Kultura
2749 prikaza

Najvažniji YU rocker o cenzuri, EKV, Bijelom dugmetu,...

Siniša Škarica
Sandra Šimunović/PIXSELL
Kroz tri knjige svjedok događaja opisuje kako je postojala, ali i nastajala, popularna glazba u bivšoj državi

Rođen u Šibeniku 1946. godine, Siniša Škarica se od malih nogu okrenuo glazbi. U dobi od deset godina dobio je gramofon, što mu je odredilo život. Bio je u sastavima VIS Magneti i Mi, s kojima svira i danas, dugogodišnji je glazbeni urednik, a i autor je nekoliko knjiga...

Davne 1962. oformio je prvi rock sastav u Dalmaciji, VIS Magneti. Kasnije je prešao u grupu Mi, ali za razliku od mnogih, koji su odustajali od fakulteta kako bi se bavili muzikom, oni su se posvetili fakultetu. No od muzike nisu odustali.

Škarica je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1974. godine javio se za posao u tadašnjem Jugotonu. Postao je urednik naklade, kasnije i prvi urednik “sektora” pop-rock, pa se uz njegovo ime veže i Novi val. Na police je poslagao šest nagrada Porin, a jedan je za “poseban doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji”. Njegova je trilogija knjiga o izdavačkoj kući iz prve ruke...

Koliko ste dugo radili na knjigama s obzirom na veliki opseg?


Uh, odavno. Prvu knjigu izdao sam 2005. ‘Kad je rock bio mlad (Priča s istočne strane 1956.-1970.)’. Odmah sljedeće godine počeo sam raditi na ovima. Namjera mi je bila za 60. godišnjicu Croatia Recordsa, koja je bila 2007., izdati komplet CD-a – 5 dvostrukih! - koji bi poput soundtracka pokrili život Jugotona - Croatia Recordsa, uz obavezne popratne bilješke. No ubrzo sam vidio da je ono što sam pisao postalo vrlo opsežno praktički se pretvarajući u knjigu s popratnim audio-boxom. Te sam svoje bilješke nadopunjavao deset godina i 2017. izašla je prva knjiga, nedavno druga, a vjerujem kako će u proljeće 2020. izaći i treća.

Kad ste radili bilješke, planirali ste izdati samo jednu knjigu?

Jesam, ali došao sam do 1500 stranica i izdavači nisu bili sretni s tom brojkom. Onda sam shvatio da je moram podijeliti po etapama. Prvi dio bio je od osnutka Jugotona, koji je godinu dana mlađi od mene, dakle od 1947. do 1969., drugi je od 1970. do 1989. i zadnji će biti od 1990. do danas.


U većini događaja i sami ste aktivni sudionik, pišete iz “prve ruke”?


Za veći dio prvog razdoblja bi se moglo reći da sam mu svjedočio kao obični fan, a potom i glazbenik. U ostale dvije ja sam u ulozi diskografskog aktera. Moje svjedočenje o glazbi od 70-ih na ovamo izloženo je sudu publike, ali i glazbenih protagonista, pa bi se moglo reći da se nalazi na brisanom prostoru, skliskom terenu subjektivizma. Ali u predgovoru obiju knjiga i na promocijama naglašavao sam da ‘Tvornica glazbe – priče iz Dubrave’ nisu enciklopedijsko-leksikografska štiva već upravo ono drugo u naslovu: priče kao prilozi za ‘Biografiju jedne ikonične tvrtke’.


Zbog čega sklizak teren? Jer mnoge spomenute u knjizi poznajete i dugo ste surađivali? Zbog toga se i unaprijed “ispričavate”?


Nije riječ o isprici. Riječ je o moguće različitim pogledima na istu materiju. Čitatelji, kao i sami protagonisti, mogu imati i drukčije viđenje. Ja sam iznio svoju sliku diskografskog života na ovim prostorima.To su prilozi za biografiju, tvrtke, mnogih važnih aktera pop scene, moje biografije, pa na neki način i samog društva.

Naglašavam, ‘Tvornica glazbe – priče iz Dubrave’ nisu zamišljene da bude leksikoni ili enciklopedije nego neka vrsta kronike diskografije i pop glazbe sa željom da kroz kronologiju događanja i galeriju brojnih ličnosti iz svijeta glazbe zabave i poduče. I premda je to priča o Jugotonu i njegovu sljedniku Croatia Recordsu, ova druga knjiga posebno govori i o drugim ‘tvornicama glazbe’ bivše države, s nekim ključnim imenima koji su snimali poglavito za druge izdavače, poput EKV-a, Lačnog Franza ili Buldožera, recimo... Imena čije smo biografije naknadno u seriji poput Ultimate Collection objavili na etiketi CR-a.

Kako mislite naknadno?


U vremenu njihova uspona ta imena, a i neka druga važna, snimala su za našu konkurenciju. Prije nekoliko godina izdali smo kolekcije njihovih najvećih uspješnica, nešto što nisu učinile njihove izvorne etikete, i na taj način potvrdili status vodeće diskografske kuće na ovim prostorima.

Jesu li Vam se javili možda neki nezadovoljnici?

Neki koji smatraju da nisu dobili adekvatan prostor?
Nisu, ali kažem, moguće da ima i takvih. Dao sam si u zadatak da dotaknem svakog važnijeg izvođača. Ali nisu svi dobili jednak prostor i to nije ideja ‘Tvornice glazbe’. Ponavljam, nije riječ o enciklopediji koja suhoparno objektivistički svakog aktera stavlja na svoje mjesto. Primjer su, recimo, Srebrna krila. To je bio jako popularan tinejdžerski bend i na neki su način bili Jugotonova ‘zlatna koka’ svojim iznimnim nakladama.

No Tvornica glazbe ne sadrži veću pripovijest o njima, kao što, recimo, sadrži o Bregoviću i Bijelom dugmetu ili Dujmiću i Novim fosilima. Đorđe Novković je taj koji je kao njihov mastermind, ali i kao ključna ličnost pop glazbe na ovim prostorima, dobio primjeren prostor.

U knjizi pišete kako je prijelomna godina za diskografiju i rock glazbu u bivšoj državi bila 1974. Bijelo dugme i najavni singlovi “Top” i “Da sam pekar” imali su takav utjecaj?


To je bio u to vrijeme pop fenomen. Početkom šezdesetih s prvom generacijom tzv. električara rock se kod nas širi poput požara. Zaokupio je pažnju odraslih i postao stanovitim fenomenom, ali pojava Bijelog dugmeta definitivno je razdvojila svijet roditelja od svijeta njihove djece. Bili su prvi koji su bili sagledavani s fenomenološke strane: sociološki, politološki, seksološki, ekonomski... bili sagledavani sa svih strana jer su diskografiju potvrdili kao rastuću industriju mijenjajući mnoga pravila.


Koja pravila je mijenjalo Bijelo dugme i kako?


Oni su prvi probili tu granicu od 100.000 prodanih albuma u pop glazbi. Do njihove pojave zlatna ploča longplejki bila je na granici od 25.000 prodanih primjeraka. Uvele su se oznake platinastih i dijamantnih naklada. Na glazbenom polju Goran Bregović je spajao folklorni leksik i gradski sleng, folklorne motive i rokerske rifove.

Oni su vam u to vrijeme, sredinom sedamdesetih, bili najjače ime?


A zamalo da i nisu bili kod nas. To se u toj industriji, glazbenoj, događa. Tako su oni prvo otišli u sarajevski Diskoton, koji nije imao slobodnih termina za snimanje. Tad se pojavio Jugotonov predstavnik u Sarajevu, Hamdija Salković, i on ih je poslao na dogovor u Zagreb. Mi smo im odmah ponudili ekskluzivni petogodišnji ugovor. Pogodili smo s njima. No u diskografiji se to znalo događati. Decca je odbila Beatlese, a prigrlio ih je EMI.

Jesu li se i vama potkrale takve pogreške, jeste li i vi odbili nekoga za kime ste poslije zažalili?

Ne u tom kontekstu. Bilo je to pitanje izbora. Nisi uvijek mogao sve objaviti pa si morao birati. Onda si birao što misliš da će biti bolje. I naravno da bih rado da sam radio s Elvisom J. Kurtovićem ili Tutti Frutti bendom otpočetka. Birao sam Zabranjeno pušenje. Umjesto Ekaterine Velike Doriana Graya. Za EKV npr. mi se činilo da su bili artificijelni, pomalo pozerski. Tek zadnji album za RTV Ljubljanu i posljednja dva PGP-ova pokazali su njihovu pravu vrijednost, pa uz tragične sudbine svojih članova danas ih se štuje poput kultnog benda.

S Bijelim dugmetom imali ste problema s cenzurom?


Poznata je priča o stihu iz ‘Sve će to, o mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš’. Umjesto ‘Hrist je bio kopile i jad’ tražili smo da se izmijeni u ‘on je bio kopile i jad’. Isti album, ‘Bitanga i princeza’, doživio je i promjenu omota. No takve intervencije nisu bile specijalnost domaće diskografije. Iste stvari događale su se Stonesima, Roxy Music, Sex Pistolsima...

Koliko je bilo cenzure u to vrijeme, jeste li imali kakvih pritisaka zbog tekstova pjesama?


Dakle, ni više ni manje nego što je to bilo vani. Zna se da je cenzure u etičkom, estetskom, pa i političkom smislu bilo i na zapadu, kao uostalom i svojevrsne autocenzure. Nijedno društvo nije toga pošteđeno, pa ni ona tzv. demokratska. I mi smo imali takvih slučajeva. Rekao bih ponekad i infantilnih.

Evo vam primjer. Haustor je imao pjesmu ‘Radnička klasa odlazi u raj’, za koju je nekakav politički aparatčik preko tzv. komisije za šund zatražio da se skine s njihova debitantskog albuma. No već na sljedećem albumu, samo godinu i pol kasnije, njega ili nije bilo ili je zaboravio na to, ali pjesma se bez problema našla na novoj plejki Haustora. Znači da je to bio hir jedne osobe.

Za to vrijeme govori se kako su najizvođeniji bez problema prodavali pola milijuna albuma, pa i više. Koliko ima istine u tim brojkama?


Dosta toga možete odmah prepoloviti. Brojke su bile sjajne, ali mnoge nisu bile takve kakve su se prikazivale. Pogotovo oni koji su uzvikivali brojke od 700.000, 800.000, pa i milijun prodanih primjeraka. To je bilo uvelike napuhano.

Evo vam primjer, Dino Dvornik imao je vjerojatno najbolji debitantski album, pa ja bih rekao na ovim prostorima, ne samo u Hrvatskoj, ali to nije razlog da Wikipedia i danas ističe kako je prodan u 700.000 primjeraka! Ne znam je li cijeli Dinov opus prodan u takvoj nakladi.

Tko je najviše odskakao po prodanim albumima?


Svjetski rezultat je napravio Danijel Popović s ‘Džuli’, pjesma koja je bila četvrta na Euroviziji. Album s tom pjesmom, ‘Bio sam naivan’, prodan je u više od 700.000 komada, a s vremenom su te brojke došle blizu milijuna.


Radili ste s brojnim zvijezdama, poput Josipe Lisac, Olivera Dragojevića, Miše Kovača, spomenuli ste već ranije Johnnyja Štulića... Kako je bilo s njima surađivati, je li bilo problema?


Ma nikakvih. Moglo bi se reći da sam svoj hobi pretvorio u posao. Za Johnnyja se pričalo da je težak, ja to nisam osjetio. On je samo tražio slobodu da može raditi, svirati, ništa drugo ga nije zanimalo. Bili smo si jako dobri, kao i još s nekima, poput Pađena ili Husa, iako se slažem da nije uputno miješati posao i prijateljstvo. Najveći bi problem bio kad bi se neki projekt rastegao u stvaranju, a toga je, nažalost, znalo biti poput, albuma inače iznimno talentiranog Olivera Mandića.

Nedavno je bila godišnjica smrti Olivera Dragojevića. Rekli ste kako bi on mogao pjevati telefonski imenik te da bi to bio događaj?


Čuo sam ga u Splitu kad sam bio sa svojom grupom Mi, nismo se još tada ni poznavali. Pjevao je ‘The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore’, pjesmu koju smo i mi izvodili, a ja sam pjevao, pa su mi dečki iz benda rekli eto kako pravi pjevač pjeva. On je bio fenomen, nisu ga bez razloga prozvali ‘The Voice’.

Glas mu je od mladenačkog, koji je težio tenorskim visinama, postao opori bariton. Glasnice godinama kupane u Hennesseyu i dimljene na Marlboru otkrivale su nam sve uzbudljivijeg interpreta kojeg smo sve više doživljavali kao čudo od pjevača. Bio je pjevač čije su koncerte pohodili i stari i mladi, i seoska i urbana publika, narodnjaci i rokeri, dijeleći repertoar pokojnog barda.


Express: Grupu Mi su pozvali 1969. godine u Jugoton da snimite singl?


Istina je da sam prije 50 godina prvi put kročio u tu kuću. Tadašnji urednik Pero Gotovac pozvao nas je da snimamo. U to smo vrijeme svi studirali i, za razliku od većine koja bi napustila studije da se posveti glazbi, mi smo napustili glazbu da se posvetimo studiju i kasnije poslovima za koje smo se školovali. Meni se posrećilo pa sam nakon završenog Pravnog fakulteta u Zagrebu kroz posao u Jugotonu od 1974. godine ostao u glazbi.


Mirko Vukšić, Aljoša Gojanović, Nikica Šprljan, Slaven Beban, Joško Krnčević, Neven Mijat i vi išli ste u gimnaziju kad ste osnovali bend. Imali ste i hit “Bam bam ba ba lu bam”. Dobro vam je išlo?

Bilo je to vrijeme plesnjaka, a taj naš Stax stil, tzv. južnjački soul, bio je upravo za plesnjake. Imali smo jako puno svirki, a bome smo u to doba i jako dobro zarađivali. Bili smo tada u Zagrebu i svirali u Studentskom centru, gdje se skupilo i po 2000 ljudi. Nastupali smo srijedom, četvrtkom, subotom i nedjeljom.

Jedne godine, tamo 1968., tako od 15. kolovoza do pred kraj prosinca. Puna četiri mjeseca! Svirali smo po svim klubovima i plesnjacima tog doba,u Klubu omladine Centar, na Šalati, starom Kulušiću, Tucmanu, na Krugama, u Šrapčevoj... Uskoro smo svirali po cijeloj bivšoj državi, osim u Makedoniji, ona je bila daleko, a mi smo ipak imali obaveze na fakultetu.


Bili ste popularni i u Italiji?


Jesmo. Čak su nam ponudili da snimimo singl, ali smo morali zbog fakultetskih obveza odbiti. Razišli smo se 1972. godine.


Kad ste se onda ponovno okupili i kako? Tko je “kriv”?


Naš veliki fan Branko Viljac, direktor šibenskog Festivala dalmatinske šansone. Godinama nas je nagovarao da se okupimo i ponovno počnemo svirati. Pristali smo na tri pjesme u revijalnom dijelu festivala, a voditelj je bio Oliver Mlakar.

Kad je vidio reakcije publike, koja je ustala i pjevala s nama ‘Bam bam ba ba lu bam’, viknuo je u stilu Mladena Delića: ‘Ljudi moji, pa je li ovo moguće?’. Bilo je to 2001. u Šibeniku, pa ispada da dulje sviramo u ovom drugome ‘mandatu’ nego tad.
Express: Svirate li bolje sad ili onda?
Danas se ipak vidi iskustvo, no sviramo malo ‘nižeg inteziteta’. Ima razlike, rekao bih da sad zvučimo zrelije.


Kako se osjećate na pozornici, prošlo je ipak nešto godina?

A razlike ima dosta. Šalimo se da danas sa sobom nosimo više lijekova nego instrumenata. Imamo i liječnika u bendu, što je u našim godinama također dobro. No zasad se nemamo na što požaliti, imamo probe, svirke, zovu nas, pa nije isključeno da uskoro snimimo i prvi pravi studijski album. No o tome ćemo na jesen...

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Mado
    Mado 16:55 26.Kolovoz 2019.

    Jugoslavija ne postoji već 30 godina i nikada više neće postojati, o kakvim YU rockerima govorite?! Vi govorite o starcima, a svijet valjda ostaje na mladima, jer mladi koji su se rodili u Hrvatskoj danas imaju već 30 godina i ... prikaži još!i ne zanima ih ni pod razno Srbija, Bosna, Makedonija i ostale kupus države koje realno neće biti spremne za EU još 50 godina.