Dobitnici godišnjih nagrada za najbolju arhitekturu u 2024. proglašeni su na savskom nasipu u Zagrebu, gdje je bila i Godišnja izložba ostvarenja “GIO 2024.”. S tradicijom duljom od 60 godina, ta izložba pruža jedinstven i cjelovit pregled nacionalne arhitektonske produkcije u prethodnoj godini. Njene je radove valorizirao stručni žiri arhitektica i arhitekata u sastavu: Ana Boljar, Mario Kralj, Iva Martinis, Helena Paver Njirić, Nikola Popić, Tomislav Soldo, Ana Šverko i Vjekoslav Gašparović te gost iz Slovenije, arhitekt Jure Grohar. Žiri je obišao selektirane radove te potom nominirao 17 projekata u četiri kategorije za godišnje nagrade “Viktor Kovačić”, “Bernardo Bernardi”, “Drago Galić” i “Neven Šegvić” te među nominacijama izabrao pobjednike. Laureatom Nagrade “Viktor Kovačić” za životno djelo proglašen je arhitekt Krešimir Ivaniš.
Godišnja Nagrada “Viktor Kovačić” za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2024. godinu pripala je MVA/Mikelić Vreš arhitektima za Proizvodno-poslovnu zgradu Dubrovčan, godišnja Nagrada “Drago Galić” za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture otišla je u ruke Hrvoja Njirića i Iskre Filipović /njiric+arhitekti za Double Villu Bukovac u Zagrebu, Nagrada “Bernardo Bernardi” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja pripala je Jadranki Kruljac Polak i Nikoli Polaku za Kuću 3R u Lovranu, a Nagrada “Neven Šegvić” za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2024. godinu Emilu Jurcanu i Luki Skansiju za Ediciju Dobrolet.
Express: Prošla je još jedna izložba “GIO”, postavljena na savskom nasipu. Zbog čega vani, na otvorenom? Namjera je da se šira javnost upozna s onim što domaća arhitektura radi?
Vjekoslav Gašparović: Izložba je bila u Zagrebu, no tek slijedi njeno izlaganje u ostalim gradovima u organizaciji regionalnih društava arhitekata. Također, još traje programska linija GIOskop, temeljena na radovima prijavljenim na godišnju izložbu i nominiranim za nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata, kojom se u diskurzivnom formatu tematizira širok spektar aktualnih prostornih i strukovnih tema. Izložba je postavljena na savskom nasipu u znak zahvalnosti dobitniku Nagrade “Viktor Kovačić” za životno djelo, arhitektu i urbanistu Krešimiru Ivanišu. Naime, upravo su javni gradski prostori sporta i rekreacije tema kojom se prof. Ivaniš permanentno bavio, afirmirajući altruističnu suštinu bavljenja arhitekturom, promišljanja gradskog prostora i prava na grad u svojem najširem, društveno relevantnom i inkluzivnom smislu. Upravo je studija Savskog parka slobodnog vremena, koju je 1982. prof. Ivaniš izradio sa Zoranom Hebarom, potaknula izradu projekta savskog šetališta, realiziranog u potezu između Savskog mosta i Mosta slobode, obogaćenog potom i parkom skulptura, koji i danas predstavlja najintenzivnije korišten dio savskog nasipa.
Tomislav Soldo: Kao i u slučaju Name, i ove godine izložba svjesno odabire lokaciju koja ima duboko značenje za zajednicu – prostori čija budućnost nije jasno definirana, ali zato otvaraju niz važnih pitanja. Pritom se javnosti želi prenijeti važna poruka o tome što ne smijemo izgubiti. U tom kontekstu, još se jednom snažno ističe važnost očuvanja takvih prostora i pažljivog promišljanja njihove uloge u životu grada. Uz činjenicu što nastoji potaknuti dijalog i natjerati prolaznike na promišljanje o tome kako gradimo, koristimo i trošimo prostor, odabir nasipa kao mjesta izložbe nosi i posebnu simboliku.
Tomislav Soldo: Odluka da se ovogodišnja izložba arhitektonskih realizacija postavi na još jednom javnom gradskom prostoru – savskom nasipu – simboličan je nastavak prošlogodišnjeg izbora robne kuće Nama. Time se šalje snažna poruka: arhitektura mora biti bliža građanima i otvorenija u svom dijalogu s javnošću. Jednako važna bila je i želja da se razbije ustaljena predodžba da građani “nemaju veze s arhitekturom” – jer itekako imaju. Arhitektura je neizostavan dio svakodnevice svih nas. To bi bilo kao da tvrdimo da automobili nisu dio našeg života samo zato što nismo automehaničari ili ne radimo u autoindustriji.
Vjekoslav Gašparović: Ne bih rekao da itko s arhitekturom nema veze budući da je ljudska egzistencija prostorna i svačija se svakodnevica, u svakom trenutku, odvija u okolišu definiranom nizom prostornih odluka. Svaku prostornu odluku, svaki aspekt odnosa između čovjeka i njegove okoline, možemo promatrati kroz prizmu arhitektonske misli. U tom smislu, među radovima izloženim na “Godišnjoj izložbi realizacija” svake je godine moguće naići na tipološki potpuno različite realizacije, različite vrste angažmana, različite analize i teme kojima se autori bave, različita istraživanja, izložbe, publikacije, privremene i trajne intervencije u različitim vrstama okoliša, dakle angažman arhitekata u najširem smislu discipline koja je puno više od same gradnje. Osvještavanje svih navedenih tema, razmjena znanja i iskustava odvija se kroz različite formate, a izložba je samo jedan od alata. No tu su i diskurzivni programi GIOskop, razgovori s autorima i intervjui u različitim tiskanim i elektroničkim medijima, kao i neformalna razmjena, povezivanje i umrežavanje, unutar i izvan struke.
Express: Koji su kriteriji za odabir najboljih, nagrađenih?
Vjekoslav Gašparović: Članovi žirija obišli su značajan dio prijavljenih realizacija, razgovarali s korisnicima i autorima te izdvojili, odnosno nominirali za godišnje nagrade radove koji predstavljaju doprinos struci i kontekstu u kojem nastaju. Kako su razmatrani radovi vrlo različiti, različitih tipologija, mjerila, namjene i konteksta svoga nastanka, sve su nominacije popraćene objavom obrazloženja žirija o razlozima isticanja pojedinog rada. Nominirani autori potom predstavljaju svoj rad kroz javna izlaganja i diskurzivne programe, pa se i na taj način specifične vrijednosti pojedinog rada ili projektantskog pristupa dijele s javnošću i strukovnom zajednicom.
Express: Koji su današnji trendovi u arhitekturi? Što se želi postići?
Vjekoslav Gašparović: Svaki projektant ili projektantski tim kroz svoj rad traži vlastite potke, vlastita pitanja, propituje vlastiti i kolektivni sustav vrijednosti. Stoga su i prijavljeni radovi vrlo različiti u smislu prostornih ili programskih tema kojima se bave i pitanja na koje nude odgovore. Ta je heterogenost vrijednost koju valja njegovati i poticati, a ona se odražava i u ovogodišnjim nominacijama. Među radovima nominiranim za Nagradu “Viktor Kovačić” našle su se javne građevine poput tržnice u Gružu, gradske i školske sportske dvorane u Visu ili rekonstrukcije zaštićene palače Amadeo, tj. Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, poslovne građevine poput proizvodno-poslovne zgrade Dubrovčan u Dubrovčanu i proizvodnog pogona Kampusa Rimac u Svetoj Nedelji, te hotela Keight u Opatiji. Izrazita heterogenost vidljiva je i među nominacijama za Nagradu “Bernardo Bernardi”, gdje nailazimo na rekonstrukcije postojećih prostora, poput Kontejnera u Vjesniku, studija Yammat ili Klaonice u Zagrebu, kao i kuće 3R u Lovranu, privremene instalacije poput labirinta Šahto-Kulture u Zagrebu, te spomen-područja “Minsko polje” u Lovasu. Izbor je najuži kad je riječ o Nagradi “Drago Galić” za stambenu arhitekturu, gdje se već niz godina primjećuje izostanak kvalitetne višestambene izgradnje, no nailazimo na izrazito kvalitetnu individualnu izgradnju, poput kuće 164 ili double ville Bukovac u Zagrebu. U kontekstu publicističkoga, kritičkog, znanstveno-istraživačkog rada, također nailazimo na vrijednu heterogenost, od kontinuiranog rada edicije Dobrolet do studentske samoinicirane Analize stanja AF-a 2021.-2022. te knjige “Alpski kontrapost” u izdanju Orisa.
Iva Martinis: Natječaji su, kao i nagrade, po definiciji rezervirani za najbolje. I o jednima i o drugima odlučuje stručni žiri ili savjet biran prema kompetencijama i zaslugama. Najboljih u postotku u odnosu na cjelinu struke nema puno, pa se možda ponekad doima da se nagrađena imena ponavljaju. Mnogi mladi talentirani autori i grupe priliku da pokažu svoj projektantski pristup dobili su upravo na javnim natječajima gdje osvajaju nagrade, kako nekad tako i danas, i to treba podržavati. Institucija natječaja koja u Hrvatskoj postoji još od sredine 19. stoljeća iznjedrila je vrhunske urbanističke planove, javne prostore i zgrade kojima se danas divimo. UHA je na svojim web stranicama prikupila i organizirala pregled natječaja provedenih još od 1834. Stručne godišnje nagrade dodjeljuju se od 1961., imaju dugu tradiciju, tijekom godina su se nadopunjavale kroz kategorije i svake godine iznova, uz godišnju izložbu, pokazuju realnost arhitekture oko nas i smjer kojim bi ista trebala i mogla ići.
Natječaji nikad nisu bili više ugroženi nego danas, krug aktivnosti u prostoru koji bi morao nastati kao rezultat javnog anonimnog strukovnog natječaja je sve manji. Politika je, nažalost, ta kojoj natječaji smetaju. Natječaji se planiraju, raspisuju, provode i realiziraju sporije nego što kratki politički mandati zahtijevaju. Druga prijetnja natječajima postala je institucija javne nabave, kojoj se kao struka moramo bolje prilagoditi. Počelo se događati da nagrade često osvajaju najtočniji a ne najbolji, što u našem kompliciranom i slojevitom dijalogu s prostorom i društvom nije najvredniji kriterij.
Express: Koliko politika općenito utječe na arhitekturu i koliko se arhitekti političkim zahtjevima i interesima (ne) pokoravaju? Koliko se, osim toga, čuje, i djeluje, glas arhitekata?
Tomislav Soldo: To je kompleksno pitanje koje zahtijeva skidanje nekoliko slojeva (poput Grassova luka). Umjetnost je tek jedan od jezika kojima čovjek izražava sebe i zajednicu u određenom vremenskom okviru koji svi dijelimo. Upravo zato ona može biti autentična samo ako je vjeran odraz društva i vremena u kojem nastaje. Arhitektura, kao amalgam umjetnosti i inženjerskog savoir-fairea, podliježe istoj zakonitosti. Drugim riječima, arhitektura može postojati isključivo kao odraz prostora i vremena u kojem nastaje - a politika i društvo čine drugu stranu tog istog novčića. Politika je, barem u svom idealnom obliku, alat za oblikovanje i provedbu odluka u korist zajedničkog dobra. U tom smislu bliska je arhitekturi: politika se bavi društvom, arhitektura prostorom – no obje se sfere prožimaju i utječu jedna na drugu.
Nažalost, u našoj stvarnosti - obilježenoj dugotrajnom tranzicijom i improvizacijom - prostor se gradi(o) i troši(o) po logici “prvo gradi pa legaliziraj”. U takvom okviru arhitekti – osobito u kontekstu privatnih investicija – često ostaju po strani. Trebat će vremena da se društveno oslobodimo tog naslijeđa oportunističkog razmišljanja. I vremena da sazre ideja da arhitekt nije puki izvršitelj tuđih želja nego agent koji promišlja i štiti prostor – ponekad i usprkos zahtjevima naručitelja i kapitala.
Dodatno, većina privatnih investicija i dalje gravitira turizmu, a tamo su “standardi” i unaprijed definirana estetska očekivanja naručitelja često oblikovani medijskim prostorom – limbom između stvarnosti i konstrukta društvenih mreža. U tom novome međuprostoru granice između informacije i znanja postaju sve tanje, a instant dostupnost informaciji tjera znanje da čeka svoj red u backstageu. Tako smo se našli u trenutku u kojem svi misle da znaju sve; svi smo odjednom pomalo i doktori i arhitekti i kuhari... Nasreću, posljednjih smo godina svjedočili i nizu izvrsnih realizacija privatnih investicija - ponajprije obiteljskih kuća - koje i dalje upućuju na zdravi duh i dobru formu hrvatskih arhitekata.
Mario Kralj: Posljednjih desetljeća svjedočimo stihijskoj gradnji i apartmanizaciji, koja je nepovratno narušila velike dijelove obale. Arhitekti su u tim procesima sudjelovali, no nisu uspjeli iskontrolirati razvoj na razini planiranja niti u realizaciji pojedinačnih objekata. Iako postoje kvalitetne realizacije hotela i pojedinih turističkih zona, one su rijetke i ne mogu nadoknaditi razmjere degradacije prostora. U tom se kontekstu kao zanimljiv primjer izdvaja projekt s ovogodišnje izložbe ostvarenja: stambeno-apartmansko naselje u Turnju, autora Ive Letilović i Igora Pedišića. Riječ je o formalno ujednačenim kućama koje pomiruju stanovanje i turističku namjenu: kuće za odmor, dvojni objekti ili zgrade s četiri apartmana. Svaka stambena jedinica, neovisno o veličini ili poziciji, ima punu funkcionalnost, vlastiti komad vanjskog prostora i pogled prema moru. Upravo su te osnovne vrijednosti (odnos izgrađenog i neizgrađenog, odnos veličina izgrađenog, funkcionalnost, vanjski prostor i pogled) često izgubljene u divljoj apartmanizaciji. Ovaj projekt to vraća u fokus i otvara prostor za promišljanje segmenta arhitektonske prakse koji je bio zanemaren ili izvan kontrole.
Express: A mijenja li dobra arhitektura društvo nabolje, i obrnuto?
Mario Kralj: Vjerujem da dobra arhitektura može djelovati kao oblik edukacije. Čak i kad nije prepoznata od strane korisnika u tehničkom ili stručnom smislu, može pokazati da je moguće drugačije i kvalitetnije prostorno iskustvo. Upravo to može biti prvi korak prema promjeni društvenih očekivanja i standarda. Primjer za to je i ovogodišnja Nagrada “Viktor Kovačić” dodijeljena za poslovnu zgradu u Dubrovčanu. Projekt donosi iznimno kvalitetno radno okruženje: prostore ispunjene prirodnim svjetlom, povezane s okolišem, s različitim ambijentima ugodnima za boravak. Možda korisnici ne znaju točno koje su arhitektonske odluke i metode do toga dovele, ali znaju da im je prostor dobar. Taj doživljaj i iskustvo prostora mogu postati njihova referencija, njihovo očekivanje za buduće prostore, bilo radne, stambene ili javne. U tome vidim moć arhitekture: u stvaranju iskustava koja mijenjaju kriterije, utječu na svakodnevicu i dugoročno pridonose boljem društvu.
Ana Šverko: U Hrvatskoj imamo niz dobrih primjera očuvanja pojedinačnih spomenika visoke kategorije, no ključni izazov današnjice je pažljiva prilagodba i prenamjena postojećih zgrada – pristup poznat kao “adaptive reuse”. Osim toga, sve više se pod baštinom podrazumijeva cjelokupni izgrađeni okoliš, što traži novu ravnotežu između razvoja i zaštite, odnosno arhitektonskog projektiranja i konzervacije. Još je prije petnaestak godina Rem Koolhaas, polazeći od činjenica da sve više prostora na Zemlji potpada pod neki oblik prirodne ili kulturne zaštite, a vremenska distanca od izgradnje do zaštite se sve više smanjuje, istaknuo da nasljeđe postaje dominantna metafora našeg vremena. To znači da polako nestaju granice između očuvanja i nove gradnje, što mijenja dosadašnje linearno shvaćanje vremena, zahtijeva razvijanje novih modela suradnje između konzervatora i projektanata, ali i promjenu u samom poimanju arhitektonske kreativnosti, odnosno prihvaćanje očuvanja kao njezina sastavnog dijela. U Hrvatskoj imamo i u tom smislu pojedinačne sjajne primjere, ali i mnogo prostora za razvoj same discipline. Upravo je zato UHA posvetio temi prilagodbe i prenamjene izdanje strukovnog časopisa Čovjek i prostor, koji se planira svečano predstaviti ove jeseni. Širinu pristupa lijepo opisuju dva izuzetna projekta s ovogodišnje “Izložbe ostvarenja”. Hrvatski prirodoslovni muzej u Zagrebu svojom je funkcijom potaknuo obnovu Palače Amadeo s kraja 18. stoljeća, a transformacija nekadašnje radionice za popravak brodskih motora u Lovranu u kuću za odmor očuvala je tu skromnu građevinu. U oba slučaja kuće su dobile posve novu kvalitetu posredstvom arhitekture, a zadržale pritom ključne značajke izvornog identiteta. Prilagodbom i prenamjenom posredno čuvamo i neizgrađen prostor (a ne smije se zaboraviti da i njega baštinimo) te doprinosimo ekološkoj dimenziji arhitekture.
Express: Kakvi se trendovi u arhitekturi očekuju u budućnosti?
Jure Grohar: Predviđanje budućih trendova u arhitekturi općenito je teško jer je ona – kao i mnoge druge discipline – uvelike podložna raznim, često promjenjivim vanjskim utjecajima koji mogu podržati ili zaustaviti određeni razvoj. No da razmišljanje o budućnosti ne ostane tek špekulativno, moramo se zapitati kakva bi arhitektura danas trebala biti da bi bila relevantna u svjetlu suvremenih izazova. Svako razdoblje suočava se s različitim društvenim krizama koje oblikuju njegov razvoj. Jedna od centralnih kriza našeg vremena – koja je uzročno povezana s mnogim drugim – ekološka je kriza, čiji se učinci protežu od klimatskih promjena i zagađenja do nestašice ključnih prirodnih resursa. Upravo ovdje arhitektura ima značajnu priliku i odgovornost da se kroz kritičko promišljanje redefinira i etablira kao relevantna društvena praksa.
Dosad se suvremena arhitektura na ekološke izazove najčešće odgovarala dodavanjem tzv. ekoloških slojeva – deblja izolacija, solarni paneli, toplinske pumpe – što je uvelike služilo ispunjavanju zahtjeva energetske učinkovitosti kako ih propisuje europska regulativa. No ekologija ne bi smjela biti tek naknadna misao (after-thought) nego treba postati centralno konceptualno polazište arhitektonskog projektiranja. Ukratko, ekologija mora postati jedna od ključnih tema suvremene arhitekture (premda, naravno, ne jedina). To podrazumijeva uporabu prirodnih materijala – čiji izbor ovisi o geografskom i kulturnom kontekstu – kao i pažljiv odabir građevinskih tehnologija. Ključno je stvaranje ugodnog životnog okruženja bez (pretjerane) uporabe aktivnih klimatizacijskih sustava. To zahtijeva inovativan arhitektonski koncept: optimalno pozicioniranje objekata na lokaciji, pravilnu tipologiju, optimalnu orijentaciju i namjenu prostora, učinkovito sjenčanje itd.
U posljednjih nekoliko godina taj pristup pokazao se vrlo uspješnim u nizu stambenih projekata na Balearskim otocima, naručenih od strane IBAVI – balearske agencije za socijalno stanovanje. I u Hrvatskoj je tijekom proteklih 15 godina na arhitektonskim natječajima odabrano nekoliko izuzetno inovativnih, radikalno ekoloških urbanističkih i arhitekturnih javnih projekata – premda ti (još) čekaju na realizaciju.
