ilustracija, dizajn” autora Marka Goluba i Dejana Kršića. Na otvorenje će iz New Yorka, u koji se preselio sredinom 80-ih, stići i Ilić.
Istodobno, u Lazaretima će se održati još jedna izložba. Riječ je o Ilićevu projektu “Tolerance Poster Show”, u kojem je zamolio 130 ponajboljih svjetskih dizajnera, mahom globalne ikone poput Miltona Glasera, poznatog po logu “I love NY”, Seymoura Chwasta, Nikolasa Troxlera i drugih, da mu u ovo doba rastuće netrpeljivosti dizajniraju poster na temu tolerancije.
Projekt je do sada već obišao svijet - od mnogih europskih metropola do Dubaija i Cape Towna, a sredinom kolovoza stiže i u Dubrovnik, gdje će se radovi moći razgledati do 1. listopada ove godine.
Mirko Ilić je rođen 1956. godine u Bijeljini u BiH. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje je radio i kao urednik stripa u kultnom omladinskom tjedniku Polet. U to vrijeme osnovao je i grupu Novi kvadrat, koja je okupila najbolje strip-crtače onoga vremena. I sam Ilić proslavio se kao strip-crtač i grafički dizajner u Hrvatskoj objavljujući u ovom tjedniku svoje radove od samih njegovih početaka, koji sežu u 70-e.
U New York se preselio 1986. godine, gdje je počeo odmah surađivati s najtiražnijim i najuglednijim magazinima i dnevnim novinama, poput Timea i New York Timesa, u kojima je bio art-direktor, a radio je ilustracije i za mnoge druge istaknute američke novine.
Osim što ima vlastiti Studio za grafički dizajn i 3D kompjutorsku grafiku i izradu filmskih špica, Ilić predaje na poslijediplomskom studiju ilustracije na Školi vizualnih umjetnosti u New Yorku. Živi i radi na Manhattanu, a zahvaljujući njemu, prije četiri godine je u arhivu slavnog njujorškog muzeja suvremene umjetnosti Moma završilo prvih 69 brojeva Poleta.
Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad, a Ilićeve grafike dio su stalnog postava u mnogim američkim muzejima. Unatoč tome, zahvalan je sugovornik i ne bježi od samokritike, čak i više nego što bi se očekivalo.
Kako je došlo do izložbe u Dubrovniku? Tko vas je kontaktirao i kad?
Kontaktirao me Pero Mrnarević i to je bila njegova inicijativa. Prošle godine sam bio u Dubrovniku i kad je to saznao, odmah me kontaktirao. Predložio mi je kako bi želio da izgleda izložba, što mi je u tom trenutku zvučalo preambiciozno. Naime, u životu sam se puno puta naslušao raznih ideja, od kojih na kraju nije bilo ništa. Izmijenili smo nekoliko mailova i izložba je bila dogovorena.
Koliko će vaših radova uključiti izložba, a koliko iz projekta ‘Tolerance Poster Show’ i gdje će oni biti izloženi?
Iskreno - nemam pojma. U takve se stvari ne miješam i ostavljam to organizatoru i autorima izložbe Marku Golubu i Dejanu Kršiću. Osim radova iz kataloga, poslao sam im još 30-ak radova nastalih u posljednje dvije godine, a znam da su kontaktirali i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci koji ima gotovo kompletnu kolekciju mojih radova. Kad idući tjedan dođem u Dubrovnik, prvi ću put vidjeti kako to zapravo izgleda, kao i svi oni koji će doći na otvorenje izložbe.
U okviru izložbe ‘Tolerance’ znam da će pet radova biti na gradskim autobusima.
U tom projektu uvijek me zanima da radovi budu izloženi na javnim mjestima, a ne u zatvorenim prostorima, jer u galerije i muzeje uvijek dolaze jedni te isti ljudi. I onda sve završi na tome da umjetnik radi za druge umjetnike, odnosno dizajner izlaže drugim dizajnerima. Ovako su i prolaznici prisiljeni vidjeti poruke. Jedan dio od ukupno 80-ak plakata, koliko sam poslao u Dubrovnik, bit će prikazan na ulazu u Lazarete, a dio će projicirati na pročelje zgrade.
Zašto ste krenuli u projekt ‘Tolerance’? Smatrate li da je danas svijet mnogo netolerantniji nego što je bio prije ili je mržnja prema drugom i drugačijem konstanta? Jesmo li po tome bolji ili gori od drugih?
Ne. Mislim da je danas općenito sve manje tolerancije, ali to nije specifično samo za ove prostore. Danas je manjak tolerancije podjednako zastupljen u cijelom svijetu. Razlog za to je što su nekad političke strukture bile lukavije i pametnije nego što su danas. Danas one svoju nemoć, neznanje i glupost, nečinjenje i neispunjavanje predizbornih obećanja prikrivaju netolerancijom. Da bi se nešto konstruktivno učinilo treba marljivosti, vizije i pameti. Stoga je mnogo lakše okriviti za neuspjeh nekoga tko je s druge strane granice ili horizonta. Nekoga tko je drugačiji, tko je drugačije boje kože, druge vjere ili govori drugim jezikom.
Narod je taj koji bira. Vjerojatno i biračima odgovara takva vlast.
Kad govorim o netoleranciji, ne mislim samo na ove prostore, gdje sam se rodio i odrastao. Mislim tu i na Ameriku. Situacija je slična. Zanimljivo je da svatko tko dođe na vlast, nakon tri ili četiri godine, obično odlazi bogatiji nego što je bio. Iz nekih čudnih razloga.
Primjerice, američki predsjednik godišnje dobiva 250.000 dolara plaće. To znači da u četiri godine zaradi milijun dolara. E sad, pitam vas zašto bi netko u predizbornu kampanju uložio 200 milijuna dolara da zaradi milijun? Možda je to učinio da bi imao moć, a možda i zato da bi dobio neki novac za koji ne znamo. Na kraju uvijek je narod taj koji je pokraden i prevaren, a za to su - naravno - uvijek krivi drugi i drugačiji. Ta politička manipulacija mržnjom ide tako daleko da zbog nje ginu ljudi.
Ja sam registriran kao demokrat i to nažalost, jer nema ništa bolje na političkoj sceni. Unutar demokrata je spektar različitih stranaka od kojih me neke više zanimaju, a druge manje. Kod republikanaca ne postoji ni jedan segment koji bi me zanimao unatoč tome što sam bijelac i imam plave oči. Oni naprosto ne zagovaraju politiku koja bi me predstavljala. Trump je obećao da će sagraditi zid na jugu prema Meksiku. I sad ga gradi. Ali je u međuvremenu svojom retorikom izgradio neraskidivi zid unutar same Amerike. Podijelio je društvo i potpuno sad razumijem gnjev njegovih birača jer i dalje gube radna mjesta iako ih je uvjeravao da su, kao bijelci, zavrijedili više i bolje.
Jeste li ikad pomislili da bi na čelo SAD-a mogao doći netko poput Trumpa?
Žao mi je zbog toga. Uvijek sam mislio da Amerika može bolje. Međutim, Trump nema nikakve ideje osim zavadi pa vladaj. Ali uostalom - pogledajte tko je sad na vlasti u Engleskoj. Čini mi se kao da cijeli svijet grabi unazad i prema dolje - i politički i povijesno. To je mnogo lakše nego se okrenuti budućnosti, jer za to treba biti vizionar, napraviti dobar plan, te biti marljiv i sposoban da ga se provede.
Kakav ste vi imali plan kad ste počeli ilustrirati i objavljivati prve radove u Zagrebu?
Završio sam ovdje srednju školu i već dok sam pohađao Primijenjenu umjetnost počeo sam raditi i zarađivati neki džeparac. Tad je ova srednja škola trajala pet godina te sam već tad objavljivao u dječjim i omladinskim časopisima - Smilju i bosilju, Modroj lasti i Tini, magazinu za tinejdžerice, pa Studentskom listu i Omladinskim novinama, a na petoj godini već sam, zahvaljujući jednom mojem profesoru, radio i za Zagreb film. Stoga sam namjeravao upisati Akademiju.
Ali niste uspjeli...
A zašto i bih? Radeći za spomenute omladinske časopise bio sam izravna konkurencija svojim profesorima na Akademiji. I zašto bi me primili? Dapače, kad sam na prijamni ispit donio opsežni portfolio sa svim svojim dotadašnjim radovima, on je nekim čudom nestao. Na kraju nisam ni primljen.
Mladom čovjeku takve situacije često unište karijeru. Kako ste podnijeli neuspjeh?
Ne volim imati komplekse. U Zagrebu ionako nije postojao studij dizajna koji me zapravo zanimao, pa sam odmah sjeo na prvi vlak za Beograd i u posljednji tren stigao na prijamni ispit. Kad su mi rekli da su me primili, ja sam im se zahvalio i rekao da ne želim uzimati mjesto, pa neka uzmu nekog drugog. Rekao sam im da sam im neizmjerno zahvalan što su me riješili kompleksa. Moj jedini cilj bio je da me neki kreteni ne ponize. Smatram da je mnogo lakše odmah se s kompleksima uhvatiti u koštac nego ih nositi cijeli život kao uteg.
Osim stripova, u to ste vrijeme napravili i prvi plakat za film. Riječ je o danas kultnom ‘Tko to tamo peva?’ Slobodana Šijana.
Da, Šijan me nazvao i pitao bih li mu napravio plakat za taj film. Oni su očekivali nekakav holivudski plakat, na kojem će se vidjeti glumci, jer su u filmu igrale same zvijezde tadašnjeg srpskog filma. No mene to nije zanimalo a i - iskreno - napravio sam takav plakat iz čiste lijenosti. Bila su dovoljna dva crteža i jedno uvećanje te je plakat bio gotov. Uglavnom, nisu odmah bili jako sretni s mojim rješenjem, ali su ga ipak otisnuli. Prije desetak godina plakat se našao i na jednoj izložbi, a Šijan je ispričao cijelu ovu priču i priznao da mu se plakat danas ipak sviđa. Dapače, kad je 2007. snimio svoj zadnji film ‘S.O.S - Spasite naše duše’, opet me nazvao i zamolio da mu napravim plakat. Tako da sam autor plakata za prvi i posljednji Šijanov kino film.
Napravili ste svoj prvi omot za LP baš Arsenu Dediću. Vaša suradnja trajala je godinama.
Bile su 70-e i bio sam još klinac, a on je već bio slavan. Unatoč tome, oslovljavao me uporno s ‘gospodine’. I tako mi je jednog dana rekao: ’Gospodine Iliću, jeste li ikad radili omot za LP? Niste? E, onda ćete ga napraviti za mene, pa će vama u biografiji pisati da ste svoj prvi omot za LP radili Arsenu Dediću, a meni će u biografiji pisati da je Mirko Ilić napravio svoj prvi omot za LP upravo meni’. I tako je i bilo, no ispalo je loše jer je on stalno htio da nešto mijenjam, a ja sam ga pobožno slušao i na kraju mi se nije svidio rezultat. Ali sam zato kasnije napravio još sedam omota za njegove albume. I onda sam mu se uspio barem malo revanširati. Kad je MoMa radila izložbu najboljih omota LP-ja, pokazao sam im omot Arsenova albuma ‘Čovjek kao ja’ iz 1969. godine.
Omot mu je radio jedan od mojih uzora Mihajlo Arsovski. Album su odmah izložili u MoMi i zamolio sam ih da o tome pismeno obavijeste Arsena. U to vrijeme bio je već jako bolestan i htio sam ga razveseliti. Fotografirao sam se pored albuma i poslao mu fotografiju, a uskoro je stiglo i pismo iz Muzeja. Arsen je umro nekoliko dana kasnije, ali je znao da mu je album primila MoMa. Otišao je čovjek koji je jako puno učinio za mene, čak i prije nego što smo se osobno upoznali. Kad god bi mi s djevojkama ponestalo teksta, posegnuo bih za njegovim stihovima i uvijek bi upalilo.
Da, Tim Commerford je na ruci imao tattoo plakata ‘Crveni i crni’, koji sam radio za Jadranfilm, a preko pola leđa je imao istetoviranu ilustraciju koju sam objavio u New York Timesu uz jedan osvrt na knjigu. Plakat za film ‘Crveni i crni’ vidio je u nekim novinama jer sam za njega dobio nagradu u Hollywoodu. Kad su dolazili potpisati prvi ugovor za Sony ovdje u New York, dočekala ih je moja prijateljica koja je art direktorica. Pitala ga je odakle mu ideja za tattoo, odgovorio joj je da je autor neki Istočnoeuropejac. Rekla mu je da poznaje autora i da živi u New Yorku. Naravno, nakon toga radio sam za njih neke omote za CD-ove i plakate, ali Commerforda nikad nisam upoznao, što je dobro.
Zašto kažete da je to dobro?
Pa zato što mislim da samo kreten može to staviti na sebe. To je ludilo koje mi uopće nije jasno.
Zar to niste doživjeli kao kompliment?
Gledajte, ako ste vizualac, ili bilo kakav autor koji je imalo samokritičan, vi već idući dan nakon što napravite nešto vidite barem tri pogreške. Prekosutra vidite pet pogrešaka, i sa svakim danom ih vidite sve više. I to vas tjera da radite dalje jer bi svatko prestao onoga trena kad bi napravio savršeno djelo. Ja u svojim radovima vidim samo pogreške koje bih želio ispraviti, ali je prekasno. I zato mi je ideja da svoj rad istetoviram i nosim ga do kraja života na leđima čisti užas. Nasreću, koliko sam vidio, Commeford se u međuvremenu pretetovirao i cijela leđa su mu sad sasvim crna.
U životu ste često radili rezove. Naglo ste prestali crtati strip i okrenuli se dizajniranju plakata i ilustracijama. Zašto?
Strip je iznimno teška disciplina. Zadnji strip koji sam nacrtao i nisam dovršio objavljen je 1983., što znači da sam ga nacrtao godinu ranije. Strip zahtijeva jako puno strpljenja i rada. Divim se jednom Igoru Kordeju koji to može već godinama raditi iz dana u dan. Meni je to bilo užasno naporno i jedini razlog zašto sam to radio bile su neke moje ambicije. Novcem se nije mogao platiti taj moj napor i zato nisam htio nastaviti raditi stripove za novac jer je to bio krvavi rad. A cilj mi je bio da ih objavim u uglednom Heavy Metalu ili Metal Hurlantu, htio sam upoznati neke strip-crtače koji su bili moji idoli. I kad mi je to sve uspjelo, nije više bilo motiva. Osim toga, jako često volim mijenjati tehnike i medije jer ne volim monotoniju.
I odluka da odete živjeti u Ameriku 1986. godine bila je zapravo pomalo neočekivana. Imali ste 30 godina i bili ste već renomirani ilustrator.
Ja sam se u to vrijeme - zapravo koju godinu ranije - razveo. Oženio sam se vrlo mlad za Slavenku Drakulić, kad mi je bilo 19 godina. Budući da nisam iza sebe ostavio obitelj ni djecu, pa nisam imao ni kučeta ni mačeta te nikoga tko bi me volio, pa me ništa nije obvezivalo na ostanak. U tadašnjoj Jugoslaviji napravio sam sve što sam mislio napraviti, a nije mi bila ideja ni da zasjednem u uredničku fotelju i maltretiram mlađe kolege onako kako su prije toga neki mene maltretirali. Nije mi bila namijenjena ni pozicija u obrazovnom sustavu jer nisam imao Akademiju. Pa sam odlučio otići, zato da ostanem isti i da ostanem svoj.
Zašto se niste okušali u Europi nego odmah u Americi? I koliko hrabrosti i samouvjerenosti treba da pokucate u New Yorku na vrata najeminentnijih magazina i dnevnih novina? Počeli ste raditi odmah za Time i New York Times.
Europa je bila u potpunom kaosu, ekonomija nije funkcionirala i u tim zemljama bih bio doživotno gastarbajter te je zato izbor bila Amerika. Naravno da sam pokucao najvećima. Neću valjda najmanjima. Ionako vas život s vremenom gurne prema dolje. Osim toga, meni se može zamjeriti nedostatak talenta i kritizirati moj rad, ali uvijek sam prema van bio samouvjeren. I bio sam sigurniji da ću objaviti u jednom New York Timesu, nego da bih se usudio i pomisliti da bih mogao zamijeniti u Hrvatskoj jednog Borisa Bućana. On je bio jedan od mojih velikih uzora te sam neizmjerno cijenio i cijenim njegove radove i nisam ni sanjao da bih mogao biti njegova zamjena.
Danas tu samouvjerenost dokazujem projektom ‘Tolerance’. Prije dva mjeseca bila je treća izložba ‘Tolerancije’ u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a o njoj je bio veliki tekst i u in-flight magazinu. Objavili su o njoj i knjigu, a ne zaboravite da su u toj izložbi i progay-plakati, goli ljudi... Ta izložba je bila i u Indoneziji, usred Budimpešte, u Rusiji... To je za mene veći uspjeh i vlastita pobjeda nego objaviti ilustraciju u New York Timesu.
Nakon Dubrovnika kamo ide dalje izložba?
Nakon toga ide u Meksiko, pa na Sveučilište u New Yorku, zatim u Finsku, pa jedna verzija ponovno u Turskoj. Mislim da nije to hrabrost. Netko to naprosto mora. Jer znate kako se kaže - dok dva pametna smisle nešto, budala već napravi herojsko djelo.
Što biste preporučili mladim ljudima, trebaju li najprije pokušati uspjeti kod kuće ili da odmah odu van?
Mislim da se najprije trebaju dokazati kod kuće. Ako ne uspiju tu gdje im mama kuha ručak, teta daje džeparac, gdje imaju sobu u kojoj uvijek mogu prespavati, zašto misle da bi mogli uspjeti vani gdje ništa od toga nemaju? Zašto bi netko mogao pomisliti da ako ne zna popraviti auto u Hrvatskoj da će ga znati popraviti u Njemačkoj ili Irskoj? Problem danas u Hrvatskoj je taj što više nema dragih i samouvjerenih uspješnih ljudi koji bi bili spremni prepoznati mlade talente i dati im priliku.
Milan Trenc je rekao da ste mu silno pomogli u New Yorku. Tko je vama pomagao kroz život?
Budući da nisam imao dobre odnose s ocem, moj život su modelirali drugi ljudi koje sam posvojio kao očeve. Jedan je Arsen Dedić, drugi Mario Bošnjak, zatim Zlatko Bourek, Aleksandar Šaco Marks, Borivoj Dovniković i Radić. Oni su mi pomogli da zaradim novac koji mi je tad očajnički trebao i bili su mi pri ruci što god da mi je trebalo.
Čovjek koji mi je dao prvi honorar za plakat je beogradski vrhunski karikaturist Duško Petričić. Meni balavcu dao je da napravim plakat za dodjelu nagrada za najbolju karikaturu. Mnogo godina kasnije javio mi se iz Kanade, kamo je pobjegao od Miloševića. Odmah sam ga pozvao da nacrta nešto za New York Times i stavi to u svoj portfolio.
A kako nisam završio fakultet, moj fakultet je bila moja prva supruga Slavenka Drakulić. Svi ljudi koje sam spomenuo utjecali su na moj život i pomogli mi da danas budem to što jesam.
