Kultura
255 prikaza

Moje slike nisu pamfleti, nego lica cijeloga čovječanstva

1/5
Oliver Mark / CC BY-SA 4.0
Max Neumann je rođen u Saarbrucku u Njemačkoj, a počeo je slikati već s 14 godina. Jednom su ga roditelji pitali što želi za Božić, a on im je odgovorio gitaru ili nešto čime će slikati. Alat za slikanje je bio jeftiniji...
U sklopu 28. Sa(n)jma knjige, u Gradskoj galeriji Pula otvara se izložba ‘Uvijek za Homerom’ Maxa Neumanna, doajena njemačke umjetničke scene, slikara i grafičara, ljubitelja književnosti i glazbe, te jednog od najvažnijih predstavnika suvremenog figurativnog slikarstva. Ovom prigodom Neumann će se predstaviti kao ilustrator istoimene knjige Lászla Krasznahorkaia, slavnog mađarskog pisca i scenarista, dobitnika Bookera, te počasnog autora ovogodišnjeg Sajma, koju je napisao nakon što je u jesen 2016. godine, na poziv svojih hrvatskih izdavača iz Multimedijalnog instituta, posjetio Dalmaciju - Dubrovnik, Korčulu, Mljet i Split

 

Riječ je o tekstu koji je istodobno bio inspiriran mediteranskim pejzažom i umjetničkim djelima piščevih prijatelja - crtežima slikara Maxa Neumanna i glazbom njujorškog bubnjara Elija Keszlera. Obojica umjetnika su svaki iz svoje vizure odgovorili na Krasznahorkaijevu priču stvarajući nova djela, čime je projekt “Uvijek za Homerom” postao jedinstveni triptih ili ansambl književnosti, slikarstva i glazbe. Čak dokument neprestanog eksperimentiranja, vrlo nalik na Odisejeva putovanja.

Pitamo Maxa Neumanna kako su nastale te ilustracije te je li i sam posjetio Dalmaciju ili ga je prvenstveno inspirirao Krasznahorkaijev tekst? “Nažalost, nikad nisam bio u Hrvatskoj, a nisam ni ilustrator. Kroz razgovore s Lászlóm stekao sam ideju o njegovoj priči i atmosferi u njoj. U to vrijeme još nije bilo njemačkog prijevoda, ali shvatio sam ritam i tijek pripovijedanja. Pregledali smo mnoštvo mojih crteža i pronašli neke koji bi trebali biti u knjizi. Možda je to bio proces sličan onom kad se dodaje prateća glazba u predstavu. Kasnije sam napravio još neke crteže na temelju saznanja o priči, ali kao što rekoh, ne kao ilustracije”, rekao je umjetnik, koji je za svoj radi dobio brojne ugledne nagrade, između ostalih, i nagrade Villa Romana i Dr. Dietrich Schulz Foundation.

Neumann poznaje Lászla Krasznahorkaija još od 2010. godine, kad je ilustrirao njegovu knjigu “Animalinside”, koja je doživjela uspjeh i nekoliko različitih izdanja. Pitamo ga može li se prisjetiti njihova prvog susreta i ispričati nam kako su se “prepoznali”? Koliko je taj susret bio značajan za njega? Neumann se prisjetio da su se upoznali u Parizu, na večeri u atelieru Rebecce Horn, jedne od najpoznatijih suvremenih umjetnica u svijetu, koja radi, između ostaloga, instalacije i mehaničke skulpture, kao i filmove.

 | Author:

”Odmah smo ‘kliknuli’ i dogovorili se da se uskoro vidimo u Berlinu. László je u to vrijeme živio u Berlinu kao gost DAAD-a. Začetak ‘Animalinsidea’ bio je crtež koji sam poklonio Lászlu za rođendan, na kojemu golemi pas skače u maloj sobi. Napisao je tekst sa psom kao pripovjedačem u prvom licu. Bio sam naelektriziran. Nastavili smo, on je pisao, a ja sam crtao, tako da su tekst i crteži nastajali paralelno, a poveznica je bio pas”, ispričao nam je umjetnik.

Max Neumann je rođen u Saarbrucku u Njemačkoj, a počeo je slikati već s 14 godina. Jednom su ga roditelji pitali što želi za Božić, a on im je odgovorio gitaru ili nešto čime će slikati. Kako je u to vrijeme alat za slikanje bio jeftiniji, a njegovi roditelji nisu bili bogati, kupili su mu nekoliko kistova, boje i papir. I od tada slika bez prestanka. “Imam 73 godine, dakle skoro 60 godina slikam, jedva i sam vjerujem u to”, kaže umjetnik. Studirao je na umjetničkim akademijama prvo u Saarbrucku, zatim u Kalsruheu, a potom u Berlinu, gradu kulture i umjetnosti, gdje živi i danas te ima svoj atelier.
“Nisam stručnjak, ali mislim da je umjetnička scena u Berlinu raznolika i živahna, kao i grad”, nastavlja umjetnik odgovarajući na pitanje kako ocjenjuje aktualnu umjetničku scenu u Berlinu.
Do sada je izlagao na više od 150 samostalnih izložbi u Njemačkoj i svijetu, primjerice, u Parizu, Milanu, New Yorku, Tokiju i Kalkuti.

Njegova djela nalaze se u mnogim javnim i privatnim kolekcijama, kao što su, primjerice, Nova nacionalna galerija u Berlinu i Muzej Seibu u Tokiju.

 | Author:

Na likovnoj sceni pojavio se prije više od 50 godina, u vrijeme kad je bio popularan informel, gestualno slikarstvo i sl., no ostao je vjeran slikarstvu. Može li se prisjetiti tog uzbudljivog razdoblja i ispričati nam tko ili što je najviše utjecalo na njega u tim formativnim godinama? Jesu li to bili neki klasici ili možda politička situacija u 70-ima? Divio se mnogim slikarima, između ostalih Goyi i Francisu Baconu, ali uvijek je težio biti svoj. “Mislim da svaki umjetnik mora pronaći svoj put i slijediti ga sve dok je plodonosan. Nisam se bavio umjetničkim pokretima, nego sam pokušavao pronaći svoj vlastiti jezik”, kaže Neumann, kojega nikad nisu zanimali pejzaži, nego prije svega čovjek, ljudske figure, glave. Također ga nikad nije zanimalo korištenje drugih medija, samo slikanje, no zadnjih godina koristi fotografije i novine koje izrezuje te ih kolažira preko originala. Zato se na mnogim Neumannovim slikama pojavljuju ljudski likovi, često bezlični i bespolni, ili samo jedna figura, poput sjene, a ponekad samo glave ljudi, bez očiju, tek s naznakom brade i nosa. Tek u rijetkim slučajevima ljudski lik zamjenjuje psom ili ošišanim ovcama. Ti bezlični likovi boje se vanjskog svijeta, ali i samih sebe. Zato je njegov vizualni vokabular prilično mračan i uznemirujući, a likovni svijet koji stvara ne pruža utjehu. Pitamo ga što sugerira takvim bezličnim, anonimnim likovima, siluetama bez osobnosti koje imaju golemu vizualnu snagu? Je li možda riječ o prikazu pozicije postratne generacije ili su to ljudi bez identiteta? “To ovisi o gledatelju. Moje slike nisu pamfleti, one su slike i svatko tko ih gleda vidi ih drugačije. Doživljaj mojih slika ovisi o osobnosti promatrača, njihovu backgrondu i različitom iskustvu što pruža beskrajne mogućnosti tumačenja”, kaže Neumann, čije se slike na neki način opiru interpretaciji, kao da žele ostati kodirane. Neki kritičari su ustvrdili da njegove tri izložbe u Galeriji Bruce Silverstein u New Yorku predstavljaju vrijeme od podjele Berlina do naših dana, tj. vrijeme paranoje i straha od budućnosti. No Neumann rezolutno kaže: “Ne! To je besmislica”. Te slike velikih formata više su prikaz otuđenja s jedne i apokalipse s druge strane. Naime, ti bezimeni likovi predstavljaju lica cijeloga čovječanstva, kako je pisalo u najavi izložbe, bez obzira na rasu, nacionalnost ili dob, te odražavaju duboku patnju pojedinca. No unatoč snažnom dojmu koji njegov umjetnički rad ostavlja, on prkosi interpretaciji, jer iskrivljuje percepciju stvarnosti koju smo navikli gledati. Poigrava se s formom jasno ocrtavajući granice ili obrise umjetničkog djela te eksperimentira s kompozicijom slike, fokusom, bojom i apstrakcijom unutar prostora.

Neumannu je bliska književnost, cijeli život čita sa strašću, knjige ga stimuliraju, tijek misli mu postaje brži, bogatiji. Prije nekih 20-ak godina čak je stalno nosio sa sobom “Knjigu nemira” Fernanda Pessoe. Voli i Gottfrieda Benna, kod kojega ga fascinira preciznost argumenata. Također je napravio crteže za knjige “Self-Portrait of an Other” Ceesa Nootebooma, zatim “Poezija i vrijeme” Joachima Sartoriusa, zbirku poezije “Audenesque” Seamusa Heaneya, a surađivao je i s Wolfangom Hilbigom. “Svaka knjiga ima svoju različitu genezu. Kod ‘Self Portrait of an Other’ crteži su bili prvi. Ceesu Nooteboomu su se svidjeli i mislio je da bi mogli biti inspiracija da nešto napiše. Bakropisi u Pessoinoj knjizi ne ilustriraju ništa, ali imaju veze s mojim razmišljanjem o Pessoi. Što se tiče suradnje s Wolfgangom Hilbigom, to je bila samo naslovnica knjige s mojom slikom”, pojašnjava autor.

Za kraj ga pitamo kako je ruska invazija Ukrajine utjecala na živote ljudi, osobito umjetnike u Njemačkoj, te kako će se to odraziti na kulturu. Neumann kaže da živimo u teškom i opasnom vremenu i svi su, naravno, zabrinuti. “Na pitanja koja se tiču budućnosti teško je odgovoriti. Vjerojatno će biti kao i uvijek, jedni će na to reagirati, a drugi neće”, zaključio je Max Neumann.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.