Posljednja je od ljetnih nedjelja ove godine, kad dolazim u Ljubljanu. Povod je razgovor s jednim od posljednjih velikih jugoslavenskih arhitekata, Markom Mušičem. Poziva me te nedjelje, na 40. obljetnicu posvećivanja crkve Utjelovljenja Kristova u ljubljanskom predgrađu Dravlje. Nakon jutarnje mise svećenik poziva arhitekta i Marko Mušič staje na mjesto propovjednika, dirljivim se govorom obraća onima kojima ta crkva naposljetku i pripada. Govori o arhitekturi kao da stoji pred auditorijem punim mladih studenata, s takvom ga pozornosti i slušaju okupljeni vjernici. Velika je to, jasno mi je odmah, povezana zajednica, to su većinom mlade obitelji, po rampama koje nježno vode od ophoda prema oltaru pužu djeca i lijepo je biti tamo, u to nedjeljno prijepodne. Je li zbog toga kako svjetlost što upada kroz visoke staklene stijene mazi lica na korskim klupama ili je do njihovih izraza? Kako bilo, nečega tu ima, iako moram razabirati njihov jezik, meni je kao da pripadam. Ali pripadnost je u konačnici sam smisao dobre arhitekture - okoline koje prije nego što je izgrađena nije bilo, a onda, najednom, kao da se bez nje ne može. Nakon mise i popratnog programa, obilazim izložbu posvećenu projektu crkve postavljenu obodno na pristupnom trgu koji služi okupljanju vjernika, ali i kao središnji javni prostor naselja. Izložbom me provodi mladi svećenik, Marko, kaže, odgovaram da ću lako zapamtiti ime, isto kao Mušič. To kako govori o crkvi, o značaju građevine za to naselje na rubu grada (gdje pritom žive velika katolička i muslimanska zajednica), njegovo poznavanje i razumijevanje arhitektove ideje, kažem mu, zadivljujuće je slušati. Mušičeva se crkva potpuno podređuje onoj postojećoj - na susjednoj parceli barokna je crkva sv. Roka, ni po čemu zapravo izuzetna, riječ je o maloj crkvi provincijskog baroka, ali to je posve nevažno za zajednicu.
Vjerniku je crkva - crkva. I zbog tog značaja, zbog sjećanja upisanog u prostor, Mušič novu crkvu projektira kao ukopanu, usječenu u teren, s pristupne ceste gotovo neprimjetnu - otvara kružni pristupni trg uz koji se tek zaobljenom staklenom stijenom uzdiže nova građevina. Pokrov joj je prvi izvedeni zeleni krov na prostoru tadašnje Jugoslavije. Između dvaju crkvi prolazi aleja dvostrukog drvoreda, koja vodi do groblja. Cjelovito projektiran prostor.
Dan se nastavlja u Mušičevu ateljeu u središtu Ljubljane, na prvom katu jedne od baroknih katnica. Uvodi me u prostoriju svu prekrivenu nacrtima, plakatima starih izložbi, maketama, gotovo muzejski arhitektonski ured, ali on i dalje radi baš tako.
Marko Marjan Mušič rođen je u Ljubljani 1941. godine, u obitelji intelektualaca i arhitekata. Druge opcije, dakle, za njega nije bilo.
“U vrijeme kad sam studirao, u našoj je porodici bilo čak osam aktivnih arhitekata”, govori mi. Kao ključnu formativnu figuru ističe oca, arhitekta i akademika Marjana Mušiča.
“Moj je otac bio student Jože Plečnika, ostali su bliski i nakon toga, bili su prijatelji sve do Plečnikove smrti.”
Kao da je to prijateljstvo nagovijestilo odnos Plečnika i Mušiča, njihovih Žala - dva dijela ljubljanskog središnjega groblja, kao simbola dvaju vremena i dvije oprostorene arhitektonske i umjetničke tendencije.
“Pratio sam oca na njegovim stručnim putovanjima - po Jugoslaviji i svijetu. Kao arhitekt i konzervator radio je za UNESCO (op.a., World Heritage Committee), tako da sam s njim obišao Dioklecijanovu palaču u Splitu, Eufrazijevu baziliku u Poreču... On je spasio crkvu sv. Sofije na Ohridu. Meni je arhitektura bila položena u kolijevku.”
Otac Marjan bio je blizak prijatelj s Edvardom Ravnikarom, velikim slovenskim i jugoslavenskim arhitektom, također Plečnikovim učenikom koji je nesumnjivo obilježio razdoblje sredine 20. stoljeća i arhitekturu rane Jugoslavije - na području Hrvatske treba spomenuti spomenik u Kamporu na Rabu, u Sloveniji izvedbe su brojne, spomenimo zato tek ljubljanski Trg Republike i na njemu Cankarjev dom, jedan od malobrojnih preživjelih kulturnih centara bivše države, k tome vjerojatno najuspješniji prema brojnosti i raznolikosti programskog sadržaja.
“Ravnikara sam poznavao kao obiteljskog prijatelja i odmalena sam priželjkivao biti njegov student. To se na kraju i desilo.”
Prisjeća se tad prve godine na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, kad je Ravnikar naglo smijenjen, a na njegovo mjesto postavljeni su podobni, kako kaže, režimski arhitekti koji mu “nisu bili ni do koljena”. Zavist je, govori mi, stalna boljka naše struke. “Umjesto da se držimo zajedno, mi arhitekti smo stalno u sukobu. Ravnikar me u nekom trenutku pozvao u svoj kabinet, gdje je i projektirao, počeo sam crtati za njega. Dugo sam studirao, trebalo je uskladiti taj projektantski rad s učenjem - studirao sam deset godina! Još sam bio student kad mi je prepustio da samostalno radim neke njegove projekte. Provodio sam ih do izvedbe, išao sam i na gradilišta.”
Tada su profesori dobivali stanove u kućama izgrađenima za njih u sklopu sveučilišta. Mušičevi su bili vrata do Ravnikara.
“Često je dolazio kod mog oca, pa su skupa išli u gostionu, i tako. Bilo je to lijepo razdoblje.”
Među značajnim projektima na kojima se kasnije susreo s Ravnikarom kao recenzent bio je upravo Cankarjev dom, jedan od antologijskih primjera arhitekture društvene namjene.
“Tad sam već uradio Dom kulture u Bitoli u Makedoniji.”
Iznenađuje ga kad mu kažem da sam bila u Bitoli.
“Pa vi ste sve moje vidjeli!”
“Skoro sve!”
Zgrada Doma kulture koja se otvorima na krovu doslovno izvlači iznad strukture gradskih krovova Bitole, grada na samoj granici Sjeverne Makedonije i Grčke, srednjoeuropske i osmanske graditeljske tradicije.
“Prvo sam radio natječajne projekte s Ravnikarom. Bilo je to dobro vrijeme za arhitekte, obnavljala se država i stalno su se raspisivali natječaji. A onda sam počeo raditi samostalno. Ravnikaru to isprva nije bilo drago, ali me kasnije, naravno, podržao. Bilo mi je lijepo raditi te natječaje, to je bio najljepši dio posla.”
Prvi natječaj na kojemu je odnio prvu nagradu bio je onaj za Dom sedam sekretara SKOJ-a u Zagrebu iz 1966. godine.
“Tad se desila ona velika poplava”, govori o poplavi 1964. godine, zbog koje su sredstva usmjerena u oporavak od te štete i gradnju nasipa te su veliki kulturni projekti na neko vrijeme ili poput ovoga - trajno odgođeni.
Nedugo nakon toga kao stipendist odlazi u SAD, u Philadelphiju, u studio velikana suvremene arhitekture Louisa Kahna.
“Bio mi je kao otac!”
Na poslijediplomskom studiju bilo ih je petnaestak arhitekata iz cijeloga svijeta, prisjeća se. Svoj je američki studij prekinuo i vratio se u Jugoslaviju kako bi radio na svojoj prvoj velikoj realizaciji. U pitanju je Univerzitet Ćirila i Metoda u Skopju.
“Bili ste, dakle, mlađi nego ja sad”, kažem mu, kao i da ne mogu zamisliti da vodim samostalno projekt jedne kuće, a kamoli sveučilišta.
“Sve će se to još desiti!”, govori mi.
Po povratku iz Amerike uselio se upravo u ovaj studio u ljubljanskoj staroj jezgri. Počinje tad s izvedbom svog dosad najvećeg i najkompleksnijeg projekta, sveučilišta sagrađenog u sklopu velike poslijepotresne obnove Skoplja, nakon što je grad gotovo u cijelosti razoren u lipnju 1963. godine. Na pozivnom natječaju, za nositelja projekta masterplana grada, izabran je čuveni japanski arhitekt Kenzo Tange, dok su mu kao drugoplasirani suradnici bili jugoslavenski arhitekti Radovan Mišćević i Fedor Wenzler. Godine 1967. raspisan je natječaj za novi sveučilišni kompleks, a Marku Mušiču je svega 26 godina kad odnosi prvu nagradu. Vijest ga zatiče u američkom uredu Louisa Kahna.
“Rekao mi je: ovo što kod mene radiš je beznačajno u odnosu na to što te čeka doma, idi!” Nakon dvije godine razvoja projekta, 1970. počinje gradnja u suradnji s građevinskom tvrtkom Makedonija-projekt.
“To je bila nevjerojatna organizacija. Oni su udružili svoje biroe, bili smo svi u jednoj velikoj zgradi u centru - projektanti, inženjeri građevine, strojarstva... Mene su smjestili na prvi kat, a bio je to čitav kat za arhitekte. Ja sam pripremao crteže, onda sam nosio dalje statičarima, pa su oni dalje razrađivali, pa tako dalje... Onda bih ja dobio nacrte na korekturu. Tako se tad radilo. A to je bio golemi zahvat. Bilo je dobro organizirano, ali bilo je i novca. Svi su novci tad išli za obnovu nakon zemljotresa.”
Nakon Makedonije slijedi mu Crna Gora. Godine 1971. izvodi uređenje Lovćena uz čuveni Njegošev spomenik, o kojemu će Fedja Košir napisati kako je “u lovćenskom ambijentu takmičenje sa pejzažom sigurno nesmotreno i besmisleno”, jer Mušičeva se gesta, makar izgrađena, po svemu opire gradnji, kao što se i ljubljanska crkva, sjetimo se, gotovo stidljivo ponaša pred baroknom prethodnicom.
“Upoznao sam tad i arhitekticu Svetlanu Kanu Radevič, to je divna crnogorska arhitektica. Više puta smo zajedno putovali po Crnoj Gori.”
Bilo mu je 29 kad se javio na natječaj za Spomen-dom u Kolašinu. Godine ne određuju nužno zrelost, niti profesionalnu niti životnu, ali svakako zapanjuju kad je riječ o rješenju do te mjere jedinstvenom i neponovljivom, kao što je Mušičevo za Spomen-dom u Kolašinu.
- Grozd u kontekstu o kojemu govorim nije ništa drugo do sinonim za engleski izraz ‘cluster’ - piše Košir u monografiji “Kolašin, Lovčen” iz 2010. godine.
“Pojam označava srastanje arhitektonskih i urbanističkih članova, koji nijesu samo slikoviti već i logični. U teoretski rječnik pojam je uključen retorikom britanskih brutalista, pedesetih godina 20. vijeka. U Kolašinu označava prožimanje vječnog i svakodnevnog, bačenog u veliki vrtlog postojanja”, piše Košir “dans le tourbillon de la vie” - zaigrano i s jednom strogošću odmjereno, baš kako istu frazu pjeva Jeanne Moreau u Truffautovu “Julesu i Jimu” iz 1962.
Ta je jedinstvena betonska igra geometrijom zapravo posveta tradicijskim kućama durmitorskog kraja i jednom studijskom putovanju na kojemu je zastao, pa čitav dan proveo crtajući zbijene kuće sela Andrijevica. Danas se Dom u Kolašinu pod izgovorom obnove godinama i naočigled devastira, a sve s punom podrškom lokalne vlasti (o čemu smo detaljnije pisali u Expressu).
U Crnoj Gori projektira još jedan kulturni centar, planiran da bude najveći na prostoru bivše Jugoslavije. Kompleks površine veće od 22.000 četvornih metara, izgrađen iz armiranog betona i nadsvođen konusnim konstrukcijama s pokrovom od plavoga stakla, građen je kontinuirano od 1976. godine - u osamdesetima je inflacija usporila gradnju, da bi konačno bila prekinuta raspadom Jugoslavije. Gdje su trebale biti dvorane za izvedbene umjetnosti i izložbeni prostori kasnije su uređeni privatni lokali i poslovni prostori.
“Kad je izgrađen, Kolašin je bio veliki hit!”, prisjeća se.
Na projektu je surađivao sa slovenskim arhitektom Tomašem Jegličem i mlađim bratom Marjanom, koji je preminuo prije dovršetka radova.
“Bio je teško bolestan, nije mu bilo ni 30 godina.”
Njegov je i Spomen-dom Mitra Trifunovića - Uče u Šamcu u Bosni i Hercegovini.
“Bilo je to dobro vrijeme za arhitekte u prvim poslijeratnim godinama, uglavnom su kipari radili ta spomen-obilježja. Onda se pojavila potreba za nekim kulturnim, popratnim programom. I arhitekti su imali puno prilike za rad, bilo je dobro raditi te domove kulture. Naročito u manjim sredinama. Te je izgradnje uvijek vodio odbor kojim je predsjedao jedan visoki dužnosnik tog vremena, koji bi dolazio iz tog područja”, kaže mi.
Imao je, govori, veliku sreću sa svim političarima s kojima ga je dopalo surađivati. U Bosanskom Šamcu je to bio nitko drugo nego Cvijetin Mijatović - Titov nasljednik na mjestu predsjednika Jugoslavije. Zahvaljujući njegovu inzistiranju, u jednom je Šamcu prvi put na ovim prostorima na fasadu postavljena plava Buchtal keramika. Mušič je u njemačkoj tvornici izradio precizne nacrte, prema kojima su graditelji montirali pločice tako da ne ostaje nimalo viška materijala.
“Takva su bila vremena, i za spomen-domove je to išlo. A onda je Tito umro. I nevjerojatno, ali i za mene tad počinje jedno novo vrijeme.”
Osamdesete će mu tako, pukim slučajem, obilježiti sakralna arhitektura. Prvi takav natječaj na koji se javlja onaj je za crkvu Utjelovljenja Kristova u Dravlju, posvećenu prije točno 40 godina. I dok se ovdje povlači u teren, podređuje okolini, u slučaju crkve u Kotor Varošu u Bosni i Hercegovini, izgrađene nekoliko godina nakon ove ljubljanske, dojam je potpuno drugačiji. Eliptična dvorana opasana je poligonalnim pojasom pratećih i servisnih prostora, a na glavnu se prometnicu uz koju je smještena (kako i priliči malim kontinentalnim gradovima) otvara nimalo sramežljivo, konkavnim pročeljem s dva zvonika, više simbolima za zvonike, svedene tek na tanke betonske stupove - ispuna im ionako nije potrebna, zvonici su tu tek da idu u visinu. Jedan postmoderni Westwerk usred Kotor Varoša.
“Kad sam napravio idejno rješenje za tu crkvu, rekli su mi da moram sniziti zvonike. Bile su to osamdesete, nisu dali da crkve budu previsoke, da se ne ističu u gradovima. Onda je crkva oštećena u ratu, ti su zvonici srušeni. I pozvali su me da radim rekonstrukciju. Pa sam napravio po svom, sad izgleda kako je isprva trebala izgledati.”
S franjevcima je divno raditi, govori mi. Upravo je u tijeku gradnja crkve sv. Ive u Podmilačju nedaleko od Jajca. Jedno od najstarijih svetišta na području Bosne i Hercegovine odredište je brojnih hodočasnika te mjesto na kojemu se - također sve do ratnih devedesetih, kad je devastirana - nalazila franjevačka crkva kojoj su prvi slojevi datirani u 15. stoljeće. Faksimil srednjovjekovne crkve izgrađen je 2000. godine, više u svrhu memorije, jer brojnost hodočasnika već odavno iziskuje izgradnju veće crkve i uređenje primjerenog prostora svetišta. Izgradnja koja je nedugo zatim počela i dalje je u tijeku. Uz novu se crkvu uređuju otvoreni plato prostor s govornicom, prateći sadržaji poput pristupnog centra i restorana, a projekt obuhvaća i perivojno uređenje. Svetište je, treba naglasiti, smješteno uz državnu cestu i udaljeno od okolnih naselja.
“Imali smo dobru suradnju s lokalnom vlasti. Mi smo predložili da promijene trasu ceste, kako bi bolje odgovaralo projektu i oni su na to pristali. I s franjevcima isto, ponovno imamo sjajnu suradnju, o svemu se dogovaramo.”, ističe.
Ta cesta koja vodi iz Jajca prema Banjoj Luci dijeli svetište od obale Vrbasa. Postavljanjem stupova pod kolnik otvara se prostor na nižoj koti - ispod same ceste prolazi su koji vode do rijeke, a tamo će biti i restoran te sanitarni čvor. Taj svjetovni, “komercijalni” dio smješten je na istoku obuhvata, dok je sakralni kompleks usječen u brdo na zapadu. Terasasti betonski trijemovi čine Križni put, utisnute su u padinu i ispovjedaonice, zeleni krov čini prirodni teren sam. A crkva - kao konstruktivistička, gotovo manifestna skulptura.
“Spirala je idealni oblik. Sadrži u sebi i krug i pravac”, objašnjava Mušič.
Tako opisuje strukturu koja se odmata iz golog kamena padine na koju je naslonjena. Na pitanje kad predviđa završetak radova, sliježe ramenima.
“Teško je to reći, ali važno da se radi, pa kad bude.”
“Jeste li vjernik?”, pitam ga.
“Religiozan sam”, odgovara.
Usporedno radi i na projektu za ljubljanske Nove Žale - novi dio središnjega gradskog groblja. Nimalo zahvalan zadatak, graditi nešto takvog senzibiliteta i značaja, pokraj memorijalnog sklopa velikana Jože Plečnika. S njim rade supruga Sonja te kćeri Tina i Ana, obje arhitektice. U arhitektonskoj je obitelji svakako cijeloga života.
“Cijela obitelj mi se bavila arhitekturom. Odrastati u takvoj sredini, vrata do vrata s Ravnikarom... Imao sam veliku privilegiju, ja to znam”, priznaje.
“Samo privilegija ne bi bila dovoljna”, odgovaram.
“Možda imate pravo”, kaže.
