Na Vrbasu tekija: Velika knjiga za posljednjeg Andrićeva čitatelja

Čudna je, nikad do kraja objašnjena, nezainteresiranost Zagreba, i zagrebačkih političkih i kulturnih elita, za sudbine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ali jedna je važna sitnica u svemu tome, i važan razlog zbog kojeg se njihovu konačnom nestanku - koji će se, vjerojatno, odviti za života ove generacije - Zagreb, naročito onaj od književnosti i kulture, ima razloga radovati. Kad iscuri posljednji Hrvat iz Sarajeva i iz središnje Bosne, koja je zapravo sva Bosna, budući da je Bosna iz hrvatske perspektive središnja zemlja, zemlja u hrvatskoj utrobi, konačno će nestati ustreptale svehrvatske brige oko hrvatskih pisaca iz središnje Bosne koji nikako da nauče da se točka ne kaže tačka, da tijek ne može biti tok, da tačno nije točno, i da ne postoje ona tri franjevačka manastira, koja su preživjela turski zulum i najezdu međunarodne zajednice, oličene u Eugenu Savojskom, nego da postojati mogu samo franjevački samostani u Sinju, na Visovcu i gdje god ih na hrvatskoj katoličkoj zemlji želimo. Kada nestane, dakle, Hrvata iz Bosne, skupa s njihovim jezičnim i kulturnim specifičnostima, i kada se “kulturna polimorfnost Hrvata” (sintagma fra Ivana Šarčevića) svede na ono što je iz zagrebačkih perspektiva nesumnjivo hrvatsko, monolitno, monomorfno i jedino samom sebi slično, tada će u Zagrebu sve biti jasno. I neće se, recimo, dogoditi da zagrebački pisac, član jednog od kontrolnih povjerenstava Ministarstva kulture, uputi upit Ministarstvu jesu li pisci poput mene, i još jednog čiji jezik je katalogiziran kao crnogorski, i jednog čiji jezik je upisan kao bosanski, podobni za konkurenciju nekakve učeničko-pedagoške nagrade. Kao što se neće dogoditi ni ono drugo: da se kompletna zagrebačka književna republika pobuni oko ministričina diskvalificiranja Bošnjaka (zašto ne i Crnogorca?), a da se nitko, ali baš nitko ne zapita, oko čega se, zapravo, zagrebački pisac raspituje raspitujući se o Jergovićevim identitetima, jezicima i zavičajima, i o tome smije li se o njemu uopće govoriti pred hrvatskim đacima. Jer to se u tom svijetu, zapravo, podrazumijeva, naročito u njegovom lijevom, proeuropskom, mundijalnom i bratstvojedinstvenom spektru: svi “naši” jesu naši, jedino bosanski Hrvati nisu naši, jer oni zapravo i nisu Hrvati. Osim kad neki od njih dobije Nobelovu nagradu. E taj tad postaje “naš”, ali ne time što je Hrvat, nego time što je Srbin. I što je Bosanac. Bošnjak, pomalo, možda. Ako nećemo Andrićem uvrijediti Bošnjake. Što nikako ne bismo htjeli. Jer oni su “naši”, kao što smo i mi njihovi. I to sveudiljno “naštvo” remete samo preostali josipi mlakići.