Kultura
572 prikaza

Na Vrbasu tekija: Velika knjiga za posljednjeg Andrićeva čitatelja

1/9
Jurica Galoić/PIXSELL
'Na Vrbasu tekija’ knjiga je koja svjedoči o piscu i o čitatelju, te o njihovim fatalnim identitetima. Pisac je, naravno, Andrić, a Mlakić je samo čitatelj. Takav je to žanr, a takva je i sudbina

Čudna je, nikad do kraja objašnjena, nezainteresiranost Zagreba, i zagrebačkih političkih i kulturnih elita, za sudbine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ali jedna je važna sitnica u svemu tome, i važan razlog zbog kojeg se njihovu konačnom nestanku - koji će se, vjerojatno, odviti za života ove generacije - Zagreb, naročito onaj od književnosti i kulture, ima razloga radovati. Kad iscuri posljednji Hrvat iz Sarajeva i iz središnje Bosne, koja je zapravo sva Bosna, budući da je Bosna iz hrvatske perspektive središnja zemlja, zemlja u hrvatskoj utrobi, konačno će nestati ustreptale svehrvatske brige oko hrvatskih pisaca iz središnje Bosne koji nikako da nauče da se točka ne kaže tačka, da tijek ne može biti tok, da tačno nije točno, i da ne postoje ona tri franjevačka manastira, koja su preživjela turski zulum i najezdu međunarodne zajednice, oličene u Eugenu Savojskom, nego da postojati mogu samo franjevački samostani u Sinju, na Visovcu i gdje god ih na hrvatskoj katoličkoj zemlji želimo. Kada nestane, dakle, Hrvata iz Bosne, skupa s njihovim jezičnim i kulturnim specifičnostima, i kada se “kulturna polimorfnost Hrvata” (sintagma fra Ivana Šarčevića) svede na ono što je iz zagrebačkih perspektiva nesumnjivo hrvatsko, monolitno, monomorfno i jedino samom sebi slično, tada će u Zagrebu sve biti jasno. I neće se, recimo, dogoditi da zagrebački pisac, član jednog od kontrolnih povjerenstava Ministarstva kulture, uputi upit Ministarstvu jesu li pisci poput mene, i još jednog čiji jezik je katalogiziran kao crnogorski, i jednog čiji jezik je upisan kao bosanski, podobni za konkurenciju nekakve učeničko-pedagoške nagrade. Kao što se neće dogoditi ni ono drugo: da se kompletna zagrebačka književna republika pobuni oko ministričina diskvalificiranja Bošnjaka (zašto ne i Crnogorca?), a da se nitko, ali baš nitko ne zapita, oko čega se, zapravo, zagrebački pisac raspituje raspitujući se o Jergovićevim identitetima, jezicima i zavičajima, i o tome smije li se o njemu uopće govoriti pred hrvatskim đacima. Jer to se u tom svijetu, zapravo, podrazumijeva, naročito u njegovom lijevom, proeuropskom, mundijalnom i bratstvojedinstvenom spektru: svi “naši” jesu naši, jedino bosanski Hrvati nisu naši, jer oni zapravo i nisu Hrvati. Osim kad neki od njih dobije Nobelovu nagradu. E taj tad postaje “naš”, ali ne time što je Hrvat, nego time što je Srbin. I što je Bosanac. Bošnjak, pomalo, možda. Ako nećemo Andrićem uvrijediti Bošnjake. Što nikako ne bismo htjeli. Jer oni su “naši”, kao što smo i mi njihovi. I to sveudiljno “naštvo” remete samo preostali josipi mlakići. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Knjiga “Na Vrbasu tekija”, koju sam čitao u dijelovima i u rukopisu, te je fragmentarno objavljivao na svom ajfelovom mostu, a zatim, u cijelosti, baš u vrijeme male prljave aferice oko jedne stasajuće đačke nagradice, kojoj je cilj poticanje čitanja, neobično je čvrsta i žanrovski monolitna. Jedini je problem, ako nekog problema tu uopće i može biti, u tome je što njezin žanr nije uveden ni u jednu književno-teorijsku knjigu, ne poznaje ga nikakav leksikon književnih termina, nema ga ni u jednoj žanrologiji, ni u jednom žanrariju. Mlakić je, naime, umom i znanjem sarajevskog inženjera mašinstva (za zagrebačkog vrlog pitca: strojarstva) konstruirao za potrebe književne teme jedan žanr. Premda počiva na nekim borhesovskim i kišovskim postavkama i tradicijama, beskonačno je, Mlakićev žanr, udaljen od svojih uzora. I nemoguće mu je odrediti mjesto na zamišljenoj skali koja započinje s dokumentarističkom fakcijom, nonfikcijom, novinskom viješću, reportažom i izvještajem, a završava s fikcijom, kontemplativnim, imaginarnim, lirskim i nadrealnim svjetovima, koji se ne zrcale u stvarnosti, nego u dušama dvojice ljudi: pisca i čitatelja. U Mlakićevom slučaju, rečena skala je kružno postavljena, tako da ono što počinje s fikcijom završava s dokumentarnom prozom i antiprozom, čiji je cilj izgovaranje potpuno demetaforiziranih činjenica o svijetu. Recimo, o činjenici nestanka bosanskih Hrvata i kolosalnoj ulozi različitih zagreba u tom nestajanju. Kao i o saučesništva (za pitca: sudioništva) samih bosanskih Hrvata u vlastitom umorstvu i likvidaciji. 

 | Author: Fraktura Fraktura

Evo što je za Mlakićev žanr sve potrebno: na sajmu antikviteta na Britancu, ili na Jakuševcu, potrebno je pronaći neki zanimljiv romaneskni uradak u rukopisu. Najbolje je da bude u dva dijela. A zatim valja načiniti njegovu vrlo podrobnu analizu, te na osnovu rukopisa izložiti krajnje surov (okrutan, Simiću, okrutan!) ekspoze o svijetu koji se u rukopisu opisuje, te o piscu koji je upravo iz tog svijeta potekao. Na taj način se, pričom o priči, fikcija koristi u fakcijske svrhe, a fakcija poprima uvjerljivost i unutrašnju snagu fikcije. Međutim, svatko tko je dvaput u životu bio na Britancu i Jakuševcu, ili tko je po beogradskim vašarištima tražio priloge za tumačenje vlastitog svijeta, dobro zna da se rukopisima, naročito onim vrijednim, ne trguje, nego da se rukopisi, uglavnom bezvrijedni, bacaju u smeće prilikom likvidacije pokojnikova doma. Nužno je, dakle, poslužiti se starom mistifikatorskom metodom, i sam napisati rukopis pronađen na vašarištu, a zatim na osnovu njega ispričati priču o svijetu iz kojeg je nastao. Josip Mlakić, osim što je ozbiljan inženjer mašinstva, zajeban tip matematičkog uma, vrstan je persiflator, osluškivač različitih jezika i govora, lirik, epičar, pripovjedač i stilist. Kada imate Andrića za svog najvećeg pisca, a preostali bosanski Hrvati imaju ga kao cijelog i potpunog, samo na malo drukčiji način nego Srbi, tada niste u prilici da budete mali, sirovi hrvatski piščić, kojemu je temeljna hrvatska kvalifikacija da mu je tačka točka, da mu je porodica obitelj i hljeb da mu je kruh, a književnost da mu je za kurac, nego jezikom i stilom dužni ste vladati barem toliko da budete zrnce prašine na Andrićevom štokholmskom fraku. To je, gospodo moja hrvatska, famozni dug kakav individualni talent ima prema svojoj odabranoj tradiciji!  

 | Author: Jurica Galoić/PIXSELL Predstavljanje knjige mjeseca. Uz autora o romanu su govoriti Miljenko Jergovic i Goran Gavranovic, a razgovor je moderirao Seid Serdarevic Jurica Galoić/PIXSELL

Mlakić je tako napisao “Na Vrbasu tekiju”, “rukopis romana nepoznatog autora”, koji se sastoji iz dva dijela, “Na Vrbasu tekije” i “Jajačke hronike”. U prvom dijelu teče priča o vremenu tanzimata u Bosni, kada su vjere izjednačene pred zakonom, a kršćanima dopušteno da podižu bogomolje, o fra Anti Kneževiću, franjevačkim sukobima i prijeporima, te o inicijativi za izgradnju samostana u Jajcu. U drugom se dijelu, stotinjak ili manje godina kasnije, fra Josip Markušić, kroz somnabulne susrete sa suvremenicima, oprašta od života. Obojica su, i fra Antun, i fra Josip, velike ličnosti u povijesti Bosne i nestajućeg bosansko-hrvatskog svijeta. Ni jedan ni drugi nisu bili veliki Hrvati, obojica su, svaki u svom vremenu, svjedočili današnjem vremenu nestajanja, i tražili za sebe, za kršćane i za sav svoj rod, a sa svojim rodom i za sve one s kojima se živi, načine da se preživi i opstane. Fra Anto Knežević je, zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću i nekolicini pismenih i dobronamjernih onovremenika i suvremenika, dobro opisan i ukotvljen u povijest zemlje i ljudi, a fra Josipu Markušiću nedavno je objavljen, uz važan i instruktivan pogovor Ivana Lovrenovića, dnevnik-kronika, “Ratne zabilješke 1941.-1945.” Njih dvojica stoje na dvije važne tačke (da, da, to su za tebe, dragi pitče, točke i točkovi; da budemo i rodno korektni Hrvati!) povijesti svoga svijeta. Jedan ga je, nakon stoljeća pod Turcima, podizao iz pepela i zaborava, a drugi ga je spašavao pred komunistima i pred odmazdom nad bosanskim Hrvatima i katolicima, kojom se u Bosni trebao riješiti kolektivni kompleks ustašluka i hitlerovanja. Obojica su sve to činili uz savršenu pasivnost Zagreba, te katoličkih središnjica u Hrvatskoj. Ljupko Mlakić opisuje Strossmayerov interes za bosanskim starinama i umjetničkim blagom onih triju preživjelih franjevačkih samostana u Bosni. Ponudio je dobri hrvatski biskup, otac jugoslavenske sinteze u Hrvata, bosanskim fratrima da će im načiniti kopije radova, umjesto originala koje imaju njemu poslati. I bezbeli da su Bosanci to prihvatili. Nisu imali velikog izbora, kao što ga ni inače nemaju u pregovorima s hrvatskom braćom iz Hrvatske. Zgodna je to metafora, koju će Mlakić elegantno izbjeći: umjesto originalnog svog bosanskog hrvatstva, umjesto identiteta koji se i nije morao nazvati hrvatstvom, ali se u vrijeme ukazanja nacionalnih fantoma tako nazvao, pa promjene više neće i ne može biti, umjesto tog, dakle, vrlo ukorijenjenog i starog, ali vrlo živog hrvatskog identiteta, bosanskim se Hrvatima nude kopije iz Đakova ili iz Zagreba, a oni nemaju izbora nego da te kopije prihvate. Ili da se kao Jergović, da tu zlosretnu bitangu promotrimo u trećem licu, do kraja života gombaju s dobroćudnim piščićima, koji ministricu kulture ispituju smije li i Jergović, skupa s “našima”, biti Hrvat. Zar toj iskompleksiranoj i vječno frustriranoj jergovićevskoj bitangi ne bi bilo jednostavnije da piše točka, da piše točno i da piše upravo onako i onoliko kako i koliko pišu odistinski hrvatski, kao i ostali “naši” pisci? 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Josip Mlakić u prvom se, dvodijelom romanu svoje knjige služi uglavnom vrelom povijesnih dokumenata, koji su dijelom dostupni u knjigama, a dijelom, kako doznajemo iz zahvale na kraju knjige, pripadaju digitaliziranoj arhivi franjevačkog samostana u Jajcu, koja je piscu bila dostupna dobrotom fra Drage Bojića. Persiflirajući Andrića, Mlakić prema dokumentima i dokumentiranom iskazuje mnogo veće strahopoštovanje nego Andrić. To će njegovu i Andrićevu vjernu čitatelju, također piscu, gorespomenutom Jergoviću, povremeno zasmetati, zagrebati mu oko i dušu, ali te će smetnje nestati kada u drugom dijelu knjige, onom fakcionalnom, nonfikcionalnom, u kojem poteče priča o priči, naiđe na isti takav Mlakićev prigovor tobože nepoznatom autoru prvog dijela knjige. U romanu “Na Vrbasu tekija”, usred knjige “Na Vrbasu tekija”, gotovo da i nema fikcionalnih likova. Nema onog unutarnjeg života i ljudske svakodnevice iz kojih u Andrića izrasta velika priča, i na čemu se, da tako kažemo, primaju dokumenti kojima se Andrić koristi. Takav život i svakodnevica neočekivano se pojavljuju u drugom dijelu knjige, u “Paučini i promaji”, koja je istodobno priča o priči, Mlakićev životopis, obrana Andrićeva, i Mlakićev moj obračun s njima. Tu se svijet fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića, te svih njihovih suputnika, suparnika i svjedoka, sasipa i svoj konačni apokaliptični smisao dobiva u životu jednoga čovjeka. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Knjigu “Prokleta avlija” Josip Mlakić prvi je put kupio u Sarajevu, kao student. Drugi put kupuje je kao bojovnik HVO-a, koji preko Splita kreće za Đakovo, u posjet svojoj izbjegloj obitelji, koji ima da potraje puna dvadeset i četiri sata. Godina je 1993, i on ratuje usred srijede središnje Bosne. Rat u kojem sudjeluje protumačen je već i prije nego što se dogodio. Tuđman bi da podijeli Bosnu, i iz toga za zagrebačke ljevičare proizlazi sve drugo. Muslimani bi, nesposobni da se obrane od Srba, da iz Bosne protjeraju preostale Hrvate, i iz toga za zagrebačke domoljupce i desničare proizlazi sve drugo. Mlakić, međutim, brani svoj život i svoj svijet. Brani svoj zavičaj od onih s kojima je prethodno zavičaj dijelio. Savršeno mu je jasno i jedno, i drugo: da Tuđman dijeli Bosnu, i da Muslimani (te godine će se prozvati Bošnjacima) oslobađaju za sebe teritorij od Hrvata. Ne pada mu na um da išta od toga zataji, jer je oboje dio iste velike priče, koja u fikciji teče, a ni u stvarnosti nije bitno različita, od vremena kada je biskup Štroca - kako će ga nazvati nesklona beogradska čaršija - bosanskim Hrvatima uzima blago, a obećava kopije. U toj Mlakićevoj priči pojavljuje se, ljubazno - samo s inicijalima!, muslimanski huškač i propagandist, koji je za sarajevski radio 1993. izvještavao o ustaškim pokoljima u Gornjem Vakufu. (Uzgred, pisao sam tada o dotičnom A. A, što mi se, bezbeli, zamjera u Sarajevu 2021.) Osjetljivom zagrebačkom oku i uhu neće se svidjeti ovi dijelovi knjige, te će Mlakić propustiti još jednu prigodu, možda i posljednju, da se nađe među “našima”. Ali neizbježno je da bude tako. Kao što je bilo neizbježno i to da Andrić doživi sudbinu kakvu je doživio, i da se njegove pripadnosti konfiguriraju na način koji nam je svima dobro poznat. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Na Vrbasu tekija” knjiga je koja svjedoči o piscu i o čitatelju, te o njihovim fatalnim identitetima. Pisac je, naravno, Andrić, a Mlakić je samo čitatelj. Takav je to žanr, a takva je i sudbina. “Prokletu avliju” čitao je u dva vremena, iz dva sveska i iz dvije perspektive jedne te iste pripadnosti. Da bi je mogao dvaput pročitati, Josip Mlakić morao je ispuniti istu zadaću koja će mogućim učiniti ovu njegovu knjigu: nije se smio odricati. I nije smio pristajati da originale zamijeni kopijama. A pritom je svom rodu i svojoj književnosti dugovao razumijevanje za sve i za svakog, uključujući i one koji su uvijek skrušeno pristajali na kopije, e da bi zaslužili da ih se, skupa s ostalim Jugoslavenima, smatra “našima”. 

Velika knjiga za posljednjeg Andrićeva čitatelja, “Na Vrbasu tekija”, objavljena je u suizdanju Frakture i Franjevačkog samostana svetog Luke u Jajcu. 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.