Europa to naprosto ne može i ne želi progutati. U prvom redu zbog jezive povijesne lekcije i tragedije. Amazon je na udaru u Europi zbog objave knjiga koje tvrde da se Holokaust uopće nije dogodio, što se na starom kontinentu u pravilu tretira kao govor mržnje. U mnogim zemljama, u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, pa i kod nas u određenoj mjeri, takve stvari podložne su kaznenom progonu, sve do zatvorske kazne.
Prvi koji se u Europi pozabavio pojavom takvih knjiga bio je Sunday Times, nakon čega je izbio takav skandal da je Amazon bio prisiljen ukloniti njihovo reklamiranje sa svojih stranica. Ispostavilo se da je mahom riječ o knjigama čije su izdavanje financirali sami autori. Nazivi knjiga govore sami za sebe: "Mit o istrebljivanju Židova", "Holokaust: najveća ikad ispričana laž", "Prevara 20. stoljeća" i slične knjige.
Riječ je o širenju propagande o nepostojanju pokolja šest milijuna Židova, ali i još milijuna drugih etničkih, rasnih, seksualnih i raznih drugih društvenih skupina o kojima se dokumentacija – fotografije, snimke, nacistički dokumenti - i popisi žrtava s imenima i prezimenima prikupljaju već 80-ak godina. Prvi napori za zataškavanje nacističkih multimilijunskih žrtava potječu još iz Drugog svjetskog rata. Nacisti su, naime, bili svjesni da niti deseci milijuna Nijemaca ne bi dobro primili ukoliko bi podaci o logorima smrti postali javni.
Nije da Nijemci nisu bili svjesni da se događa nešto užasno zlokobno, ali je uz pomoć ideološke indoktrinacije Josepha Goebbelsa i njegovog dezinformativnog stroja, javnost takve slutnje mogla mirne duše zanemariti. Sve dok Treći Reich nije poražen. Drugi trenutak je, pak, bio kad su nacistički vođe iz najužeg kruga oko samog Adolfa Hitlera postali svjesni da bi nacistička Njemačka mogla biti poražena, te su odlučili uništavati tragove i dokaze o zločinima.
Heinrich Himmler je tako instruirao logore smrti pod svojim zapovjedništvom da uništavaju dokumente o žrtvama, krematorijima i sve drugo iz čega se mogao rekonstruirati zločinački pothvat bez presedana u povijesti. Tako su nacisti 25.000 Židova koje su streljali u Latviji 1941., dvije godine poslije iskopali i spalili. Slično se provodilo u logorima u Belzecu, Treblinki i drugdje. No, zločini tolikih razmjera daleko od toga da su se mogli sakriti.
Ostao je zabilježen čak i Himmlerov govor na sastanku u Poznanu 4. listopada 1943. u kojem govori točno to, o pokoljima koje nacisti moraju zadržati u tajnosti. Njegove naredbe slijedile su se diljem i Trećeg Reicha i okupiranih zemalja. Prva istaknuta osoba iz redova Saveznika koja je otvoreno progovorila o opasnosti zataškavanja Holokausta nakon rata bio je general Dwight Eisnehower, još 1945.
Rekao je da je posjetio svako mjesto zločina kako bi se osobno uvjerio u logore smrti, a sve kako bi mogao svjedočiti "za slučaj da se ikada dogodi da se u Americi pojavi sumnja ili pretpostavka da su priče o nacističkoj brutalnosti bile samo propaganda". U tom smjeru, kako bi se činjenično ovjekovječilo sudskim predstavljanjem dokaza što su nacisti i njihovi suradnici radili, išla su i suđenja u Nürnbergu, suđenje Adolfu Eichmannu i drugi sudski postupci.
Suđenja su bila, dakako, i zbog osude nacističkih vođa, ali i zbog utvrđivanja povijesnih činjenica. Vrijeme je pokazalo koliko je to bilo dalekovidno. Konačno, negiranje zločina ustaša, četnika i drugih nacističkih i fašističkih kolaboracionista, vremenom se pojavilo i u Hrvatskoj i Srbiji u prvom redu, ali i drugdje na području bivše Jugoslavije. Jedan od "očeva" međunarodnog negiranja nacističkih zločina bio je američki povjesničar Harry Elmer Barnes.
Njegovo poigravanje s uzrocima početka Prvog svjetskog rata, nakon užasa Drugog svjetskog rata preraslo je u stvari poput negiranja Holokausta, tvrdnji da je predsjednik Franklin Roosevelt namjerno isprovocirao japanski napad na Pearl Harbour krajem 1941. i slično. Zapravo je bila riječ o osobi koja je politički polazila od antisemitizma u SAD-u 1930-ih i neintervencionizma SAD-a na strani Saveznika u Drugom svjetskom ratu.
Moderni pokret negiranja Holokausta počinje 1961. kada je Barnesov učenik stao objavljivati stvari poput toga da su Velika Britanija i Poljska urotom isprovocirali napad Njemačke na Poljsku 1939. Opravdavao je čak stvari poput nacističke kazne Židovima od 10 milijardi reichsmaraka nakon Kristalne noći, pogroma iz 1938. u kojem su diljem Njemačke nacisti napali Židove, pobili ih 91, strpali u logore oko 30.000 i potom još natjerali Židove da plaćaju štetu.
Kroz 70-e i 80-e diljem svijeta su se pojavili opskurni centri za proučavanje Drugog svjetskog rata, koji su mrtvo hladno ignorirali nacističke dokumente, svjedočenja nacista, o žrtvama da se ne govori, fotografije, filmove i štošta drugo. Pritom su neonacističke stranke i ilegalni neonacistički pokreti diljem Europe jedva čekali takve stvari kao podlogu za opravdanje svojih ekstremističkih programa. Njemačka i njihova NPD pritom nisu nipošto bile jedine takve pojave.
Diljem zapadne Europe; Jean-Marie LePen, otac neslavne Marine LePen, talijanski fašisti, skandinavski nacionalisti, britanski simpatizeri nacista kojih nije manjkalo niti u trenucima napada Hitlera na Veliku Britaniju, svi su se hranili na takvoj ideološkoj podlozi. Među onima koji su se zapleli u takve stvari povijest ubraja i Franju Tuđmana, točnije njegova "Bespuća povijesne zbiljnosti".
U knjizi je špekulirao da u Holokaustu nije ubijeno baš šest milijuna Židova, "nego prije četiri", u kojoj je tvrdio da su zatočeni Židovi u Jasenovcu u pravilu pomagali ustaškim upraviteljima, koji su pak mesarili Srbe, Rome, antifašiste iz redova Hrvata i drugih. Tuđman je, istini za volju, u svijetu revizionizma Holokausta zanemariva pojava. Osim ekstremne desnice po zapadnoj Europi, zatim nacionalističkog uzleta u istočnoj Europi nakon pada komunističkih režima, Holokaust se naveliko počeo negirati i na Bliskom istoku.
U pravilu kao ideološka ekstremistička reakcija sukoba okolnih država s Izraelom. Sklonost negiranju genocida i inače je prisutna u ljudskoj povijesti. Počev od turskog genocida nad Armencima, genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, genocida ekstremnih Hutua nad Tutsima u Ruandi, genocid belgijskih kolonijalnih vlasti u Kongu, Guatemala, Grčka, Holodomor, Istočni Timor, Kambodža, ISIL po Siriji i Iraku i slično.
Tek nedavno se, primjerice, Njemačka službeno ispričala za genocid u Namibiji prije Prvog svjetskog rata. O pokoljima urođeničkih naroda u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Africi, po Aziji, kad su Europljani "otkrivali" nove kontinente, da se ne govori. George Orwell je svojedobno u svojim bilješkama o nacionalizmu napisao sljedeće:
"Nacionalisti ne samo što ne osuđuju zločine svoje strane, nego gaje i ogroman kapacitet za to da uopće ne čuju za njih... Poznata činjenica može im biti toliko nepodnošljiva da je potiskuju i ne dopuštaju si da im uđe u logički proces."
