Kultura
735 prikaza

Morate biti majstor, što Ivančić jest, da od hrvatsko-srpskih gluposti napišete prvorazrednu političku satiru

1/5
Marko Lukunić/PIXSELL
‘Zlomovina’ Viktora Ivančića je, po svom sjajnom, krležijanskom stilu, ali i beskompromisnoj kritici društva, usporediva jedino s ‘Atlasom pesudomitologije’ Svetislava Basare

Nova knjiga Viktora Ivančića, “Zlomovina”, koju je objavio riječki Ex libris, u istoj opremi kao i prethodnu Ivančićevu knjigu, zbirku priča “Radnici i seljaci”, sastavljena je od tekstova, njih ukupno 99, koje je autor objavio od proljeća 2015. do proljeća 2021. godine, u tjedniku Novosti i na portalima Peščanik, Tacno.net i Proletter. Svi tekstovi, kako navodi autor u kratkom uvodu, “referiraju se na masovno raširenu navadu obožavanja države”. U posljednjem tekstu uvrštenom u knjigu, “Dobro jutro džezeri”, autor na sažet i efektan način daje neku vrstu najmanjeg zajedničkog nazivnika svih 99 tekstova uvrštenih u knjigu: “No dodatna nezgoda s Hrvatskom leži u tome što je kompletan njen politički život kroz zadnjih trideset godina najbolje opisati kao neprestano intoniranje ‘Lijepe naše’ koja, ne štedeći decibele, nadire u svakom trenutku iz svih raspoloživih razglasa. Ničeg tu nema osim ubitačnog cirkuliranja lažnih emocija prema domovini, uz punu svijest aktera da iznuđenoj ljubavi ne treba gledati u zube”. Najnovija Ivančićeva knjiga ima podnaslov “99 pamfleta”. Pamflet je, u vrijeme kad se pojavio, bio spis, najčešće na jednoj stranici, kojim se ismijava određena pojava. 

 | Author: Ex libris Ex libris

Nastao je u 16. stoljeću, ali se kao zaseban žanr formirao u 17. i 18. stoljeću, da bi tek u 19. stoljeću poprimio oblik kakav danas poznajemo, kad je postao sredstvo političke borbe. Neki od poznatijih pamfletista bili su Jonathan Swift, Voltaire, Daniel Defoe... Pamflet je imao veliki utjecaj u doba prosvjetiteljstva, jer u to vrijeme novine nisu bile neovisne o državnim i crkvenim središtima moći. Međutim, u 20. stoljeću pamflet je izgubio na značaju te se uglavnom vezao uz senzacionalistički, žuti tisak, poprimivši isključivo negativne konotacije. Ovo “99 pamfleta” iz podnaslova možemo tumačiti dvojako, kao kritiku današnje medijske scene koja kao da se vratila u doba prije prosvjetiteljstva, pod punu kontrolu središta društvene moći, a još više onih koji propagiraju potrošačko društvo ili simbiozu ove dvije kategorije, ali i kao neku vrstu autoironičnog čina, ako uzmemo u obzir današnju, izrazito negativnu percepciju pamfleta kao književno-novinarske forme, koja se uglavnom svodi na to da je pamflet neka vrsta nesuvislog i nepismenog trabunjanja. Ivančić je, možda, podnaslovio svoju knjigu onako kako bi je podnaslovili njegovi oponenti, da bi je na taj način diskreditirali, želeći na taj način zapravo ismijati tu vrstu prizemnog etiketiranja. Ovakav, pomalo autoironičan način podnaslovljavanja svojih knjiga svojstven je Ivančiću, kao i autoironija. Njegova prethodno objavljena knjiga, zbirka priča “Radnici i seljaci”, podnaslovljena je kao “Eseji”. U bilješci o piscu uz knjigu “Zlomovina”, ova se knjiga navodi kao zbirka priča. Pišući svojevremeno o “Radnicima i seljacima”, napisao sam kako sve ono o čemu Ivančić piše kao da promatramo u nekom grotesknom, iskrivljenom zrcalu u kojem istinu prepoznajemo isključivo kao “istinu”, i obrnuto. Sve je u tim tekstovima pomaknuto, tako da možemo govoriti i o nekoj vrsti hibridnih, književno-novinskih tekstova. “Istina je neusporedivo solidnije sredstvo dezinformiranja od laži”, kaže jedan od junaka iz zbirke “Radnici i seljaci”, s tim da su laž i istina kod Ivančića poprilično rastezljive kategorije, što, naravno, ne govori toliko o Ivančiću, koliko o temama kojima se bavi. 

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Prvo pitanje koje se postavi kad je riječ o sličnim knjigama, koje su nastale kao zbirka prethodno objavljenih novinskih tekstova, je na koji ih način čitati bez predrasuda, pogotovo ako ste većinu tih tekstova pročitali ranije. Ono što sam napisao pišući o “Radnicima i seljacima”, kako tu zbirku treba čitati kao besprijekorno napisanu književnost, i pritom zanemariti sve ono što znamo o njenom autoru, o njegovu novinarskom radu, u slučaju “Zlomovine” vrijedi u mnogo većoj mjeri, s tim da je u ovom slučaju, zbog prirode tekstova, mnogo teže napraviti nužni odmak. Zbirka je podijeljena u pet dijelova nejednake dužine: “Umjesto uvoda”, “Teorija zamjene”, “Nacionalizacija sjećanja”, “Hrvatska demokratska grobnica” i “Umjesto zaključka”. Tekstove iz ove knjige možemo podijeliti na dvije vrste. Prva su tekstovi koji su po svojoj formi prvenstveno politički eseji.

 | Author: Ex libris Ex libris

U prvom dijelu “Zlomovine”, “Umjesto uvoda”, Ivančić na jednome mjestu kaže: “Stvarna moć nacionalizma leži u zoni trivijalnog, u regularnim rutinama kroz koje više i ne primjećujemo kako su iskazane emocije ishod prisile”. Ovo pomalo podsjeća na onu Štulićevu, “kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare”, ili na nešto slobodniju parafrazu one čuvene Orwellove parole “Neznanje je moć”. Taj teror trivijalnog, koji počesto poprima morbidne forme, uzdignut na pijedestal neupitne dogme, glavna je tema Ivančićeve kritike u ovoj vrsti tekstova. U ovom segmentu, “Zlomovina” je, po svom sjajnom, krležijanskom stilu, ali i beskompromisnoj kritici društva, usporediva jedino s “Atlasom pesudomitologije” Svetislava Basare. Drugu vrstu tekstova, ako zanemarimo na trenutak njihov novinski kontekst, možemo promatrati prvenstveno kao sjajne i dobro napisane satirične priče s jedinstvenim poantama, koje su najčešće rezultat igre riječima ili urnebesnih montipajtonovskih obrata, kao što je to slučaj s Ivančićevim kultnim kolumnama u kojima je “glavni lik” mlađahni Robi K. Radi se, dakle, o nekoj vrsti hibridnih, književno-novinskih tekstova koji ovako, skupljeni na jednome mjestu, mnogo bolje funkcioniraju. Međutim, što je po mojemu mišljenju urednička pogreška, mislim da je trebalo ove dvije vrste tekstova razdvojiti, možda čak u dvije homogene i žanrovski pročišćene knjige, knjigu političkih eseja i knjigu satiričnih priča. Ovako, kako je u “Zlomovini”, gdje su tekstovi dani kronološkim redom, novinsko uglavnom preteže u odnosu na ono književno, što je, po meni, velika šteta. Radi se o satiričnim pričama, da spomenem samo neke, poput  “Nervnog slona”, “Kikina dnevnika” ili “Ulaza za nuždu”, ili priče “Dajmo vlast izdajnicima!”, koja je moj favorit, jedinom tekstu koji govori o Bosni i Hercegovini. Pokušat ću, koristeći ovu priču, pojasniti Ivančićev književni postupak. Autor “predlaže” da se “slučaj Komšić” proširi na cijelo Predsjedništvo BiH, pa bi onda Bošnjaci birali hrvatskog i srpskog člana Predsjedništva, Srbi bošnjačkog i hrvatskog, a Hrvati bošnjačkog i srpskog. Naravno, logika je da bi svi drugima izabrali najgoru moguću opciju, nacionalne izdajnike, da jedni druge “što kvalitetnije zajebu”. Rezultat bi, tvrdi Ivančić, bio neočekivan: “Kao što Srbi i Bošnjaci nisu osvijestili činjenicu da bi im, umjesto delegata koje su s puno ljubavi izabrali u Predsjedništvo BiH - Milorada Dodika i Šefika Džaferovića - neusporedivo manje nesreće, zla i bijede nanosili predstavnici koje iskreno mrze”. Dakle: “Nacionalne podjele trebaju biti prevaziđene metodom produbljivanja nacionalnih podjela!”. 

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Ovdje se događa jedan paradoks, da odraz iskrivljenog Ivančićeva zrcala daje jasnu i preciznu sliku, jer su se u Bosni i Hercegovini odavno izgubile granice između fikcije i fakcije, da su to dvoje toliko fatalno isprepleteni da je više teško prepoznati je li nešto stvarnost ili prvorazredna farsa, da se fakcija pokazuje kao kristalno jasna slika u odrazu Ivančićeva iskrivljenog zrcala. Da bih pojasnio o čemu se radi prenijet ću nedavnu, grunfovsku izjavu federalnog premijera Fadila Novalića, uz napomenu da se nečega sličnog, uz dužno poštovanje, ne bi dosjetio ni Viktor Ivančić. Novalić je, tako, komentirajući nedavno poskupljenje ulja od 37 posto, tvrdeći kako se ništa nije promijenilo, izjavio: “Ako kupujete ulje, kupićete ga 37 posto manje. Kupićete manje litara. Umjesto 100, kupićete 63”. Nije, dakle, ulje poskupjelo, nego samo za isti novac možete kupiti manju količinu ulja. Morate biti pravi majstor, što Ivančić nesumnjivo jest, da od ovakvih i sličnih hrvatsko-srpskih gluposti napišete prvorazrednu političku satiru, koja nema u sebi ništa pamfletsko, bez obzira na podnaslov ove knjige.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.