Prije točno 80 godina upoznala je Veita Harlana, glumca i redatelja kojemu su se zahvaljujući Josephu Goebbelsu upravo otvorile zvijezde slave, i već tada je pala kocka. Imala je 25 godina, bila je neopisivo lijepa, prirodna plavuša s darom za glumu i tako je Kristina Söderbaum postala nacistička seksi zvijezda. Danas ju se pamti, nimalo laskavo, kao "nacističku Marilyn Monroe".
Jedna od onih koji je pamte najbolje, Guardianova je novinarka Karen Liebreich koja se upravo prisjetila intervjua koji je s njom napravila 1997. Nije ona bila i jedina iz nacističke propagandne mašinerije koje je intervjuirala pod njihove stare dane. Ali je bila ona koja je igrala glavnu žensku ulogu u filmu "Jud Süß" ("Židov Süß") iz 1940., neslužbeno ozloglašenom kao apsolutno najodvratnijem djelu antisemitske nacističke propagande. Liebreich je prvo opisala kako je došla do glumice.
U to vrijeme ona je živjela u Švicarskoj, u Horwu kod Luzerna, u domu izvjesnog Edieja Bechtera, velikog obožavatelja Kristine Söderberg, s kojim je tada, sa svojih 80, bila u malo je reći vrlo čudnom odnosu. Bechter se, piše ona, pretvarao da mu je jako žao zbog onoga što se dogodilo Židovima, da bi rado osnovao fond za pomoć osiromašenim Židovima u Izraelu. Bi li mu ona pomogla? Naravno. Bi li mu bila nekakav povjerenik? Naravno. A potom je rekao još i ovo:
"Kristina bi se bila objesila da je znala kakve će probleme prouzročiti 'Jud Süß'." Novinarka mu nije vjerovala ni riječi. A on je bio apsolutni obožavatelj ostarjele glumice. Nosio je prsten njenog pokojnog supruga, kuća mu je bila iskićena poput njenog tematskog muzeja, posjedovao je čak i posmrtnu masku Veita Harlana. "Söderbaum, čak i sa 80, još je uvijek bila vrlo lijepa, na neki tradicionalni roza-bijeli lutkičasti način", napisala je novinarka.
Porijeklom Šveđanka, s velikim plavo-zelenim očima, plavom kosom velikih kovrča i svijetlim ružem za usne, 1942. su je reklamirali kao stopostotnu arijevku. I to, matematički, 75 posto Šveđanka, 22 posto Dankinja, tri posto Ruskinja = 100 posto arijevka. Kristina joj je rekla da je Goebbels, kao apsolutni bog nacističke propagande, nije volio. Nije mu se sviđala.
"Rekao mi je da ja nisam seksi, nego erotična. Užasno puno ljudi se zaljubljivalo u mene. Ali nisam sigurna da li me je to činilo seks simbolom. Goebbels je imao drage oči, ali je bio vrag", pričala joj je. Adolf Hitler, pak, rekla je, uvijek je bio jako ljubazan prema njoj. Harlan je često govorio o njegovim očima, a ni Kristina nije bila ravnodušna na njih. Kristina Söderbaum bila je izvorna noćna mora feminizma. Prekrasna žena, uvjerljiva glumica, ali savršeno poslušna i odana supruga snažnom i dominantnom mužu.
Rekla joj je da je živjela u zlatnom kavezu, da je posvuda išla limuzinom... U autobiografiji je navela da je bila iznenađena neprijateljstvom na koje je njen suprug Harlan naišao nakon rata, te time što su njenu djecu u školi u Švedskoj nazivali "nacistima". U razgovoru se Söderbaum izvlačila na to da je Goebbels bio taj koji je odlučivao o svakom aspektu filma, što, prema nekim drugim svjedočenjima, nije držalo vodu, nije bilo točno.
Rekla je da je Harlan nevoljko pristao snimati "Jud Süß", ali je morao jer je Goebbels inzistirao. Katastrofalna priča govori o Josephu Oppenheimeru Süßu koji 1733. "obrijan i u odijelu poput gospodina namjerava postati ministar financija". Letak dalje navodi: "Süß je silovao Dorotheu Sturm... Židovi, dalje ruke od njemačkih žena!" Malo je reći da je bila riječ o propagandi za potrebe genocida.
Filmašima je trebala glumica za Dorotheu; plavuša, arijevska djevojka, ne previše inteligentna, draga, zapravo rođena da odigra nevinu žrtvu pohlepnog muškarca "niže vrste". Tako je pala odluka da to bude Kristina. 57 godina poslije ona je novinarki tvrdila da to uopće nije bio antisemitski film, dapače, da je Süß svima bio simpatičan.
Vrlo neobično za film koji je zapovjednik cijelog SS-a Heinrich Himmler naredio da se ima prikazivati svim jedinicama SS-a, te svim čuvarima nacističkih logora kako bi se njihov um održao u ispravnom stanju za posao. Do 1943. film je vidjelo 20 milijuna ljudi. Kristina je pred kraj života tvrdila da nije imala izbora nego prihvatiti ulogu
Na pitanje zašto nije glumila da je bolesna, kao što je učinila jedna druga glumica, Marianne Hoppe, Kristina je kazala da jest pokušala, ali je navodno Goebbels znao da je već rekla da je raspoloživa za druge uloge, a i njen suprug: "Veit je uvijek tražio da sve bude kako treba." Tvrdila je da nije ni slutila koliko je scena silovanja odvratna i da nije imala pojma da bi se takve scene mogle koristiti za poticanje onoga što se događalo po logorima smrti ili drugdje.
"Odjednom shvatiš: 'Za ime Božje, ja sam pomogla u tome'", kazala je novinarki ostarjela glumica. Koliko je novinarka povjerovala, ostalo je otvoreno. Ništa otvorenog nije ostalo u slučaju njenog supruga. Njemu su nakon rata sudili zbog raspirivanja propagande koja je dovela do pokolja. Na kraju su ga oslobodili jer na sudu nisu uspjeli dokazati direktnu vezu između jednog i drugog. Kako bilo, u filmu Dorothea nakon silovanja skače u rijeku i utapa se.
To je, zapravo, bio uobičajen kraj njenih uloga. Zato su je u nekom trenutku i prozvali "Reichswasserleiche", Reichovim lešom iz vode. U filmu "Die goldene Stadt" navodno je kraj trebao biti sretan. Anna, arijevska djevojka sa sela koja je upala u loše društvo u velikom gradu, na kraju se vratila na selo; obitelji i svom zaručniku. No, to nije bilo po volji Goebbelsovoj viziji trijumfa krvi i tla.
Možda joj je i za vjerovati da je Goebbels bez njenog znanja naložio i u tom filmu tragičan kraj, naravno, utapanjem. Nesporno je da je Goebbels tim povodom napisao da je bio "ganut erotikom smrti". Pred kraj rata očito je i njoj postalo jasno koliko je sulud sav taj cirkus. "Osjećala sam se krajnje glupo snimajući dok se neprijatelj primicao. Već se znalo sve o ratu i ostalom. A ja sam stajala ispred kamere i osjećala se kao idiot."
