"Gospođa Bovary" je 147 premijera Valentine Turcu, koja je prije mnogo godina upoznala našu sugovornicu Irinu Čaban Bilandžić i koja ju je s iznimnim poštovanjem predstavila kao balerinu koja s takvom lakoćom svladava svoje zadatke. Irina je u Split iz Odese u Ukrajini stigla sad već davne 2006. godine, a iza sebe ima niz velikih uloga i važnih nagrada poput Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolje umjetničko ostvarenje u baletu za ulogu Medore u predstavi "Gusar" iz 2019. godine. Gimnastikom se počela baviti kao trogodišnjakinja, a u svijet baleta je ušla s pet godina. Školovala se u Nacionalnoj baletnoj školi u rodnom gradu te na odeskom Učilištu za umjetnost i kulturu K. F. Danjkeviča, stekavši zvanje koreografa i predavača za klasičnu baletnu umjetnost. Prije dolaska u Split plesala je i u Nacionalnim kazalištima u Odesi i Kijevu. U intervjuu nam otkriva kako je bilo pripremati predstavu na otvorenom, zašto joj je danas žao što je prema sebi nekad bila prestroga i kako privatno funkcionira sa suprugom, intendantom splitskog HNK, Vickom Bilandžićem uoči velikih premijera.
Express: Kako se osjećate kao Emma u 'Gospođi Bovary'?
Emma je jedna krhka duša, ali i osoba koja se udubila u svoje romane i ne vidi što se događa oko nje. Predstava je ustvari posebna po svemu, ovo je prva Valentinina režija što govori da je nešto više od baleta. Nije riječ ni o čemu standardnom, vrlo je zanimljiva, a ja volim drukčije predstave jer volim izazove. Valentina i ja se zaista dobro razumijemo i znam što od mene traži i očekuje. Kad se spoje pozitivna atmosfera i suradnja, rezultat je tu, i to me raduje. Ova godina nije bila laka, bilo je i ozljeda i korone, ali uspjeli smo izvući ono najbolje.
Express: Kako je bilo pripremati predstavu na otvorenom, jesu li vam smetali žamor, povremeni oduševljeni pljesak znatiželjnih turista, gosti okolnih ugostiteljskih objekata?
Zaista je bilo neobično imati pripreme na Prokurativama jer pripreme obično nisu pred publikom, nego u studiju i iza zatvorenih vrata kazališta. Publika u pravilu vidi gotov proizvod, ali ne i proces rada. S druge strane, uigravati predstavu pred slučajnim gledateljima na neki način te odmah uvodi u stanje predstave. Od njih dobiješ prvu povratnu reakciju, ali i ti se sam privikavaš na publiku. Naravno da prisustvo prolaznika i žamor mogu malo dekoncentrirati, ali generalno je lijepo osjetiti bilo publike već tijekom priprema, tu njihovu energiju koja te ustvari hrani. Za mene je prostor Prokurativa jedan posve novi osjećaj jer scena u kazalištu ima neke svoje odrednice koje na otvorenoj sceni nemamo. Nema granice, nema tog okvira oko scene, ali to plesačima nije problem jer mi smo utrenirani da prostoru i samoj 'kvadraturi' prilagođavamo i naš pokret i scenografiju. Jedino što nas je malo ometalo je vjetar, to je jedino što plesača može dovesti u nezgodnu situaciju. Primjerice, ako plesaču odleti rekvizit, on mora biti spreman dohvatiti ga, bez da to publika ocijeni kao nešto neprirodno, nešto što možda ne pripada predstavi. To je najveći izazov nastupa na otvorenom.
Express: Kad biste se usporedili s mladom sobom, koliko je u 40. fizički zahtjevnije biti na pozornici?
Razmišljala sam o tome, da. Fizički imam više godina, ali to nikako nužno ne znači da mi je teže jer mi iskustvo puno pomaže. Moje tijelo je naučilo puno bolje balansirati tijekom napora i zna koliko može, zna kad treba pričuvati snagu i u kojem trenutku treba eksplodirati. Kad si mlada balerina, u sve se daješ, a time i puno brže i lakše iscrpiš. Naravno, kad si mlađi, onda si i luđi i hrabriji, a prednost nekih zrelijih godina jest da već dobro poznaješ svoje tijelo i mogućnosti.
Express: Što biste savjetovali mladoj sebi?
Da budem malo odvažnija. Možda sam naprosto trebala više vjerovati u sebe i ono što radim. Znate, ako 20 ljudi kaže da je bilo dobro, onda je vrlo vjerojatno bilo dobro i trebalo bi povjerovati u to. Ja sam tijekom karijere uvijek prema sebi bila stroga i nepovjerljiva prema pohvalama. Da, možda sam trebala biti malo manje samokritična. Kritika prema samoj sebi je dobra u određenoj mjeri jer te tjera da se preispituješ i rasteš, ali ne treba pretjerivati.
Express: Sjećate li se vaših prvih baletnih koraka i je li postati balerinom bio vaš prvi i jedini san?
Nisam bila curica koja je htjela biti balerina u rozoj haljinici. Više sam se bavila sportskim plesom, ritmičkom gimnastikom. Nakon nekog vremena jedna od učiteljica koja je vodila gimnastički ples rekla je mami da pokuša sa mnom u baletu. Mama me odvela i ja sam prošla prve dvije audicije. Bilo je to OK, ali nije to meni bilo zabavno. Iako je profesorica bila divna i topla, meni su te vježbe bile dosadne. Prošlo je nekoliko godina i htjela sam odustati jer sam shvatila da ja nakon škole idem na balet, a moji vršnjaci se zabavljaju. Mama je predložila da pokušam kod druge profesorice koja je bila jako poznata i koja je u baletu radila nešto konkretno. Pristala sam pokušati i to je ustvari bio sudbinski potez. Nakon godinu dana kod nje odlučila sam da je balet ono što želim. Ta profesorica me na neki način začarala.
Express: Na koji način se onda rodila ta ljubav prema baletu?
Pa i dalje me nisu fascinirali ni haljinica ni kruna, nego rad, disciplina, proces... Atmosfera u grupi je bila dobra, ali bilo je napeto u smislu da je konkurencija bila velika. Bilo nas je 40 u grupi pa nas je dijelila u dvije skupine. Bilo je i dobih i loših balerina, a ja sam bila na začelju, na najgorem štapu i na najgoremu mjestu jer sam se naprosto grupi pridružila posljednja. Profesorica me na neki način ignorirala i to mi je bio poticaj da se dokažem. Znalo me zaboljeti ako mi se uopće ne bi obratila. Naposljetku mi je dala priliku u jednoj dječjoj predstavi koje smo igrali svaku nedjelju u kazalištu u Odesi, jednom zaista prekrasnom kazalištu. Ti nastupi su nam bili sve. Ja sam bila u četvrtoj podjeli i spletom okolnosti sve odabrane balerine u redu prije mene morale su odustati. Kako sam igrala jedinu ulogu negativca, bila sam neizbježna. Znala sam da mi iza leđa svašta govore i da su bile uvjerene da to neću uspjeti. Ali uspjela sam. Sve frustracije i trud, omalovažavanje i želju, sve sam uložila u taj trenutak i svojim nastupom sve iznenadila. Ostavila sam u nevjerici čak i profesoricu.
Express: Pratite li vijesti iz Ukrajine i koliko vas pogađaju?
Ne mogu ne čitati i ne misliti. Puno prijatelja mi je u Odesi, kao i obitelj. Odesa je zaista bila u teškim situacijama, i još je tako, teže je nego što se u javnom prostoru uopće zna. Sad je prošlo puno, pa ljudi, kao i mediji, možda značajno manje prate sve što se događa. Ja sam svaki dan na liniji s mamom. Otac mi je trenutačno ovdje jer nam pomaže dok Vicko i ja imamo puno posla. Mama radi u vrtiću pa mora ostati, a to što ona radi velika je odgovornost - brinuti se o djeci, a svako malo odjekuju sirene. Život tamo naprosto ide dalje unatoč ratu i okolnostima. Kad se čujem sa svojima, imam dojam da su svi već otupjeli. Koliko god zvučalo tužno i ružno, možda smo se stvarno naviknuli, i oni tamo i ja ovdje. Na početku rata mi je bilo strašno, možda i gore nego mojima u Ukrajini jer nisam znala, jer sam se bojala za njih. Oni su me stalno smirivali da se nije dogodilo ništa veliko ni jako grozno. Sad već znaju razlikovati vrstu projektila po zvuku te otkud je ispaljen i gdje će pasti. Ljudi su posebna bića i u takvim okolnostima moraju razviti nekakav obrambeni mehanizam kako bi održali privid normalnosti.
Express: Vratimo se mi ljepšim temama i ulogama koje su za vas tijekom karijere bile nešto posebno...
Imala sam puno uloga i ne mogu izdvojiti jednu koja mi je u srcu na prvome mjestu. Stvarno ih ima više najdražih. Kad radim neku ulogu, uvijek pomislim: 'Aha, evo ova mi je sad broj jedan'. Ja sam klasična balerina i smatram da sam zaista imala privilegiju i čast plesati neke velike uloge, poput Odette u 'Labuđem jezeru', koja je bila i moja prva predstava u splitskom kazalištu. Tu je i uloga Nikiye u 'Bajaderi', Giselle u istoimenom baletu... Na važno mjesto stavljam i Carmen, koju sam otplesala pod vodstvom Valentine Turcu. Ona je bila nešto posebno i nakon toga sam se zaljubila u pokret koji nije uokviren u klasiku.
Express: Kako ste upoznali supruga i koliko se vaš život promijenio otkako je on postao intendant HNK Split?
Sjećam se da mi je prišao nakon premijere 'Labuđeg jezera' i čestitao mi. Tako smo se i upoznali. Njegova uloga kao prvog čovjeka kazališta nije nam puno promijenila ritam života. Mi smo i prije toga, kao i sad, imali puno razumijevanja u periodima kad jedno od nas pred sobom ima nešto važno. Tako je bilo i uoči premijere 'Gospođe Bovary'. On mi tad omogući sav prostor ovoga svijeta i obavi sve što treba da ja budem oslobođena svakodnevnih obaveza. U principu je uvijek takav. Kad imam teško razdoblje i svakodnevne naporne probe, uvijek me pusti i ne traži ništa. To je zaista lijepo i bitno u odnosu, to međusobno uvažavanje i razumijevanje te davanje prostora. Ne znam kako funkcioniraju ljudi koji u privatnim odnosima tako ne funkcioniraju.
Express: Jednom ste rekli da se ne možete naviknuti na običaj dugog ispijanja kave, je li to još tako?
Ispijanje kave je ovdje dio stila života, i to prihvaćam i poštujem, ali još se nisam naviknula na to da sjedim satima i ispijam kavu. Valjda moraš biti rođen u mentalitetu u kojem je ispijanje kave ritual. Ja to razumijem, ali nikako ne uspijevam primijeniti na sebe. Uvijek mi je bilo zanimljivo promatrati kako gotovo u svakoj uličici u gradu postoji barem jedna mala kavana u koju dolaze redoviti gosti i tu se okupljaju satima. Ja mogu sjesti na kavu, ali obično već nakon 20 minuta gledam na sat i razmišljam što mi je iduće na rasporedu. Sklonija sam šetnjama, privatnim okupljanjima...
Express: Gleda li sin vaše predstave i pratite li vi nogomet?
O, da. Sin trenira nogomet i to voli, pa onda moram i ja pratiti nogomet. On je zreo dječak i jako smo povezani, dobro je, pristojno dijete. Dolazi gledati svaku premijeru, a nekad samo kaže: 'Mama, super si'. Ne kaže puno, ali tih nekoliko riječi jako mi puno znači. U tom pretpremijernom periodu ustvari se jako malo viđamo i on zna da sam nakon premijere opet njegova mama u punom smislu te riječi.
